Predizborni pritisci

Interesantno je da Sattlerova nova diplomatska ofanziva dolazi u trenutku kada iz Suda za ljudska prava u Strazburu stižu poruke da BiH ima rok do septembra da implementira presudu Sejdić – Finci.

Nakon izjave šefa delegacije EU u BiH da neće biti izbora u našoj državi ukoliko se ne promijeni Izborni zakon Johhan Sattler se javno stavlja na stranu HDZ-a i SNSD-a. Bilo bi nelogično i za Sattlera poražavajuće da ne zna i ne poštuje pravnu legislativu u BiH prema kojoj se izbori jedino mogu blokirati neusvajanjem državnog budžeta, što SNSD i HDZ treniraju od početka ove godine. Njima odgovara da BiH ove godine ne dobije budžet jer se isti može naredne koristiti kako bi se izbjegle blokade.

Praktično ispada da je Sattler najavio blokadu budžeta BiH čime se vrši pritisak na sve one koji se protive podjeli BiH da pristanu na nove oblike diskriminacije u izbornom procesu koje su suprotne presudama Suda u Strazburu, ali i tekovinama EU. Ovakvim ponašanjem Sattler samo dodatno podgrijava sumnje da plaćen novcem EU protežira interese Rusije u BiH, a u konačnici da direktno radi na njenoj konačnoj podjeli kroz „palestinizaciju“ Bošnjaka kao većinskog naroda.

Blokade neće biti ako se pristane na „legitimno“ predstavljanje na kojem insistira HDZ, a što praktično znači vraćanje „bijelih traka“ oko ruke onih koji na određenom prostoru nisu većina. Osim toga Izborni zakon zasnovan na željama HDZ-a bi bio uvod u majorizaciju Bošnjaka kao većinskog naroda jer bi zacementirao mehanizme blokada kojima HDZ i SNSD opstruiraju rad državnih institucija. Odavno nije tajna da je diplomatija susjedne Hrvatske upregnula sve svoje resurse kako bi sistem u BiH skrojila prema svojim mjerilima. U prevodu to je čin agresije zasnovan na idejama iz Karađorđeva gdje su Tuđman i Milošević dogovarali podjelu BiH. Ovog puta nema tenkova, haubica, ali posljedice po opstojnost BiH nisu ništa manje od ratom zacrtanih ciljeva agresora koji su i ranije imali podršku dijela međunarodnih zvaničnika. (Ernad Metaj, NAP)

Kako su Mladićevi krvnici priznali zvjerstva: „Ostaje noćna mora, pratit će me do groba“

Više osoba optuženih pred Haškim tribunalom izjasnilo se krivim po optužbama da su počinile zločine ili da su odgovorne za njih. U gotovo svim takvim slučajevima utvrđene su jasne činjenice o počinjenim zločinima, a istina o događajima je objelodanjena javnosti.

Većina potvrdnih izjašnjavanja o krivici praćena je izjavama u kojima optuženi iskazuju svoje kajanje. Prema dustupnim podacima, od prvog potvrdnog izjašnjavanja o krivici pred Međunarodnim sudom 1996. godine, tokom njegovog postojanja 20 osoba se izjasnilo krivim za zločine, uglavnom počinjene u Bosni i Hercegovini.

Takve sporazume sklopili su Milan Babić, Predrag Banović, Miroslav Bralo, Ranko Češić, Miroslav Deronjić, Damir Došen, Dražen Erdemović, Miodrag Jokić,Dragan Kolundžija, Darko Mrđa, Dragan Nikolić, Momir Nikolić, Dragan Obrenović, Biljana Plavšić, Ivica Rajić, Duško Sikirica, Milan Simić, Stevan Todorović i Dragan Zelenović.

Predrag Banović, logori Omaska i Keraterm:

Bio je stražar u logoru Keraterm u Prijedoru, gdje je učestvovao u zlostavljanju i progonu zatočenika. Učestvovao je u ubistvu pet zatočenika, koje je bilo posljedica njihovog premlaćivanja, kao i u premlaćivanju 27 zatočenika pomoću palica za bejzbol, policijskih palica i kablova s gvozdenim kuglicama. Osuđen je na 8 godina zatvora.

“Sakupio sam snage da se suočim s istinom i samim sobom. Proklinjem to vrijeme rata i mržnje. Žao mi je što tada nisam pronašao načina da izbjegnem mobilizaciju i svoje učešće u logoru. Žao mi je i svih žrtava i proklinjem svoje ruke što su na bilo koji način nanijele bol nevinim ljudima”. (Klix)

Mladić je na doživotnoj robiji, a velikosrpska ideologija na slobodi

Haški tribunal odavno je proglašen antisrpskim sudom, a Kosta Čavoški, ugledni akademik, profesor Pravnog fakulteta i branitelj Radovana Karadžića smislio je za ovu instituciju i živopisno ime – „haški Minotaur“. U imaginarijumu nacionalističke inteligencije, to nije sud, već mitsko čudovište koje se hrani nevinim žrtvama i to isključivo srpske nacionalnosti. Odmah po izricanju presude, javila se predsednica Republike Srpske Željka Cvijanović da nastavi ovaj narativ, rekavši da je Haški tribunal „još jednom potvrdio ulogu antisrpskog suda”.

Neprikosnovenu vlast u ovoj zemlji drži čovek koji je ne tako davno izvodio performans na Bulevaru Zorana Đinđića na Novom Beogradu. Preko tabli sa imenom ubijenog premijera lepio je nalepnice sa natpisom „Bulevar Ratka Mladića“. Onog istog premijera kog su umorile državne ubice koje su pre toga harale po ratištima diljem bivše Jugoslavije, kao deo zločinačkog Miloševićevog udruženja. Vučić se nije zadržao na uličnoj akciji, već je i Narodnu skupštinu Srbije proglašavao sigurnom kućom za Ratka Mladića, u vreme kada se zlikovac krio od pravde.

Negiranje genocida u Srebrenici je omiljena zabava političara na vlasti, u toj sportskoj disciplini utrkuju se predsednik, premijerka, ministri, poslanici i visoki funkcioneri iz Srpske napredne stranke, a tercu im drži pola opozicije. Premijerka Ana Brnabić je u stanju da procedi da je to bio „užasan, užasan zločin“, ali nema šanse da ga nazove pravim imenom. Zvanična državna politika je negiranje ratnih zločina i glorifikacija počinitelja. Na vlasti su mahom oni koji su Karadžićeve i Mladićeve horde podržavali dok su komadale Bosnu i Hercegovinu, oni nastavljaju svoj projekat, potvrđujući da je poricanje poslednja faza genocida. (Tomislav Marković, Tačno.net)

Pobjeda Fate Orlović

Uviše od dvadeset godina dugoj bici za povrat dijela avlije Fati Orlović, poznatoj i kao Nana Fata, nuđen je novac da proda imovinu, a proglašavana je i umrlom. No ona nije odustala od zahtjeva da se bogomolja – koju je Srpska pravoslavna crkva u njenoj avliji u Konjević Polju kod Bratunca ilegalno sagradila 1996., dok je ona bila u izbjeglištvu – iz njenog dvorišta izmjesti. Prvo je pravdu tražila pred domaćim sudovima, a kako to crkvu nije iz njene avlije pomjerilo ni milimetra, išla je i do Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu. Taj sud je 2019. donio konačnu presudu kojom se nalaže uklanjanje crkve. U međuvremenu se Nana Fata i sama znala naći na optuženičkoj klupi, kao onomad kad je optužena za napad na policajce, koji su je prijavili da ih je vrijeđala i ometala u obavljanju posla i to sve unutar svoje avlije. Sudija ju je, međutim, oslobodio krivice jer da “starica od 65 godina nije mogla da ugrozi pet policajaca”.

I onda su tog 5. juna 2021., bez prethodne najave, bageri krenuli sa rušenjem crkve. Još ranije je bilo rečeno da će se crkva izmjestiti, a ovo je trebalo biti rušenje nakon kojeg će materijal ostati da bi se u Bratuncu sagradila ista crkva.

“Hvala Bogu, dočekasmo da se izvrši sve. Danas mi je najteže, jer mi nije drago, ne volim, ali moram. Svako svoje traži, pa tako i ja. Moja avlija je konačno oslobođena. Ja njima nisam ništa učinila, niti činim. Neka je nose u svoje jer ne bi je niko trpio u svojoj avliji, pa ne mogu ni ja”, riječi su 79-godišnje Nane Fate nakon što su bageri sravnili sa zemljom prostor na kom je bila crkva, čime je izvršena presuda suda u Strazburu, a Nani vraćena njena zemlja. (Dejan Kožul, Novosti)