Svaka četvrta žena u BiH žrtva je nekog oblika nasilja. Svoj doprinos normalizaciji omalovažavanja žena dao je i državni službenik Dženan Selimbegović

Šesnaest dana aktivizma je svjetska kampanja usmjerena protiv nasilja nad ženama koja se obilježava svake godine u periodu od 25. novembra do 10. decembra, pri čemu je 25. novembar zvanično Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, dok je posljedni dan kampanje, 10. decembar, Međunarodni dan ljudskih prava. Ustanovljena je na Univerzitetu Rugters (New Jersey) 1991. godine i od tada se u mnogim zemljama obilježava na različite načine, čime se nastoji skrenuti pažnja javnosti na ovaj problem.

Kampanja je ove godine na poseban način obilježena i u Bosni i Hercegovini, za šta se najviše ima zahvaliti Dženanu Selimbegoviću, zamjeniku sekretara Predsjedništva Bosne i Hercegovine i nekadašnjem saradniku za odnose s javnošću Bakira Izetbegovića. Naime, Selimbegović je baš u vrijeme trajanja kampanje, ili 30. novembra, nakon odgledane najave za intervju dvije poznate bh. novinarke, isti prokomentarisao na Facebooku statusom koji su do sada prenijeli razni mediji, ali na koji nije naodmet opet podsjetiti:

“Gledam trailer za nekakav intervju na BHT-u. Sjele dvije ‘polovnjače’ jedna nasuprot druge. Jedna loše izblajhana, a druga sa sfušerenim kolagenom u usnama. Ljudi ih zovu novinarkama. I sada ova izblahajna, mrtva-hladna kroz čuperak loše njegovane kose, izvali da je BiH u ratu odbranila u stvari šaka novinara na BHT-u. Ništa Armija BiH, ništa heroji, ništa Alija…samo ona i njena raja…”

Institucionalizirana mizoginija

Radi se o intervjuu koji je emitovan na programu BHT-a u petak, 1. decembra, u okviru serijala Interview 20 koji vodi novinarka Sanela Prašović-Gadžo. U jednosatnom intervjuu, Gadžo je razgovarala sa kolegicom novinarkom Arijanom Saračević-Helać o novinarskom pozivu, a sagovornice su se dotakle i nekih  zajedničkih novinarskih anegdota. U jednom dijelu razgovora, Saračević-Helać je spomenula brošuru o novinarima u ratu koju je izdalo Federalno ministarstvo kulture i u kojoj je pažnja data stranim novinarima, dok niko od domaćih novinara nije spomenut. Ukazala je na nepravdu koju danas proživljavaju mnogi zaslužni novinari dok životare od minimalnih penzija ili boluju od bolesti koje su posljedica i ratnih užasa kojima su bili izloženi, a za koje im niko nije odao priznanje. Istina je da je Saračević-Helać spomenula da su novinari odbranili BiH, ali je svakom iole pametnom gledatelju jasno da je mislila na medijsku sferu te na izvještavanje od 2. maja 1992. godine kada je bio zarobljen tadašnji predsjednik, Alija Izetbegović. Ali Selimbegoviću je valjda to trebalo biti direktno spomenuto jer se prepun pravedničkog gnjeva usmjerio na novinarke, vrijeđajući ih onako kako se u našem javnom prostoru vrijeđaju oni kojima se ne mogu suprotstaviti drugi argumenti, a ženskog su spola – dakle, po ženskoj liniji. Jer nije ovo prvi put da se neku ženu u javnom prostoru počastilo nekim sličnim “komplimentom” i mizoginija se često ni ne detektuje kao takva. Razlog što je ovaj slučaj uopće dobio publicitet leži u činjenici što su upletene žene poznate novinarke, a autor uvreda službenik u najvišoj državnoj instituciji.

A upravo nam ta njegova pozicija i riječi koje je sebi dopustio mogu poslužiti kao dokaz da je ovakva svijest dominantna i da se ovakav stav prema ženama toleriše i tamo gdje ne bi smio. Selimbegović, koji je iskazao primitivizam svojim seksističkim izjavama, zamjenik je sekretara Predsjedništva.

Da stvar bude znakovitija, on je i bivši savjetnik za odnose s javnošću od kojeg bi se trebalo očekivati da poznaje moć i utjecaj društvenih medija i prihvati odgovornost za riječi koje ostavi na njima. I kad nam onda osoba na toj poziciji bez ikakvog straha od posljedica javno napiše nešto ovakvo, postaje nam kristalno jasno – ako smo se prije i zavaravali – da živimo u duboko zaostaloj patrijarhalnoj sredini u kojoj je mizoginija institucionalizirana.

Jer da se ne lažemo, nije Selimbegović sam i puno je njemu sličnih kako u njegovoj stranci, tako i u drugim, a vjerovatno i na najvišim političkim (a i drugim) pozicijama u zemlji. I svi se oni, bez obzira na političke razlike, vjerovatno pronađu i slože kad se radi o odnosu prema ženama.

Podrška od stranačkih jarana

Neki od njih su se pokazali i ovim putem, javno podržavajući/lajkajući Selimbegovićev status na Facebooku. Među njima je i federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica, Edin Ramić, koji je, kako prenosi Oslobođenje, čak napisao poseban status podrške u kojem je Selimbegoviću čestitao na ‘dominaciji’. Novinarka Oslobođenja Alena Beširević je po pitanju podrške prozvala i ambasadora BiH u Australiji, Mirzu Hajrića, na šta joj je ovaj odgovorio da se radi o njegovom privatnom stavu i da je prestao gledati BHRT zato što su “voditelji/ce često pogužvani, neurednih i bajatih frizura, neprikladno obučeni, čak izgledaju prljavo, čujem da se pojavljuju sa piercingom, nepravilno izgovaraju većinu riječi…”, o čemu se više može pročitati u prikačenom tekstu. Predsjednik Asocijacije mladih SDA Salko Zildžić također je lajkao Selimbegovićev status, ali je za portal Source izjavio da nije lajkao dio koji se odnosi na uvrede novinarkama, nego drugi dio s kojim se slagao.

Osude raznih vrsta

“Slavni” status su, naravno, mnogi i osudili, što iskreno, što zarad političke korektnosti. Iz Udruženja BH novinari smatraju da je Selimbegović novinarkama uputio riječi koje promoviraju muški seksizam, mržnju i omalovažavanje žena u javnom prostoru.

Oštroj osudi Selimbegovića pridružio se i srpski član Predsjedništva, Mladen Ivanić, ukazavši na Zakon o zabrani diskriminacije. Međutim, ne ulazeći u lični stav gospodina Ivanića, ostaje pitanje koliko su ovakve osude motivirane željom da se napadne politički neistomišljenik, a koliko iskrenim uvjerenjem da je njegov komentar za osudu.

Na tom fonu se može analizirati i članak objavljen u The Bosnia Times iz kojeg je prilično jasno da se osuda više koristi kao povod za razračunavanje sa politikom stranke kojoj pripada ili samim Selimbegovićem nego što se bavi samom mizoginijom prema novinarkama. To je još očitije u odgovoru Sadika Ahmetovića koji je za portal Source izjavio da “svu tu bandu i bahate poltrone štiti Bakir Izetbegović”…

Ženska (ne)podrška

Zanimljivo je da je Selimbegovićev status podržao/lajkao i određeni broj žena, a to treba istaknuti jer muškarci nisu jedini baštinici i prenosnici seksističkih izjava. Žene su i same, naročito one koje su sklonije tradiciji, internalizirale mizoginiju i sklone su seksističkim opaskama prema drugim ženama.

Naravno, mnoge žene su osudile Selimbegovića, ali to je bilo i za očekivati. Sama Sanela Prašović-Gadžo se brzo oglasila protestnim pismom Predsjedništvu BiH u kojem je ukazala na nedolično ponašanje državnog službenika, podsjetivši na svoje i ratne zasluge kolegice Arijane Saračević-Helać. Novinarki Saračević-Helać su pak podršku pružili i drugi portali ukazavši na njen novinarski značaj i hrabrost koju je pokazala tokom rata. Blagovremeno je reagovala i Ženska mreža i mnogi drugi, te nije, dakle, sporan izostanak podrške, koliko je sporna klima koja je dopustila da do ovoga uopće dođe.

Poziv na buđenje svijesti o rodno zasnovanom nasilju

Međutim, ako smo sada ustanovili da takva klima postoji i da je čak institucionalizirana, onda u skladu s tim možemo reći da je u konačnici dobro što se desio ovaj slučaj. Prvo zato što nam je u potpunosti razotkrio i pokazao dokle seže, a drugo zato što nam može predstavljati povod za promjenu. Novinarkama Arijani Saračević-Helać i Saneli Prašović-Gadžo riječi koje im je uputio Selimbegović nisu nikako naštetile, baš naprotiv, iz njihovog “duela” jasno je ko je “izdominirao”. Radi se o uspješnim i snažnim ženama za koje zna puno više ljudi nego za Selimbegovića, koji se zapravo “proslavio” ovim slučajem, ako već nije “otvaranjem trotoara”. Međutim, postavlja se pitanje šta sa svim onim nepoznatim ženama koje iza sebe nemaju javnost da ih podrži i čije vrijeđanje i zlostavljanje ostaje tajna između četiri zida. Njima treba podrška javnosti jer se one same za sebe ne mogu izboriti. Zato bismo ovaj slučaj mogli iskoristiti da osvijestimo u kojoj mjeri su rodno zasnovano nasilje i diskriminacija prisutni u bh. društvu.

U tekstu objavljenom na portalu Avangarda, Suzana Kadirić piše o nasilju nad ženama u BiH i navodi podatke istraživanja prema kojem je svaka četvrta žena u BiH žrtva nekog oblika nasilja, uključujući i seksualno nasilje. “Jedna od deset žena koje su doživele seksualno nasilje od osobe koja nije partner navodi da je u najozbiljnijem incidentu učestvovalo više počinioca. Istovremeno, 33 odsto žena doživelo je fizičko ili seksualno nasilje u detinjstvu od odrasle osobe, a 12 odsto njih doživelo je seksualno nasilje u detinjstvu od čega su pola počinili nepoznati muškarci.” Ovo su zaista zabrinjavajući podaci i trebalo bi konačno nešto početi raditi po ovom pitanju.

Pravni stručnjak i aktivist  Refik Hodžić na svom je Facebook profilu, pruživši podršku novinarkama, lucidno primijetio da bi ovaj slučaj mogao da bude povod za bosansku inačicu #MeToo akcije. Podsjetimo, radi se o virtualnom pokretu koji je u oktobru pokrenula glumica Alyssa Milano nastojeći da skrene pažnju na seksualno nasilje i uznemiravanje kojem su žene svakodnevno izložene. Brzo su joj se pridružile i druge glumice kao i žene iz različitih oblasti i ovaj je pokret prokazao veoma veliki broj seksualnih nasilnika među koje spadaju neki od najpoznatijih muškaraca današnjice. I zaista bi bilo više nego sjajno da se nešto slično desi i u BiH – da se malo prodrmaju patrijarhalni okovi i da se javno, imenom i prezimenom, prozovu neki domaći napasnici i tako stave na stub srama.

Međutim, da se ne zavaravamo, to se u BiH neće desiti. Još nismo na tom stupnju društvene svijesti, a imamo i “prečih problema”. Ali umjesto toga možemo makar što kvalitetnije iskoristiti narednih 16 dana aktivizma i ne dopustiti da se opet pretvore u svoju suprotnost ili 16 dana seksizma!