ZLOUPOTREBE NISU REGULIRANE, PRIVILEGIJE SE PODRAZUMIJEVAJU

IZDVAJAMO

CIN dolazi do informacija i CIN doprinosi promjenama.

Kako? Koristi sve mogućnosti koje građanima i novinarima pružaju zakoni o slobodi pristupa informacijama. I ne samo to. Piše, moli, naziva telefonom, odlazi, insistira… Istražuje po arhivama i u dokumentacijama na svim nivoima vlasti. Uporno i bez oklijevanja. Ne ostavlja vlast na miru. Razgovara s akterima priča, ali i s drugima kojih se to tiče. Prosto, kopa u „rudnicima zlata“ koji skrivaju sve bitne informacije, sve tajne i sve zloupotrebe koje nam određuju sudbinu. Informacije o zloupotrebama našim novcem i našim povjerenjem.

ZLOUPOTREBE NISU REGULIRANE, PRIVILEGIJE SE PODRAZUMIJEVAJU

Zašto samo novinari CIN-a kopaju „rudnik zlata“ koji drugi novinari zaobilaze u širokom luku i za koji nemaju ni vremena, ni upornosti, a ni volje

Dvije novije istraživačke priče Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) koje se odnose na zloupotrebe u Parlamentu Federacije BiH (Lažni smještaj za dodatnu zaradu i Bradara i osam savjetnika) imale su najveći mogući publicitet. Gotovo da nije bilo štampanih i elektronskih medija, naravno, ni portala, i u ovoj zemlji i u regiji koji ih nisu prenijeli.

Niko ne može kazati da je tome razlog što su objavljene u „sezoni kiselih krastavaca“, ako takvo nešto danas i postoji. Prva osmog, a druga 16. augusta. Objavljivane su, naravno, zbog jednostavnog razloga: zbog kvaliteta samih priča. Urađene su tako temeljito i po najvišim novinarskim standardima i, uz to, direktno, bez imalo zaobilaženja, upiru prstom u stvarne ljude i očigledne političke i finansijske zloupotrebe. Svi mediji koji drže do publike nisu mogli odoljeti da to ne objave.

Ove priče zaslužuju svaku pažnju javnosti i dodatnu pažnju drugih novinara.

 „Moralnost većine ljudi je upitna“

Vrijedi se ponovno podsjetiti na obje priče. Prva  kao na dlanu nudi činjenice o privilegijama i zloupotrebama delegata u Parlamentu Federacije BiH koji su, na osnovu lažnih prijava, naplatili više od 825.000 maraka za smještaj, odvojeni život od porodice i prevoz do kuće za dvije i po godine. Većina od ukupno 35 delegata u Domu naroda koji su uživali u toj privilegiji koristila je manjkavosti propisa i odsustvo interne kontrole kako bi izvukla najveću moguću korist za sebe. Neki su podnosili ugovore s najnižim kirijama u stanovima i u kućama koje su neuslovne, čak i trošne, ili i ne postoje, kako bi im ostalo što više novca od 800 maraka, koliko su svakog mjeseca dobijali. Uz to, plaćen im je i prevoz vikendom do porodica.

Delegat u Domu naroda Sanel Mušović je 17 mjeseci primao naknadu za smještaj i troškove, iako, kako je CIN utvrdio, već deset godina ima stan u Sarajevu. Upitan od novinara CIN-a da li smatra svoj postupak moralnim, Mušović je odgovorio da je „moralnost većine ljudi upitna“. „U tom pravcu ja bih ovdje govorio opet o savjesti sistema koji dozvoljava da se takve stvari rade“, rekao je. Nakon što su novinari CIN-a saznali da ima stan i da je iznajmio kuću u izgradnji, Mušović je ipak podnio zahtjev o ukidanju naknade za odvojeni život od augusta 2017. godine. Zahtjev je usvojen.

Mada je licemjerno optuživati „savjest sistema“ i na taj način skrivati vlastitu odgovornost i savjest, delegat Mušović je, ipak, u pravu kad ukazuje (i) na tu dimenziju. To potvrđuju i izjave dvoje najviših dužnosnika u Domu naroda Parlamenta FBiH u kojima se brane privilegije i pravnim smicalicama opravdavaju zloupotrebe.

U pravilima o korištenju ovih naknada ne piše kakav smještaj delegati mogu iznajmiti, niti se onima koji već imaju stan zabranjuje pravo na naknadu. „To se podrazumijeva“, kaže sekretar Doma naroda Izmir Hadžiavdić. I cinično pita novinara CIN-a: „Ne čini li Vam se da bi norma koja bi glasila – ukoliko delegat ima svoj privatni stan u Sarajevu, nema pravo na službeni smještaj – bila malo nezgrapna i besmislena?“

U tu kategoriju izjava koje vrijeđaju inteligenciju spada i njegovo objašnjenje da „Dom naroda nema dovoljno zaposlenih koji bi provjeravali da li delegati koriste iznajmljene stanove“.

Druga je izjava predsjedavajuće Doma naroda i predsjednice Administrativne komisije Lidije Bradara. Ona je CIN-u izjavila da je Komisija podigla visinu naknade jer je željela izjednačiti primanja delegata sa zastupnicima u Predstavničkom domu Federalnog parlamenta (prvi su dobijali 600 KM, a drugi 800 KM). „Ne možete diskriminirati svoje izaslanike, bez obzira na to kako to Vama izgledalo.“

Zloupotrebe nisu „regulisane“ da ne bi bile „pravno nezgrapne i besmislene“. Privilegije se podrazumijevaju, „bez obzira na to kako to Vama izgledalo“… Ni to nije sve: treba im povećati i administrativni aparat, kao da ih već nema previše na svim nivoima vlasti i kao da su te provjere o iznajmljenim stanovima 35 delegata mukotrpan istraživački posao?!

Osam savjetnika, pet nezakonitih

Ni druga priča nije bez sličnih bisera i primjera očigledne zloupotrebe. Pet od osam savjetnika Lidije Bradara, predsjedavajuće Doma naroda Parlamenta FBiH, ne ispunjava zakonske propise za imenovanje na te funkcije (nemaju propisani staž od pet godina!). Jednom od njih to je bilo prvo zaposlenje (prvo pa – savjetnik?!), dok su ostali imali radno iskustvo od osam mjeseci do dvije godine. Većina savjetnika su članovi njene (HDZ BiH) i drugih stranaka, poznanici i rođaci stranačkim dužnosnicima…

Funkcioneri nisu dužni raspisivati konkurse pri zapošljavanju savjetnika – oni ih sami biraju. Ovo pravo iskoristila je i Bradara prilikom imenovanja svojih savjetnika. Njihova prosječna mjesečna primanja iznose od 2.100 do 2.600 KM. Za dvije godine i dva mjeseca za plaće i naknade Bradarinih savjetnika potrošeno je više od 306.000 KM iz federalnog budžeta.

Lidija Bradara je za predsjedavajuću Doma naroda imenovana polovinom januara 2015. godine i do marta 2017. je postavila osam savjetnika. Oni je savjetuju iz oblasti poljoprivrede, odnosa s međunarodnom zajednicom i nevladinim sektorom, ekonomije i društvenih djelatnosti, pravde i uprave, te zakonodavne djelatnosti. Troje su savjetnici za klubove hrvatskog, bošnjačkog i srpskog naroda i njih je izabrala na prijedloge predsjednika ovih klubova. Bradara je imenovala dvostruko više savjetnika nego njen prethodnik.

Iako je svoje savjetnike imenovala protivno zakonu, Bradara neće snositi sankcije, „osim ako se pravosudne institucije ne pozabave ovim slučajem“, pojašnjava novinaru CIN-a sekretar Doma naroda. „Ja te vidim da pljačkaš banku: ako te ne prijavim, ti nemaš posljedica“, rekao je Izmir Hadžiavdić.

Bradara o sankcijama ne razmišlja: „Vjerujte mi“, rekla je novinarima CIN-a, „toliko sam sigurna u svoju odluku da o tome nisam razmišljala“.

Predsjedavajuća Doma naroda ima savjetnika gotovo koliko ima i ministara u vrhu BiH (osam prema deset), u Vijeću ministara! S takvim timom savjetnika i zaleđem u vlastitoj partiji, naravno da se osjeća „toliko sigurnom“ i da joj se ne da „ni da razmišlja o tome“?! O „tome“, znači – o zakonu.

Ima ko da čita i da reaguje

Dva najčešća argumenta koja su se mogla čuti na poratnim novinarskim skupovima na kojima se govorilo o ulozi medija u demokratskom društvu bili su naglašeno pesimistični. Prvi: „ne možemo doći do pravih informacija“, i drugi: „kad otkrijemo nezakonitosti i objavimo – ništa se ne mijenja“. Uistinu, u to vrijeme nisu ni bili sasvim bez osnova.

Centar za istraživačko novinarstvo je u međuvremenu potpuno oborio oba ova pesimistična viđenja. CIN dolazi do informacija i CIN doprinosi promjenama.

Kako? Koristi sve mogućnosti koje građanima i novinarima pružaju zakoni o slobodi pristupa informacijama. I ne samo to. Piše, moli, naziva telefonom, odlazi, insistira… Istražuje po arhivama i u dokumentacijama na svim nivoima vlasti. Uporno i bez oklijevanja. Ne ostavlja vlast na miru. Razgovara s akterima priča, ali i s drugima kojih se to tiče. Prosto, kopa u „rudnicima zlata“ koji skrivaju sve bitne informacije, sve tajne i sve zloupotrebe koje nam određuju sudbinu. Informacije o zloupotrebama našim novcem i našim povjerenjem.

Šta se događalo nakon što su ove dvije priče objavljene? Kao što je u uvodu rečeno, većina medija prenijela je ove informacije (i uglavnom se zadržala samo na tome, ne istražujući dalje, kao i obično!), javnost se zgrožavala tek dan-dva…

A onda se dogodilo ono što i u drugim sličnim slučajevima koje je CIN ranijih godina i mjeseci otkrivao: reagovalo je Tužilaštvo Kantona Sarajevo. Otvorilo je krivični predmet o oba slučaja i provjerava informacije o zloupotrebi naknade za odvojeni život delegata Doma naroda Federalnog parlamenta i zapošljavanju savjetnika predsjedavajuće ovog parlamentarnog doma Lidije Bradara.

Akteri novinarskih priča u sudu

Nije, dakle, tačno da je nemoguće doći do traženih informacija i da nema ko da čita priče i da reaguje. Možemo se prisjetiti nekoliko velikih afera koje je objavio CIN, koje su dobile veliki publicitet i u drugim medijima i potom sudski nastavak u posljednje dvije-tri godine: finansijske malverzacije u Upravi za indirektno oporezivanje (Kemal Čaušević i drugi), hapšenje i suđenje Esedu Radeljašu, hapšenja općinskih funkcionera u Novom Gradu, među kojima je i bivši načelnik Damir Hadžić, tužilačka provjera informacija o nezakonitostima u bolnici „Prim. dr. Abdulah Nakaš“ dok je direktorica bila dr. Sebija Izetbegović, disciplinski postupak protiv predsjednika Osnovnog suda u Brčkom Jadranka Grčevića

Samo je jedan od ovih slučajeva djelimično okončan: „kralj tekstila“ Sadinet Karić je 17. jula ove godine u Sudu BiH osuđen na godinu dana zatvora nakon priznjanja krivnje i sporazuma s Tužilaštvom.

Zašto i drugi slučajevi nisu okončani, treba pitati tužioce i sudove, a ne novinare.

„I novci i vrijeme“

U javnosti i u novinarskoj zajednici vlada pojednostavljena i u suštini netačna predstava kako CIN na raspolaganju ima „i novce i vrijeme“. To ilustruje i obimna analiza objavljena u aprilu ove godine („Indikator nivoa medijskih sloboda i bezbjednosti novinara u BiH“) u kojoj se citiraju anonimni sagovornici koji ove novinare nazivaju „stranim plaćenicima“ koji svoje priče rade „mjesecima“. Da, CIN ima toliko novaca koliko može da izlobira od sve manje darežljivih međunarodnih donatora i opravda radom i pričama, i toliko vremena koje priče zaslužuju da bi bile gotovo pa neoborive.

Vratimo se ponovno navedenim pričama. Vrijedi provjeriti ta viđenja i utvrditi kako to u stvarnosti izgleda kad imaš na raspolaganju „i novce i vrijeme“. U prvom slučaju (Lažni smještaj za dodatnu zaradu) novinarsko istraživanje trajalo je šest mjeseci, računajući od prvog zahtjeva Parlamentu FBiH za pristup informacijama do objavljivanja. Prva ideja je bila samo provjera informacije o povećanju naknade delegatima Doma naroda sa 600 na 800 KM, a namjera – objavljivanje vijesti. U međuvremenu, priča je rasla…

Velika mala škola istraživanja

Dvoje novinara uputili su još 15 novih zahtjeva za pristup informacijama, nekoliko urgencija, obavili na desetine razgovora s neimenovanim izvorima u Domu naroda i sa sekretarom Doma naroda čak pet intervjua (od kojih je jedan bio s uključenim kamerama)… Obavljeni su i razgovori s 33 delegata (dva su vrlo brzo prekinula intervju!). Dva od 35 delegata nisu pristajali na razgovor. Obavljeni su i razgovori s delegatima tokom zasjedanja Doma naroda (25 intervjua), s pet delegata u kantonalnim skupštinama u Mostaru i u Zenici. Sa šest delegata razgovarali su dva puta.

Obavljeni su i razgovori s „drugom stranom“, s navodnim stanodavcima (s 29 od ukupno 32, drugi nisu pristali ili nisu pronađeni). Posjetili su 32 adrese na kojima je bio prijavljen smještaj 35 delegata. Do informacija su dolazili i kroz desetine razgovora s komšijama i poznanicima delegata i „stanodavaca“.

Tokom istraživanja urađene su tri provjere činjenica. Prva kad su dobijene inicijalne informacije o naknadama i zloupotrebama („ukrštanje“ dobijenih podataka sa zakonima), druga na adresama, navodno, iznajmljenih stanova i treća, najkompletnija, neposredno prije objavljivanja. Istraživanje je snimano i kamerom (o čemu postoji videozapis). Neke izjave delegata nisu ušle u ove priče, ali su objavljene kao neka vrsta stripa. Priča je obogaćena i infografikom.

Svi savjetnici su kontaktirani

Istraživanje o savjetnicima predsjedavajuće Doma naroda Lidije Bradara trajalo je s prekidima pet mjeseci. Tokom istraživanja novinari CIN-a razgovarali su s 25 osoba, od kojih su najmanje deset akteri priče.

S predsjedavajućom Bradara novinari su razgovarali u dva navrata, telefonski i licem u lice u dogovorenom intervjuu. Tokom razgovora ona nije bila upoznata s time da savjetnici koje je izabrala moraju ispunjavati uslove iz zakona. Nakon što su je novinari CIN-a upozorili na to, ona je i dalje bila pri stavu da je „sigurna u svoje odluke“.

Svi savjetnici su kontaktirani. Od njih osam s novinarima je neformalno u Parlamentu razgovarala Ana Popović, savjetnica koja jedina ispunjava uslove zaposlenja, s preko 17 godina radnog staža. Savjetnik Slaven Zeljko nije htio razgovarati telefonski, niti uživo, već je rekao da mu se sva pitanja dostave pisanim putem na SMS i da će odgovoriti na njih. Do objavljivanja priloga, a ni poslije nije odgovorio. Na telefonski razgovor pristao je savjetnik Semir Hajduk. Novinare CIN-a telefonski je pozvala Irena Mrnjavac, koja je u ime svih savjetnika poručila da – neće razgovarati.

Novinari CIN-a su do informacija dolazili putem zahtjeva za slobodan pristup informacijama, razgovorima s osobama koje su glavni i sporedni akteri priče, s njihovim poznanicima, rođacima, saradnicima, sugrađanima, kao i s njihovim stranačkim i poslovnim kolegama. Na najmanje osam različitih adresa upućeno je 17 zahtjeva za slobodan pristup informacijama. Dobili su odgovore nakon svih zahtjeva osim jednog – o plati i naknadama za savjetnicu Irenu Mrnjavac dok je bila savjetnica predsjedavajućem Skupštine SBK-a.

U prosjeku, odgovor na svaki zahtjev novinari su čekali između sedam i deset dana. Sve činjenice i informacije definitivno su provjereni prije objavljivanja teksta.

Ni luksuz ni mistifikacija

Već čujemo komentar – lako je njima. Jednu priču su radili šest mjeseci, drugu pet. Ko danas sebi može priuštiti takav luksuz u bh. novinarstvu?

Nema luksuza i nema mistifikacije. Autori ovih priča nisu radili sve to vrijeme samo ove dvije priče. Uporedo su prikupljali informacije i pripremali nove dvije priče u timovima s drugim autorima, prikupljali informacije za baze podataka koje CIN čine neiscrpnim vrelom pouzdanih podataka, objavljivali vijesti… I, da, došli do dragocjenih informacija koje su temelji za nove priče. Kopanje u „rudniku zlata“ itekako se isplati.

About The Author