Loro treba pogledati. To je biografija pretjeranosti. Odviše personalizovana priča o moćnima, ali i polovični narativ jer mu nedostaje vrednovanje glavnog junaka kroz njegova djela

Loro, ili Oni, novi je film italijanskog oskarovca i izuzetno cijenjenog redatelja Paola Sorrentina. Njegov novi rad je biografija Silvia Berlusconija, bivšeg italijanskog premijera, medijskog mogula i tajkuna, koji je uz sve to i dalje veoma živa politička figura. Dati biografski detalji ne pretenduju na stopostotnu autentičnost jer se na početku gledatelje upozorava da je priča bazirana na novinskim člancima. No, čini se da je to tek usputna ograda jer priča o čudesnom svijetu živopisnog političara, za kojeg mnogi kažu da je izumio savremeni zapadni populizam, solidno je zaokružena. Baš kao isječak iz nečijeg stvarnog života. Sam film nije najbolje prihvaćen, naročito ne kod kritike liberalnije provenijencije. Guardian je prenio neke od najzajedljivijih kritičara koji su film nazvali farsom ili pornićem u kojem ne postoje moralni obziri. Sorrentino je pak rekao da on nije htio biti niti pro, niti anti-Berlusconi. Umjesto toga, načinio je, kako veli, „nježni pogled na slabosti jednog starca“. I već tu nam se otkrilo je li pro ili anti. Još je objašnjavao kako je glavni junak arhetip talijanstva, te da ga je zato koristio da prikaže neke karakterne crte svoje nacije.

Čovjek koji ništa ne zna i sve razumije

Loro pršti od vulgarnih scena, droge, podvođenja i mizoginije jer se htio dočarati vulgarni svijet gospodara vulgarnosti koji je prostituciju, korupciju i sve druge grijehove divanizovao i time ih legitimisao kao poželjne vrline. Autoru filmske biografije se to ne bi trebalo prigovarati, iako mu mnogi kritičari upravo prigovaraju pretjeranost i baroknost u izražaju. Mačoizam i svijet političkih gadosti već je sam po sebi nesnosan za one sa osjetljivim želucem. Ako mu se još dodaju stilski pojačivači, to već postaje, danas bi se kazalo, politički nekorektno. Sve bi se to moglo oprostiti umjetniku bogatog izričaja kao stilsko sredstvo kojim nam je pokušao portretisati kontroverznog političara i preduzetnika oko kojeg su mediji i on sam stvorili nevjerovatnu i, ispostaviće se, pažljivo njegovanu famu.

Ono što se ne može oprostiti je to što je Sorrentino pao tamo gdje je najlakše pasti: na šarmu svog glavnog junaka. Umjesto da on ovlada Berlusconijem i da nam ga prikaže u svoj punoći njegove ličnosti i, mnogo bitnije, djela koja ga prate, mi smo sve vrijeme bili zabavljeni raskošnom ličnošću ex premijera dok se pokušava vratiti na tron. I to kao da je sam Berlusconi birao koje ćemo dijelove njegovog karaktera dobiti na uvid. Jedan od najbogatijih Italijana se tako ispostavlja kao neobično simpatičan suprug koji na sve načine pokušava sačuvati svoj propali brak, ali i kao lucidno bistar lik dok iz rukava izvlači antologijske sentence u dijalozima sa svojim saradnicima, porodicom i neprijateljima. On za sebe kaže da ništa ne zna, ali da sve razumije. Kao i da se na njega ne može primijeniti psihologija, jer ako se primijeni, neće se desiti ništa. Dok, ako je on primijeni na druge, pokreće se mašinerija i njegova zarada.

U jednoj od porodičnih scena objašnjava svom unuku da je istina u tonu našeg glasa, i snazi naše uvjerljivosti. Uistinu, najomrženiji i najvoljeniji Italijan, kako ga neki krste, prikazuje nam se kao čovjek debelog iskustva i životne mudrosti sazdane na ne baš najfinijem životnom iskustvu. To prljavo i poročno iskustvo iz kojeg crpi bogatstvo i mudrost u filmu je rezervisano isključivo za druge likove. Naprimjer, za svodnike koji privode lijepe žene na njegove čuvene partije. Ili za njegovo korumpirano okruženje koje mu okreće leđa, ili koje on podmićuje. U tom svijetu prljavštine on stalno nastupa sa pijedestala kod Sorrentina. On pokreće taj svijet, ali ga ne vidimo kako se u njemu prlja. Bizarni ambijent njegove vile, svedena arhitektura i neobična hladnoća hiperklimatizovanog prostora u kojem živi, i koji u metaforičkoj sceni  ubija zalutalu i nevinu sardinijsku ovcu, opisuju njegov nedodirljivi karakter.

Sve je to u filmu u ulozi pretvaranja Berlusconija u ljudskog boga koji opasno prkosi životnim zakonima. Tako u jednoj od ponajboljih bizarnih scena (a sve vri od bizarnosti) čujemo ga da kaže svom nevjernom saradniku, koji je stariji čak i od njega, i koji mu je pokušao zabiti nož u leđa, da se u jednoj stvari prevario. A to je da je on, Berlusconi, sa svojih preko sedamdeset ljeta mlad. Dok je on, Juda u pokušaju, star. Lakonska rečenica nije rečena tek zabave radi. On to zaista smatra i ističe kao svoju prednost, jer u filmu se sve vrijeme potencira njegova narcisoidna fokusiranost na mladost, žilavost i živost.

Poezija bogatih

I šta je onda Sorrentinov Loro? To je ništa drugo do apologija moći. Ili dolce vita možda zaista šarmantnog i vječitog mladića koji zanosno, gotovo donkihotovski, vjeruje da je još mlad. Ali to je promašeno umjetničko djelo očito talentovanog i potentnog autora, i to ponajviše zbog toga što u njemu dominira estetika bez etike. Sorrentino kaže da voli likove koji su veći od života. Te bogate i moćne pojedince kojima zatim traži slabosti. Berlusconiju je pronašao divne i dirljive slabosti, uprkos svim gadostima i nepočinstvima koje on iza sebe ostavlja. Berlusconijev legat su kulturna i ekonomska pustoš, a u Sorrentinovom djelu sve se to minorizuje njegovim zabavnim karakterom. Baš kao u jeftinim komercijalnim TV programima. Filmska biografija slavnog Italijana se ne upušta u hrabrije razotkrivanje stvarnih odnosa moći. Ili još značajnije: ne upušta se u prikazivanje posljedica Berlusconijeve (anti)politike. Na mjestu gdje saznajemo kako živi običan svijet, dok premijer spašava brak ili zavodi jedva punoljetne djevojke, to nam se ukazuje kroz razorni zemljotres (dakle, kroz prirodnu, a ne društvenu nepogodu) iz kojeg on izranja kao plemenito i saosjećajno biće. I to dok starici bez krova nad glavom obećava nove zube, koje joj potom i šalje. Sve sa novim krovom nad glavom.

Bez obzira na sve, Loro treba pogledati. To je biografija pretjeranosti. Odviše personalizovana priča o moćnima i tjeskobi koju nosi moć iz koje saznajemo da su svaka moć i opsesija njome u svojoj osnovi bizarne. To je divanizovan prikaz vraški dobrog demagoga koji, koliko god htio biti mlad, dolazi iz doba starih medija. Berlusconi je, naime, čovjek televizije koji se još traži u eri interneta. U tome možda treba tražiti uzroke njegovih političkih poraza. To je i romansirana priča bez etičkih obzira o čovjeku nevjerovatne vitalnosti. Ali to je i polovična priča jer u njoj nedostaje to da se glavni junak gleda i vrednuje kroz njegova djela. Umjesto toga, sve je ispričano kroz njegovu poeziju koja se recituje da bi se bogatima praštala nedjela. I da bismo saznali da i bogati pate.

Loro nam u svom neuspjehu otkriva možda najveću istinu o svim demagozima današnjice: ako se bavite samo njihovom ličnošću, što oni upravo žele, završićete prije ili kasnije kao njihovi poklonici ili u službi njihovog veličanja. Bez obzira na umjetničke ili političke pozicije iz kojih polazite. Jer u njihovoj ličnoj filozofiji sve je zavodljivo jednostavno, uprkos svim kontradiktornostima koje proizvode. Zbog toga se svaki demagog, baš kao i svaki drugi političar, u prvom redu mora promatrati kroz njegova djela.