“Neće biti arapskih vojnika koje će ići u Gazu. Nijedan. Nas nećete gledati kao neprijatelja. I jedna veoma važna stvar. Kako bilo ko može govoriti o budućnosti Gaze kada ne znamo u kakvom će stanju biti Gaza kada ova agresija prestane. Stoga, u osnovi, ako bismo tako postupili, onda time govorimo izraelskoj vladi: ‘Činite šta hoćete. Idite, uništite Gazu. Niko vas ne zaustavlja i onda kada završite, mi ćemo počistiti vaš nered.’ Ne, nećemo!”, izjavio je u subotu, 18. novembra 2023. godine, jordanski ministar vanjskih poslova Ayman Safadi u obraćanju na samitu „IISS Manama Dialogue“, sigurnosnom forumu koji je održan u Manami, glavnom gradu Bahreina. Ovaj forum je drugi značajan skup u regionu kojim je dominirala tema izraelsko-palestinskog sukoba, a održan je sedmicu nakon velikog Zajedničkog arapsko-islamskog vanrednog samita u Rijadu 11. novembra, na kojem su se sastali šefovi država i vlada zemalja članica Arapske lige i Organizacije za islamsku suradnju.

Na Manamskom sigurnosnom forumu se još jednom vidjelo da danas niko ni na Istoku ni na Zapadu nema rješenje za zaustavljanje ovog vjerovatno najsmrtonosnijeg rata u 75-godišnjem izraelsko-palestinskom sukobu. U posljednjih šest sedmica od kako je počeo glavne sile Zapada su čvrsto stale uz Izrael u njegovom deklariranom ratu protiv Hamasa, koji se u stvarnosti pretvorio u kolektivno kažnjavanje 2,4 miliona Palestinaca u gusto naseljenom Pojasu Gaze. S druge strane, važne sile Istoka, prvenstveno Kina i Rusija, oštro, ali i oportuno su se usprotivile ovako brutalnoj i nesrazmjernoj primjeni sile. Većina zemalja globalnog Juga u ovom sukobu vidi potvrdu svih svojih dosadašnjih strahova i kritika upućenih vodećim državama globalnog Sjevera, odnosno članicama Sjeveroatlantskog bloka zbog dvostrukih standarda koji se pokušavaju nametnuti kao pravilo u ionako već narušenom međunarodnom poretku.

Ko je stvorio sukob?

Za ovo vrijeme mnogi se s pravom pitaju šta je sa zemljama arapskog, odnosno šire, muslimanskog svijeta? Kako je moguće da 400 miliona Arapa stoji „mirno“ po strani dok se u Gazi dešava masakr njihovih sunarodnika Palestinaca? Gdje je nestala arapska solidarnost? Postoji li uopće tzv. „Muslimanski svijet“? Šta je s „Ummetom“ – pitaju se u nevjerici mnogi vjerujući muslimani, aludirajući na globalnu muslimansku zajednicu. Izuzme li se Iran i Jemen, koji su se izravno ili posredno uključili u konflikt, većina tzv. „Muslimanskog svijeta“ je anestezirana, kao i ostatak našeg globusa. Da budemo precizniji, većina vladajućih establišmenata, dakle onih koji donose odluke i kreiraju politike, dosad su uglavnom samo retorički glasni, a djelovanjem prilično konsternirani, ali je njihova javnost itekako uznemirena. U nedostatku slobodnog ili barem kontroliranog ispuštanja javnog bijesa, o čemu se ranije veoma vodilo računa, arapski vladajući establišmenti su itekako svjesni da se ta eksplozivna energija može osloboditi upravo u njihovim dvorištima, što im stvara zabrinutosti, ali i sve uočljiviji osjećaj ugroženosti i izdaje od njihovih zapadnih partnera.

Otuda su i razumljive neke oštre poruke koje su se mogle čuti u prošlu subotu u Manami. Jordanski šef diplomatije Safadi je pozvao Hamas da oslobodi taoce, ali je i dodao da ne treba postavljati preduvjete za humanitarnu pauzu, tvrdeći kako Izrael drži 2,4 miliona Palestinaca kao taoce u Gazi. Također, odbio je podržati zahtjeve svojih zapadnih kolega, izravno se suprotstavljajući Brettu McGurku, američkom izaslaniku i savjetniku predsjednika Bidena za Bliski Istok, da se Hamas usporedi s tzv. ISIL-om, kazavši da „Hamas nije stvorio sukob, već je sukob stvorio Hamas“. Safadi je iznio usaglašeni i izričiti stav arapskih vlada da sada nije moguće voditi bilo kakav razgovor o budućnosti Gaze i da je prije svega nužno da se konflikt zaustavi.

Samit prođe, a Palestincima još gore

Ovo je, zapravo, bio jedan od zaključaka Zajedničkog arapsko-islamskog vanrednog samita u Rijadu, sedmicu ranije, na kome su vođe 57 arapskih i muslimanskih država osudile izraelske ratne zločine u Gazi i zatražile od Vijeća sigurnosti da poduzme „odlučne i obavezujuće odluke“ kako bi nametnulo prestanak agresije i borbi između Izraela i Hamasa u Gazi. S druge strane, Samit u Rijadu je stvorio dojam da su od njega imali koristi svi osim Palestine i Palestinaca. Osim glasnih osuda i retoričkih eskapada u istupima pojedinih lidera, veoma jasno se pokazala duboka razjedinjenost i ponižavajuća nemoć zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom. To se vidjelo po završnom komunikeu Samita, deklaraciji koja kroz 31 tačku osuđuje izraelsku agresiju, poziva međunarodne organizacije da se arapsko-izraelski konflikt riješi u skladu s međunarodnim pravom i već donesenim rezolucijama, te potvrđuje opredijeljenost za rješenja poput ranijih mirovnih inicijativa kako bi se trajno riješio ovaj sukob i osigurao mir u regionu.

U ovom kontekstu, veoma je važna poruka koju je u Manami poslao saudijski princ Turki Al-Faisal, dugogodišnji šef saudijske obavještajne službe, bivši saudijski ambasador u SAD-u i u Velikoj Britaniji i istaknuti član vladajućeg saudijskog establišmenta. Njegove poruke u javnosti ne odražavaju zvanično stavove Kraljevine, ali se obično tumače kao odraz raspoloženja i razmišljanja najvažnijih ešalona u ovoj ključnoj državi Bliskog Istoka i, pored Izraela, najbližem američkom savezniku u regionu. Princ Turki Al-Faisal je ranije jasno osudio barbarizam na obje strane, te rekao da ovaj sukob predstavlja neuspjeh međunarodne diplomacije, koja na ovakav način više nije održiva, pogotovo zbog neprihvatljivo velikih civilnih žrtava i opasne retorike izraelskih čelnika, a posebno korištenja krajnje dehumanizirajućeg jezika protiv Palestinaca i zabrinjavajuće najave o upotrebi nuklearnog naoružanja. Princ Turki je oštro osudio licemjerje i dvostruke standarde nekih nacija koje tvrde da su “čuvari onoga što nazivaju međunarodnim poretkom utemeljenim na pravilima, demokraciji, ljudskim pravima i međunarodnom pravu“. Također je, uz diplomatsko upozorenje, ponovio kako je Arapska mirovna inicijativa iz 2002. još uvijek na stolu i nudi trajno rješenje i Palestincima i Izraelcima, ali i put za mirnu budućnost u regionu.

Sporazumi s Izraelom bez Palestinaca

Arapske zemlje, prvenstveno one koje su ranije potpisale mirovne sporazume s Izraelom i ostvarile neku vrstu normalizacije ili su na putu da to učine, ovim posljednjim sukobom su se našle u nezavidnom položaju. Njihovo pažljivo diplomatsko manevriranje prvenstveno je uvjetovano nastojanjem da ne naruše odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, s obzirom na slijepu podršku SAD-a Izraelu i činjenicu da je Izrael jedini bliski američki saveznik – koji je do sada, a posebno ovim sukobom, pokazao da može da ne posluša SAD, pa čak i da bitno određuje politička kretanja i procese na američkoj sceni, koja je posebno osjetljiva jer se uveliko ušlo u predizbornu godinu – arapski režimi su se našli na suprotnim stranama sa SAD-om.

Ranije ovog mjeseca saudijski ministar odbrane Halid bin Salman posjetio je Washington i pokušao spasiti ranije procese, uključujući i mnogo publicirane „Abrahamske mirovne sporazume“, odnosno procese normalizacije odnosa s Izraelom u koje je ušlo nekoliko arapskih država (Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat i Sudan), ali očigledno da ovaj poduhvat mlađeg sina kralja Salmana nije bio uspješan. Stoga neće iznenaditi da će se Saudijci, a prema njima se ravnaju uglavnom i ostale arapske zemlje, ponajviše one iz Zaljeva, sve više okretati jednom multilateralnom pristupu u kontekstu odnosa globalnih sila. Izvjesno je da će ići prema proširivanju savezništava prema Kini i Rusiji, umjesto oslanjanja samo na jednog saveznika, kao što je to ranije bio slučaj sa SAD-om. Ovome u prilog ide najava nakon samita u Manami saudijskog ministra vanjskih poslova princa Faisala bin Farhana Al-Sauda da će ove sedmice arapski ministri vanjskih poslova posjetiti Kinu kako bi započeli politički proces usmjeren na okončanje rata u Gazi i osiguranje trenutnog dotoka humanitarne pomoći u enklavu.

Nije realno očekivati da će se Arapi odreći SAD-a, ali trenutna veoma teška i ponižavajuća situacija u koju su dovedeni i izostanak bilo kakvih američkih poteza na obuzdavanju osvetničke i brutalne vojne kampanje Izraela, arapske američke saveznike tjera na diplomatske manevre. I, upravo dok završavamo ovaj tekst, agencija Reuters je objavila informaciju kako je 20. novembra u Peking stigla delegacija arapskih ministara vanjskih poslova. Nju pored saudijskog Bin Farhana, jordanskog Safadija, egipatskog Sameha Shoukrya, palestinskog Riyada Al-Malikija, indonežanskog Retno Marsudija, čini i generalni sekretar OIC-a Hissein Brahim Taha. Prema najavama, izaslanstvo će razgovarati s kineskim kolegom Wang Yijem s ciljem deeskalacije trenutnog sukoba, a Peking je samo prva stanica u diplomatskoj ofanzivi ove ministarske delegacije.

Ranije kada je Kina odigrala ključnu ulogu u približavanju Irana i Saudijske Arabije, taj potez je protumačen s rezervama i nevjericom, odnosno, pretpostavkama da se to desilo pod paskom SAD-a. Nije pitanje da li će, već koliko će ovaj posljednji sukob u Gazi narušiti kredibilitet SAD-a na globalnom nivou, a pogotovo u zemljama tzv. „Muslimanskog svijeta“. I na domaćem terenu to se jasno vidjelo nakon nedavne posjete kineskog predsjednika Xi Jinpinga najrazvijenijem američkom tehnološkom sjedištu – Kaliforniji. Naime, iako se tokom ove posjete kineski predsjednik susreo s američkim domaćinom predsjednikom Bidenom, primarni cilj njegovog kineskog kolege je bio zadržavanje dobrih ekonomskih relacija s ključnim američkim tehnološkim i finansijskim korporacijama. Kineski predsjednik Jinping se držao rezignirano na Bidenova nejasna potenciranja o klimatskim sporazumima, vojnoj saradnji i smanjivanju tenzija oko Tajvana. Unatoč dubokim rezervama prema kineskim geopolitičkim namjerama, pokazalo se da su kapital i krupni interesi korporacija važniji i od svih proklamiranih vrijednosti liberalnih demokratija. O ovome itekako govore sve učestalije cenzure i kampanje suzbijanja kritičkog stava i pozivanja na prekid vatre u Gazi.

U ovakvim okolnostima najveći pobjednici su upravo oni sistemi, režimi i lideri koji se toliko preziru na Zapadu kao „diktatori“ (kako se Biden po običaju „spotakao“ opisujući svog visokog gosta). Usluge kapitala i slobodan protok novca su, ipak, svetije i od samih vrijednosti slobode, demokratije i ljudskih prava – a to brutalno stanje savjesti čovječanstva danas se najbolje vidi u krvavim slikama iz Izraela i Palestine.