Vlast nema odgovor na proteste
Protesti protiv iskopavanja litijuma u dolini Jadra održavaju se širom Srbije. Njihova masovnost kao da je iznenadila predsednika Aleksandra Vučića, pa je krenuo u saniranje štete na sve načine koji mu padnu na pamet. Počeo je turneju po zapadnoj Srbiji, pokušavajući da ubedi građane da će rudnik biti bezbedan po njihovo zdravlje, formirao je komisiju sačinjenu od mahom podobnih lekara, pokrenuo je celu medijsku mašineriju koja ubeđuje stanovništvo da će od rudarenja imati samo koristi.
Vučićeva nastojanja ne nailaze na dobar prijem, a ni sva moć, apsolutna vlast i kontrola medijskog prostora mu ne pomažu da preobrati negativnu sliku o kompaniji Rio Tinto koja se uvrežila u narodu.
Kad ništa drugo ne pomaže, naprednjački režim je pribegao onome što najbolje zna da radi – pooštravanju represije prema nepokornim građanima. Policija je počela seriju privođenja i maltretiranja aktivista koji su se usudili da se suprotstave režimu.
Po hitnom postupku
Branislav Đorđević, student istorije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i član studentske grupe Stav, priveden je na informativni razgovor zbog govora koji je održao na skupu u glavnom gradu Vojvodine. Inspektore je posebno zanimalo šta je Đorđević mislio kad je rekao da ljudi „ne dolaze biciklima, sa decom i kućnim ljubimcima“, a bila im je sumnjiva i poruka da „kada ih se bude zvalo, ljudi budu spremni da se odazovu“.
Nakon velikog protesta u Beogradu na kojem se okupilo oko 50.000 ljudi, policija je uhapsila trojicu aktivista – Ivana Bjelića, Jevđenija Dimitrijevića i Nikolu Ristića. Sudija je ih po hitnom postupku osudio na zatvorske kazne i poslao na izdržavanje. Razlog osude nije bila čak ni blokada železničkog saobraćaja u kojoj su aktivisti učestvovali, već tobožnji napad na novinarku Informera.
Doduše, na snimku tog događaja ne vidi se nikakav napad, pre deluje da je novinarka nasrnula na aktiviste, gurajući im sendvič u lice, ali je sudija odbio da pogleda taj snimak. Tek pod velikim pritiskom javnosti aktivisti su pušteni na slobodu, biće im ponovo suđeno, možda u malo objektivnijoj atmosferi.
Suočavanje s posljedicama
Istog dana, pre nego što je protest uopšte počeo, organizatori Zlatko Kokanović i Nebojša Petković iz udruženja Ne damo Jadar, privedeni su u BIA-u na informativni razgovor. Bezbednjaci su samo hteli prijateljski da ih upozore da su blokade protivzakonite i da budu spremni da se nose sa posledicama. Suočavanje s posledicama je ubrzo usledilo, posle protesta privođeni su učesnici širom Srbije. Poljoprivrednik Dragan Simović priveden je na informativni razgovor i pušten na slobodu posle višečasovnog ispitivanja u stanici policije u Požegi.
Advokat Branko Ivković iz Valjeva je uhapšen, protiv njega podneta je krivična prijava protiv zbog izazivanja panike i nereda, a sve zbog objave na društvenoj mreži Facebook u kojoj je pozvao građane Valjeva na blokade. Uhapšen je i Milovan Petrović, govornik na protestu u Užicu, i određen mu je pritvor od 30 dana. Njega terete za pozivanje na nasilnu promenu ustavnog uređenja u sticaju sa krivičnim delom ugrožavanje sigurnosti.
Kako kaže njegov advokat Mirko Filipović, “nigde nije rečeno čija se sigurnost ugrožava, niti pomenuo bilo koje lice niti bilo kome pretio”. Izgleda da je napredno tužilaštvo pogodilo to što je Petrović rekao da je ugrožena cela Srbije, a možda i poruka: „Hajde Srbi, secite i oštrite glogovo kolje, trebaće nam za paradajz“. U međuvremenu je Petrović pušten da se brani sa slobode.
Nepodoban transparent
Priveden je i aktivista Lokalnog fronta Kraljevo Mihailo Kolović, jer je nepoznat neko rekao da je on razbio nekakav izlog u Novom Sadu. Kolović tog dana uopšte nije bio u Novom Sadu, ne zna o čemu se radi, pa su ga brzo pustili, rekavši mu da je najverovatnije pobrkan s nekim. Mnogo toga je pobrkano kod nas, pre svega policija i tužilaštvo brkaju obavljanje svog posla sa bespogovornim izvršavanjem naređenja vladajuće partije, a brkaju i zaštitu zakona sa zaštitom naprednjačkog režima.
Najbizarnije privođenje dogodilo se na dočeku olimpijaca ispred Starog dvora u Beogradu. Aktivisti pokreta Kreni promeni raširili su transparent sa natpisom “Nećeš kopati”, skandirali “Rio Tinto, marš iz Srbije”, i to je bilo dovoljno da završe u policijskoj stanici. Zvanično objašnjenje za ovaj represivni čin bilo je: transparent “nije u skladu s događajem”.
Kako je krenulo, uskoro će policija da propisuje sadržaj transparenata na javnim događajima i da hapsi svakog ko napiše nešto što odudara od opšte atmosfere. Ako se pojaviš na nekom koncertu na Trgu Republike sa političkom parolom, ima da budeš priveden, jer sloboda govora više ne važi, koga briga što je upisana u Ustav. Zaista Srbija sve više podseća na Rusiju, tamo hapse zbog transparenata sa Božjom zapovešću “Ne ubij”, pa čak i zbog potpuno praznog komada kartona na kojem ne piše ništa.
Serija pretresa i privođenja
Nakon kraće pauze u progonu nepokornih, ove subote usledila je serija privođenja i pretresa. U Beogradu je policija pretresla stanove četvoro aktivista i članova pokreta Eko straža – i svi su privedeni na informativni razgovor. Na meti policije našli su se Marko Kovačević, koji je zvanično prijavio veliki protest u Beogradu, Ivan Jagić čija je supruga sa Novog Zelanda bila govornica na protestu protiv zagađivanja vazduha, Aleksandra Bulatović – doktorka prava i viša naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, te Petar Jeftić koji se bavi programiranjem i uopšte nema veze sa protestima. Javni tužilac je izdao naloge za pretres, stavljajući aktivistima na teret krivično delo nasilno rušenje ustavnog poretka.
U Vršcu je policija pretresla stan Zorane Crnojević, aktivistkinje pokreta Čuvari vatre. Ona je osumnjičena za krivična dela „pripremanje dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Srbije“ i „pozivanje na nasilnu promenu ustavnog uređenja“. U Vranju je priveden odbornik Ekološkog ustanka i aktivista Dragan Antić. I on je osumnjičen za krivično delo „pozivanje na nasilnu promenu ustavnog uređenja“. Isto se dogodilo i aktivisti Ekološkog ustanka Zoranu Tešiću u Vrbasu, koji se našao u pritvoru pod istom optužbom.
Demonstracija slabosti
Cilj masovnih privođenja aktivista je očigledan – zastrašivanje svakog ko pomisli da se usprotivi naprednjačkom režimu. Ni tužioci koji izdaju naloge, a ni policajci koji ih sprovode ne veruju u ono što u njima piše – da privedene osobe pripremaju nasilnu promenu ustavnog poretka. I njima je jasno da je ustavni poredak odavno pogažen, da ga Aleksandar Vučić i njegovi poslušnici razvaljuju već 12 godina, i da od Ustava nije ostao kamen na kamenu, ni paragraf na paragrafu.
Ono što aktivisti, opozicionari, protivnici i kritičari naprednjačke oligarhije žele je ponovno uspostavljanje ustavnog poretka, oslobađanje države iz ruku autokrate koji je uzurpirao čitavu zemlju. Vučić masovnim hapšenjima pokušava da pokaže snagu, ali zapravo demonstrira jedino slabost. Kakav je to apsolutni vladar koji ima svu moć u svojim rukama, a plaši se najobičnijeg transparenta, jedne rečenice izgovorene na protestu, običnih ljudi koji nemaju ništa osim svojih uverenja?
Ovako masovno privođenje protivnika režima nije viđeno gotovo četvrt veka, još od poslednje godine vladavine Slobodana Miloševića. Kad je osetio da mu se tron drma, da je pad s vlasti sve izvesniji, i Milošević je pojačao represiju nad buntovnim građanima, naročito protiv članova pokreta Otpor. Između maja i septembra 2000. godine privedeno je gotovo 2.400 Otporaša, mahom mladih ljudi.
Vučić je takođe osetio da građansko nezadovoljstvo postaje sve masovnije, da to može da ga ugrozi, pa se služi silom ne bi li uterao strah u kosti čitavom stanovništvu Srbije. Uzaludan je to posao: što represija bude jača, biće snažniji otpor slobodnih građana protiv uzurpatorskog režima. (Tomislav Marković, Al Jazeera)
Odavno poticano nasilje u Britaniji
Teren za aktualne masovne rasističke nerede u Velikoj Britaniji pripremljen je dugogodišnjom antimigrantskom retorikom znatnog dijela mainstream političara i medija
Neredi, palež, pljačka i fizički napadi odvijaju se od kraja jula u tridesetak engleskih gradova i sjevernoirskom gradu Belfastu. Policija je nakon vala protesta šturo objavila kako je ozlijeđeno “nekoliko desetaka policajaca” te da je došlo do oštećenja određenog broja radnji, automobila i ozljeđivanja više ljudi. Snimke na društvenim mrežama i dijelu medija ipak pokazuju nešto mračniju sliku.
Velik broj prosvjednika nasumce premlaćuje osobe tamnije boje kože te planski pali i pljačka radnje u vlasništvu osoba azijskog ili afričkog porijekla. U brojnim gradovima napadane su džamije, kamenovani strani radnici, a u Rotherhamu na sjeveru zemlje više stotina napadača zapalilo je hotel u kojem su privremeno smještene izbjeglice. U još tri grada pokušani su napadi na objekte u kojima žive tražitelji azila.
Formalno, sve je počelo u Southportu nedaleko Liverpoola, gdje je maloljetna osoba 29. jula upala u dječji plesni studio i napala prisutne nožem, ubivši troje djece i ozlijedivši desetero drugih. Iako se o šokantnom napadu u tom trenutku ništa nije znalo, velik broj ekstremno desnih društvenih i drugih medija proširio je vijest o tome da je ubojstvo počinio musliman, te su organizirane demonstracije ispred lokalne džamije.
Vijest je bila lažna – počinitelj je 17-godišnji britanski građanin, rođen u Cardiffu u obitelji iz Ruande. Sada je poznato da se iza svjesnog širenja laži i organiziranja protesta krilo nekoliko neonacističkih organizacija, prije svega zloglasna Engleska obrambena ligu (EDL), koja je i ranije prednjačila u organiziranju antimuslimanskih ispada. No neredima i rasnim napadima ovoga se puta očito priključio i dio dosad neorganiziranih ljudi, izvan navijačko-huliganskog miljea kojem dominantno pripadaju članovi EDL-a.
Sudeći prema izjavama samih sudionika, motiv za participaciju u nasilju je snažna averzija prema multikulturalizmu općenito, a osobama druge boje kože i muslimanima posebno. Izgleda da su neredi osobito koncentrirani na sjeveru Engleske, nekoć industrijskom i rudarskom središtu zemlje, a danas osiromašenoj regiji sa slabim perspektivama u teritorijalno izrazito nejednakoj Engleskoj. Ne čudi stoga što je dobar dio nasilnika svoju mržnju prema različitosti artikulirao kroz ekonomske zahtjeve: muslimane i crnce mrze jer im “otimaju poslove”, ali istodobno i zato što ništa ne rade, a žive od socijalne pomoći na koju bi inače pravo imali bijeli Englezi.
Taj narativ nije nov, niti je nastao među navijačima i huliganima bez trajnog zaposlenja. On je prisutan u velikim dijelovima engleske politike i medija desetljećima. Na njemu je osobito inzistirao bivši konzervativni premijer Boris Johnson, kada je 2019. pobijedio tadašnjeg vođu laburista Jeremyja Corbyna, preotevši mu mandate upravo u osiromašenom sjeveru, nekadašnjem “crvenom zidu” laburista.
Umjesto Corbynovog socijalizma, konzervativci su sjeveru tada ponudili šovinizam, okrivivši “strance” za ekonomske probleme, što se pokazalo kao uspješna strategija. Johnsonov nasljednik na čelu konzervativaca Rishi Sunak – paradoksalno i sam indijskog porijekla – kao glavni je slogan svojeg mandata postavio “Zaustavimo brodove”, misleći na one kojima migranti dolaze u Englesku. Taj su slogan, zajedno s rasističkim uvredama i prijetnjama, uzvikivali i brojni sudionici nedavnih nereda.
Prije nego su početkom ovog jula preuzeli vlast, i sami laburisti upustili su se u sličnu retoriku. Sadašnji premijer Keir Starmer, koji je iz stranke izbacio Corbyna i pomaknuo stranku znatno udesno, u predizbornoj je kampanji na susretu s čitateljima desničarskog tabloida The Sun kritizirao konzervativce jer “ne izbacuju dovoljno ljude iz zemalja kao što je Bangladeš”. Iako ponešto zakašnjelo, Starmer je oštro osudio nedavne nerede, nazivajući ih ekstremno desničarskima i obećavajući stroge kazne za sve sudionike nereda koji će naknadno biti identificirani u policijskoj istrazi. Nikakva kazna, pretpostavljamo, ne može se očekivati za političare i medije koji su svojom retorikom godinama pripremali teren za ovo nasilje. (Nikola Vukobratović, Novosti)
Milijarderi se spremaju za apokalipsu?
Dok sve više ljudi širom svijeta, i kod nas, ne može sebi priuštiti krov nad glavom – bez višedecenijskog robovanja otplati kredita, a neki ni tako – milijarderi izbjegavaju plaćanje poreza i novac ulažu u kupovinu ostrva gdje stvaraju i kontrolišu vlastite ekosisteme, unutar kojih su i ljudi, mještani tih zajednica, uhvaćeni u mrežu snaga i odnosa koja veoma nalikuje feudalizmu. @RiD
WIRED je u decembru 2023. godine izvijestio da Mark Zuckerberg – milijarder, izvršni direktor kompanije Meta i jedan od najistaknutijih arhitekata današnjeg svijeta kojim dominiraju društveni mediji – kupuje velike dijelove havajskog ostrva Kauai.
Na tom zemljištu Zuckerberg i njegova supruga Priscilla Chan grade džinovski kompleks – poznat kao ranč Ko’olau, čija će izgradnja najvjerovatnije koštati preko 400 miliona australijskih dolara.
Ovo imanje se prostire na 550 hektara, ograđeno je zidom visokim dva metra i njim patroliraju brojni zaštitari koji po obližnjim plažama voze quadove. Zna se da na Zuckerbergovom imanju rade stotine lokalnih Havajaca. Ali se ne zna ni koliko ih je tačno ni šta zapravo rade, jer svi potpisuju obavezujući ugovor o neotkrivanju podataka.
WIRED u podnaslovu naglašava da Zuckerbergov ranč Ko’olau uključuje planove za „ogromni podzemni bunker“. Novinare i teoretičare zavjere izgleda najviše zanima taj detalj. Ljudi se pitaju ne samo „Zašto Mark Zuckerberg na Havajima gradi privatni bunker za smak svijeta?“ nego i „Šta to [milijarderi] znaju?“ i „Šta će se dogoditi 2024. godine, a nama to ne govore?“
Šta je u pozadini fiksacije na bunkere
Bunkeri za sudnji dan postaju uobičajen prizor u savremenoj američkoj pop kulturi s temom apokalipse, od [kompjuterske igre i TV-serije] Zadnji od nas / The Last of Us preko [TV-serije] Priče živih mrtvaca / Tales from the Walking Dead do nedavnog Netflixovog filma Ostavi svijet iza sebe / Leave the World Behind.
Interes javnosti za (sve unosniju) industriju bunkera istovremeno se raspiruje jezovitim naslovima poput „Milijarderi skroz otkačili za vatrenim rovovima i vodenim topovima u svojim bunkerima za preživljavanje“.
Ali našu pažnju nesumnjivo više zaslužuju drugi dijelovi infrastrukture na Kauaiju: nekoliko ogromnih vila koje zajedno mogu prekriti nogometno igralište, najmanje 11 kućica na drvetu povezanih mostovima od užadi, te sistemi za pročišćavanje, desalinizaciju i skladištenje vode. (…)
Zuck svoje sljedbenike obavještava da sad uzgaja vlastitu stoku koju hrani australijskim orasima iliti makadamijom koju takođe uzgaja na ranču, gdje pravi i pivo kojim svoju stoku poji. „Svaka krava svake godine pojede od dvije do pet tona hrane, za šta treba puno hektara stabala makadamije“, piše on (ili neko od njegovih pomoćnika).
Uz sliku svog djeteta koje kopa rupu u zemlji, jedan od najmoćnijih (i najneodgovornijih) ljudi na svijetu stavlja komentar:
Moje kćeri pomažu u sadnji stabala makadamije i vode brigu o našim raznim životinjama. Ova avantura tek počinje i zabavno ju je poboljšavati svake sezone. Ovo je najukusniji od svih mojih projekata.
Zuckerberg i Chan između ostalog planiraju očuvanje netaknute prirode, obnovu autohtone flore, organske farme kurkume i đumbira, te – radi očuvanja i zaštite izvorne flore i faune – i partnerstva s lokalnim stručnjacima za očuvanje prirode. Na Kauai će ove aktivnosti imati daleko veći materijalni učinak nego bunker, koliko god soba da bude imao.
Dvoje od nas u našoj novoj knjizi Fabrika infuensera / The Influencer Factory tvrdi da je ova vrsta lažno „realističnog“ prisustva na društvenim mrežama zapravo primjer „nove transformacije u kapitalizmu, transformacije u kojoj se logika sopstva ne razlikuje od logike korporacije”.
Vlastiti ekosistem
Nije osnivač Facebooka jedini milijarder koji na Havajima gradi džinovske komplekse. Oprah Winfrey je još 2002. godine kupila u Mauiju imanje od 66 hektara, a potom dokupljivala još parcela i sad ima preko 400 hektara zemlje.
Larry Ellison, suosnivač tehnološke kompanije Oracle, kupio je 2012. godine skoro cijeli havajski otok Lana’i. Prije dvije godine je i milijarder Frank VanderSloot kupio ranč od preko 800 hektara, nešto južnije od Zuckerbergovog.
Dok se bogataši useljavaju, sve se više lokalnog stanovništva koje oduvijek živi na toj zemlji odatle iseljava zbog povišenih troškova stanovanja i poreza, pa čak i prisilno raseljava – što je nesretna nuspojava kompleksnih prava na zemlju budući da na Havajima domorodačko vlasništvo i upravljanje zemljom često nisu zakonski priznati.
Na prvi pogled se može činiti da se ovi tajkuni „pripremaju“ za apokalipsu u stilu 20. stoljeća, dobro poznatu iz bezbrojnih filmova katastrofe. Ali nije tako.
Stoji to njihova ogromna imanja uključuju bunkere i tehnologije koje se tradicionalno vezuju za tu vrstu pripreme. Na primjer, vile na ranču Ko’olau povezane su podzemnim tunelima koji vode u veliko sklonište.
Međutim, Zuckerberg, Winfrey, Ellison i drugi zapravo kreću u daleko ambicioznije projekte. Oni nastoje stvoriti potpuno samoodržive ekosisteme u kojima zemljište, poljoprivredu, izgrađeni okoliš i rad kontroliše i njima upravlja samo jedna osoba, koja više zajedničkog ima sa srednjovjekovnim feudalcem nego s kapitalistom 21. stoljeća.
Dobrodošli (nazad) u feudalizam
Neki tvrde da je tehnološka industrija izmislila novi oblik „tehnofeudalizma“ ili „neofeudalizma“ koji počiva na „kolonizaciji podataka“ i korporativnom prisvajanju ličnih podataka.
Mi se s tim slažemo, ali ukazujemo i na činjenicu da su dešavanja na Havajima zapravo u skladu s tradicionalnim shvatanjima feudalizma. Kako kaže Joshua A. T. Fairfield, autor knjige Posjedovani: vlasništvo, privatnost i novo digitalno ropstvo / Owned: Property, Privacy and the New Digital Serfdom:
U feudalnom sistemu srednjovjekovne Evrope kralj je posjedovao gotovo sve, a vlasnička prava svih ostalih zavisila su od njihovog odnosa s kraljem. Seljaci su živjeli na zemlji koju kralj dodijeli lokalnom feudalcu, a radnici često nisu posjedovali čak ni alate koje su koristili za poljoprivredu ili druge zanate, poput stolarije i kovaštva.
Ovdje je lako vidjeti kontrast između ranča Ko’olau i ranijih pokušaja milijardera da izgrade bunkere da bi „pobjegli“ od neke buduće kataklizme.
Uzmimo za primjer libertarijanskog investitora i suosnivača PayPala Petera Thiela koji je na Južnom ostrvu Novog Zelanda neuspješno pokušao da na prostoru većem od sedam hektara izgradi složenu podzemnu kuću nalik bunkeru. Taj projekat mu je odbijen zbog animoziteta između Thiela i lokalnog vijeća.
Ono što vidimo sa Zuckerbergovim projektom nije otvoreni sukob između milijardera i zajednice. Na Kauaiju su članovi zajednice u ime očuvanja svoje zemlje pristali da tu zemlju daju, ili prepuste, na upravljanje jednom plutokrati. Takav poslovni model vodi (vraća) pravo u feudalizam.
Ova spoznaja se gubi u opsesiji medija „najluđim karakteristikama“ Zuckerbergove havajske ludosti. A među milijarderima se javlja uvjerenje da opstanak ne zavisi (samo) od skrivanja u armiranobetonskoj rupi u zemlji, nego (i) od uspostavljanja vlastitog ekosistema i kontrole nad njim.
Previše je lako pretpostaviti da su najbogatiji na svijetu, budući da neki od njih kupuju imanja na udaljenim ostrvima i opremaju ih bunkerima, sigurno upućeni u tajne povlaštene informacije. Ali istina je mnogo jednostavnija i brutalnija. Milijarderi složena imanja grade naprosto zato što im se može.
Bogatstvo Marka Zuckerberga 2024. godine iznosi gotovo nezamislivih 260 milijardi australijskih dolara (neto). Njegova havajska tvrđava vrijedna 400 miliona dolara, koliko god ekstravagantna, predstavlja manje od 0,2% njegovog ukupnog bogatstva. U procentima je ovo je uporedivo s domaćinstvom vrijednim 1.000.000 dolara (prosječna neto vrijednost u Australiji) koje troši samo 1.540 dolara.
Ova gruba kalkulacija jasno pokazuje da članovi bunker-kluba milijardera ne moraju ni na koji smislen i stvaran način „vjerovati“ u apokalipsu niti predstojeći društveni kolaps (kao samoproglašeni „katastrofičar“ Jem Bendell).
Nego, budući da ni ne znaju šta bi s tolikim novcem, njegov manji dio koriste za te podzemne tvrđave. Bill Gates, na primjer, samo u SAD-u ima bar osam nekretnina i, prema Hollywood Reporteru, „ispod svake svoje kuće, kako se priča, ima podzemna sigurnosna područja“.
Bogati katastrofist, siromašni katastrofist
S druge strane, što čovjek raspolože manjim dohotkom, to će mu svaki ozbiljniji pokušaj „pripreme za katastrofičnu budućnost” više poremetiti život ovdje i sada.
Kultura pripreme za katastrofičnu budućnost besmislena je u zemljama poput Indije, Kambodže ili Jemena, gdje je rasprostranjeno ozbiljno siromaštvo i stotine miliona ljudi već preživljavaju u uslovima koji bi privilegovanim zapadnjacima mogli izgledati „apokaliptično“.
Što se tiče nas ovdje, za one iz srednje klase koji si ne mogu priuštiti više nekretnina, život na potencijalno „sigurnom” ostrvu zahtijevao bi da se tamo trajno presele, pri čemu bi propustili prilike da zarade drugdje. (…)
Naša opsjednutost megabunkerima megabogataša dio je šireg kulturnog trenda, u kojem se prosječni – čitaj: siromašni – ljudi pretvaraju da se rugaju „ludim“ milijarderima, dok sami potajno teže statusu superbogatih.
Ovo ideološko šibicarenje omogućava nam da (nakratko) priznamo štetu koju društvenoj koheziji i održivosti naših ekosistema nanosi globalna nejednakost koja se otela kontroli. (…)
To što je australijska javnost fascinirana rezervnim vilama Zuckerberga i drugih milijardera posebno je znakovito i mučno u ovom istorijskom trenutku kad kod nas kriza pristupačnosti stambenog prostora doseže nivo bez presedana.
Bunkeri su stvarnim milijarderima samo mali dio „diverzifikacije poslovanja“ da bi se nadigrala budućnost.
Ostale dobro poznate sheme uključuju ulaganje u svemirska putovanja, krioniku (zamrzavanje tijela u nadi za reinkarnacijom), učitavanje uma i, u slučaju Petera Thiela, koketiranje s parabiozom – transfuzijom krvi mladih ljudi u vlastite vene.
Za milijardere, ulaganje novca u takve projekte ne znači da su ludi, ili paranoični, ili da znaju neke dobro čuvane tajne o budućnosti. To jednostavno znači da su nagomilali tako kolosalne viškove bogatstva da ga mogu koristiti i za to. (Katherine Guinness, Grant Bollmer i Tom Doig, Conversation; za Riječ i djelo prevela Mirjana Evtov)
