Viktor Ivančić: Krsna sprava

SVIJET MEDIJA: Kako Putin kupuje političare i ko su njegovi ljudi u Hrvatskoj, BiH i Srbiji? Koga je sve odlikovala SPC? Kako loša politika utiče na mentalno zdravlje stanovništva?

Viktor Ivančić: Krsna sprava

Ordenarijat i oko njega

Ima li još neki politički nitkov koji je ostao neprimijećen, te nije dobio odlikovanje iz ruku nekog od visokih rukovodilaca Srpske pravoslavne crkve? Ako ima, možda bi bilo dobro da se javi, jer ordenarijat i dalje radi, kako u centrali, tako i po eparhijama.

Dok je prošloga vikenda patrijarh Porfirije boravio u Hrvatskoj, gdje je najprije molio za jasenovačke mučenike, a potom služio liturgiju u Metku pored Gospića i odao počast srpskim civilima ubijenima u Medačkom džepu 1993., vladika bački Irinej je Vojislavu Šešelju, osuđenom u Haagu za ratne zločine, okačio na grudi Orden Svetog vladike Mardarija. Tom prilikom je rekao kako mu je “pripao dio časti i prijatna dužnost da u ime vladike Longina uruči ovaj divni orden” četniku i ratnome zločincu, i to zbog njegove “zasluge u obnavljanju crkvenog jedinstva”.

Glede tog jedinstva, javili su se optimistični glasovi sa sumnjom da je dodjela počasnoga pravoslavnog gvožđa uvjerenom fašistu – a to je već treće odlikovanje SPC-a u Šešeljevoj kolekciji – obavljena patrijarhu iza leđa, no do nastanka ovoga teksta Porfirije se tim povodom nije oglasio, pa se realnijom čini opcija da je stvar izvedena Njegovoj svetosti “iza leđa” utoliko što ih je on u pravome momentu taktički okrenuo. Uostalom, nisu mnogo manje mučne ni ritualne aktivnosti što ih je osobno organizirao.

Poslije toga, patrijarh Porfirije je na skupu pod nazivom “Litije za spas Srbije”, gdje su se okupile tisuće protivnika održavanja Povorke ponosa, ispred beogradskog hrama Svetog Save održao uspaljeni desničarski govor, obrušivši se na “LGBT ideologiju” koja želi “da razori svetinje braka i porodice”, da preoblikuje “naš način života”, “naše vrednosti” i “naše društvo”, što “mi ne možemo dozvoliti”, a nije manjkalo ni otvorenog huškanja: “Siluju nam pamet! Siluju nam dušu! Hteli bi, ali neće moći!”

Prije toga, patrijarh Porfirije je objavio “specijalnu izjavu” kojom Srpska pravoslavna crkva podržava zabranu održavanja EuroPridea, što je, kako veli, raspravljeno “više puta u neposrednom razgovoru s najvišim predstavnicima države”, a u toj “specijalnoj izjavi” pripadnike zajednice u ime koje bi imala defilirati Povorka ponosa naziva “zlom” protiv kojega se treba boriti, doduše ne nasilnim sredstvima, dodaje, jer crkveni vođa zbog nekih razloga etiketiranje velikoga broja građana kao inkarnacije “zla” ne smatra činom nasilja.

Prije toga, patrijarh Porfirije je uručio Orden Svetog Save prvog stepena, najviše crkveno odlikovanje, mađarskom autokratu Viktoru Orbanu, zbog njegova “zalaganja za hrišćanski sistem vrednosti” i zbog njegove “borbe za dušu Evrope”, koju je laureat vodio temeljito gušeći demokraciju i slobodu medija u svojoj zemlji, opasavši tu zemlju žilet-žicom (kako njen “hrišćanski identitet” ne bi zagadile “nehrišćanske” izbjeglice) i veličajući fašiste iz Drugog svjetskog rata, među njima i one koji su organizirali pokolje Srba.

Prije toga, patrijarh Porfirije je na Vidovdanskoj akademiji u čast Nikolaja Velimirovića isporučio pun naramak lauda tom antisemitu, ljotićevcu i ljubitelju Hitlera, a osuo drvlje i kamenje po komunistima koji su “zabranjivali njegove knjige”, te na kraju pozvao i sebe i publikum “da se obučavajući na delima svetog Nikolaja upravljamo procesima oko nas”, jer je valjda svečeva mržnja prema Židovima ključni element onih “naših vrednosti” što ih patrijarh svesrdno zagovara.

Prije toga, patrijarh Porfirije je na svome Instagram profilu zaprijetio da će javno objaviti imena direktora osnovnih i srednjih škola u Srbiji koji “svesno obeshrabruju” učenike “da se opredele za Versku nastavu”, jer bi valjda jedna takva lista za odstrel mogla prevenirati moguće razaranje svetinje braka između crkve i države.

Prije toga, patrijarh Porfirije je uručio Orden Svetog Save drugog reda Miloradu Vučeliću, vodećem propagandistu Miloševićeva režima i jednom od najgorih ratnih huškača na ovim prostorima, i to “za novinarski profesionalizam i afirmaciju hrišćanskih vrednosti i vrlina”, iako je zbog tog “profesionalizma” i zbog tih “vrlina”, da je bilo sreće i pravde, Vučelić trebao završiti u Haagu, s optužbom za medijsko pripremanje krvoprolića.

Prije toga, patrijarh Porfirije je na otvorenju tradicionalnih Dana Srpske uzvanicima u beogradskom Narodnom pozorištu obznanio kako je “postojanje Republike Srpske delo pravde” – premda su lošije upućeni smatrali da je ta paradržava djelo autora genocida i etničkog čišćenja – da bi potom u svojstvu religijskog dekora opsluživao gotovo sve paradne smotre Milorada Dodika na kojima je ovaj zazivao razbijanje Bosne i Hercegovine.

Prije toga, patrijarh Porfirije je režirao i predvodio desantno ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju, spustivši se u svetište vojnim helikopterom, uz suzavac, šok-bombe i do zuba naoružanu gardu, da bi okupljeni popovi tamo zdušno zapjevali “Kad se vojska na Kosovo vrati”, valjda od sreće što su novi crnogorski premijer i ministri važnijih resora izabrani u ostroškome manastiru.

Prije toga, patrijarh Porfirije je u više navrata dizao u nebesa mitropolita Amfilohija Radovića, jer da je ovaj “čitavog sebe ugradio u biće ovog naroda”, i to “na kamenu temeljcu koji se zove Hristos”, mada je rečeni Amfilohije bio šovinistički mamlaz i pasionirani širitelj mržnje, neka vrsta Šešelja u svijetu visokoga klera, te je pružao duhovnu podršku cijeloj ergeli renomiranih ratnih zločinaca, od Željka Ražnatovića Arkana do Radovana Karadžića.

U međuvremenu je patrijarh Porfirije, uz izdašno medijsko servisiranje, tu i tamo govorio o ljubavi, o pomirenju, o oprostu, o razumijevanju, o toleranciji, o upućenosti naših naroda jednih na druge i, općenito, o “hrišćanskom sistemu vrednosti”… Te prazne fraze osiguravaju adekvatno dekoriranu pozadinu, skiciraju idilični pejzaž pravoslavnog praskozorja, a na rumenome horizontu, okupani ranim suncem, gle čuda, hulja do hulje – Šešelj do Orbana, Orban do Putina, Putin do Lukašenka, Lukašenko do Vučića, Vučić do Vučelića, Vučelić do Dodika… svaki s Ordenom Svetog Save na grudnom košu, osim Šešelja, čija tri odlikovanja valjda vrijede koliko i jedan Sveti Sava.

Nešto više od godine i pol dana boravka na crkvenome tronu upućuje, dakle, na konzistentnost: ceremonijalne počasti osuđenim i neosuđenim ratnim zločincima, nesuzdržana glorifikacija političkih mračnjaka, nacionalistička zažarenost, borbena netrpeljivost prema onima koji svojim uvjerenjima ili životnim navikama odstupaju od “hrišćanskog sistema vrednosti”… Taj je “hrišćanski sistem vrednosti”, dakako, podatno ideološko tijesto i nikakva “duhovna” supstanca rukovaoca neće spriječiti da ga izmijesi prema trenutnim potrebama. Budući da se radi o političkom angažmanu u vjerskoj ambalaži, treba ga čitati isključivo u političkom ključu.

Hoće li to pokolebati adorante iz zagrebačkog lijevo-liberalnog salona, ne zna se. Porfirije jest hodajuća grobnica njihovih iluzija, samo što su pripadnici kluba razvili posebnu tehniku da izbjegnu suočavanje s tim počivalištem: kad patrijarh istrese par ekumenski intoniranih klišeja zacvrkuću kao seoske mlade, a kad glavosječi liberalne demokracije iz Budimpešte uruči najviše crkveno odličje nestanu u mišjoj rupi.

Sličnom taktikom, doduše, služi se i crkveni lider, kombinirajući dreku i šutnju, znajući kad se treba isprsiti pred masom, a kad okrenuti tako da ti bliski suradnici “iza leđa” obave ono čime ne želiš prljati imidž. Neupućeni u te finese uzaludno će postavljati pitanje: Ako šutiš o Šešelju, odlikovanom u tvojoj crkvi, zašto laješ o pederima, koji s crkvenim protokolima nemaju veze?

Kao zastarjelom ateistu, nije na meni da se miješam, no nema dvojbe da je agent za vezu između Hristosa i Srba uz ostalo i petparački krivotvoritelj, jer bundžiju iz Nazareta svodi na zaštitnika nacionalnog identiteta i seksualnog ćudoređa, što je u krajnjoj liniji svetogrdno.

Međutim, najprije će biti da je taj Hristos izrađen po vlastitoj mjeri, po mjeri patvorenog reformatora koji nastavlja tradiciju u njenoj najcrnjoj varijanti. Poput dvoglave ptice na nacionalnoj zastavi, ukazuje nam se dupli patrijarh: jedan je pravoslavni, koji kroz regularni rad svoje crkve širi nacionalističko zlo i konzervativnu isključivost, a drugi praznoslovni, koji sa sve manje uspjeha pokušava zametati tragove onoga prvog (Viktor Ivančić, Novosti)

Putinu je jeftinije kupovati zapadne političare nego vojne avione

KOLIKO novca treba za ući u sabor? Milijun kuna? Dva? Recimo da je pet milijuna kuna – ako u bilo koga od vas koji ovo čitate uložimo pet milijuna kuna, postat ćete saborski zastupnik. S toliko novca mogu se platiti neki pokret, stranka, tim za izradu strategije, plaćeni “volonteri”, Fejs, lokalna radija i televizije, službeni auto i još će vas cijelu godinu pred izbore voziti po seoskim feštama.

U nekim zemljama to može biti više, no može biti i manje. U Hrvatskoj vam trebaju možda dva milijuna eura za cijeli klub zastupnika koji će onda promovirati vaše ideje i programe.

Političari i korisni idioti

Koliko vam treba za tako imati klub zastupnika u recimo deset država Europske unije? Nekoliko desetaka milijuna eura godišnje? Dodajte još i koji milijun za lobiranje u Bruxellesu i kreiranje svojih EU zastupnika. I sada zamislite koliko jeftino jedna zemlja poput Rusije može kupiti europske političare i aktiviste!

Nije to stvar samo mogućnosti kupovanja političara. Možemo govoriti i o stvaranju nečega što se zovu “korisni idioti”. Sam izraz je u uporabu ušao nakon Drugog svjetskog rata kako bi opisao zapadne intelektualce koji su imali, recimo tako, pozitivni odnos prema staljinističkom Sovjetskom Savezu i komunističkoj ideologiji.

Zamislite sada nekoga tko subvencionira ekološke udruge. Zaštita okoliša – na prvi pogled, plemeniti aktivizam. Nećemo izgradnju lučnih terminala za naftu ili plin jer štete okolišu. Nećemo ni hidroelektrane jer one isto štete okolišu. Nećemo ni vjetroelektrane jer su i one upitne. Nuklearke, naravno, nećemo iz sto razloga, pa nuklearna energija, najsigurnija i najčišća, ne dolazi u obzir. Zaustave takvi aktivisti izgradnju terminala, zaustave nove elektrane, lobiraju za gašenje potpuno ispravnih nuklearki i nekim čudom za grijanje i pogon industrije ostane samo ruski plin.

Možete misliti da radite za bolji svijet – a iza se smiješi Putin

Možete tako biti aktivist neke udruge, uvjereno se boriti za bolji svijet, biti napredni, svjesni, otvorenog uma, zeleni… Možete se aktivirati u kakvom političkom pokretu koji je “protiv establišmenta”, koji je “za ljude koji misle svojom glavom”, koji je protiv klasične politike, protiv “dominacije Zapada”, protiv “američkih vrijednosti”, možete vjerovati u ideje mira, ljubavi prijateljstva, a iza vašeg rada se nalazi nacerena faca zločinca Putina. I to sve za cijenu puno nižu od jedne jedine eskadrile aviona, što je za zemlju tipa Rusije gotovo pa ništa.

Kupujete političare (ne morate reći da ste ruski agenti, samo ljudi koji “dobronamjerno” žele dati donaciju), kupujete desne pokrete koji vole “snažnu državu”, ali kupujete i razne lijeve pokrete koji su “protiv Amerike”. Kupujete i različite ekološke pokrete koji podržavaju ideju “čistog” i “ekološkog”, no kako svi ipak žele imati struju kod kuće, postajete ovisni o Rusima.

Financiranje raznih pokreta stara je taktika Sovjetskog Saveza

Putin je bivši sovjetski špijun koji je radio u DDR-u. Sovjetski Savez je bio poznat i po tome da je preko raznih međunarodnih organizacija, formalno neutralnih, pomagao razne mirovne pokrete na Zapadu. Postoji dovoljno svjedočanstava o tome. Model je bio povezan preko nekoliko organizacija koje su preusmjeravale sredstva i utjecaj, tako da ste naivno u “Međunarodnu organizaciju mladih demokrata”, “Svjetski esperanto pokret mira”, pa čak i “Kršćansku mirovnu konferenciju”, mogli ući i ne sanjajući da se iza nalaze novac i organizacijska pomoć SSSR-a.

Putin je baštinik upravo takve politike finih niti utjecaja prema Zapadu. Koristi li te metode? Pa bio bi blesav da ne koristi. Profesionalni je špijun. U današnje doba društvenih mreža, uz jako malo resursa i nešto organizacije možete utjecati na brojne državne i nadnacionalne politike. Čak i puno lakše nego u doba Hladnog rata i klasičnih medija.

Novac Rusije je išao i lijevima i desnima

Idemo malo konkretizirati ovo što znamo. Bivši njemački kancelar Gerhard Schröder je godinama Putinov prijatelj. Blisko prijateljstvo je uključivalo vožnju po Moskvi u sanjkama pa Putinov posjet za Schröderov 60. rođendan. Nekako se nije zaustavilo samo na platonskom – Schröder je godinama bio na visokim mjestima u ruskim energetskim kompanijama, od Sjevernog toka nadalje. Trebao je ući i u nadzorni odbor Gazproma. Schröder je, podsjetimo se, socijaldemokrat.

Stranka desne francuske političarke Marine Le Pen, tada još zvana Front National, dobila je 2014. godine kredit od u međuvremenu ugašene Prve češko-ruske banke. Eto, nekim slučajem se u Francuskoj nije našao nitko tko bi dao komercijalni kredit, pa su se pojavili Rusi preko neke kombinacije u Češkoj. Da stvar bude zanimljivija, kad je banka propala, potraživanje je preuzeo Aviazapchast, ruska firma koja se bavi opskrbom ruskog vojnog zrakoplovstva…

Pogledajmo sada malo susjedstvo. Glas Amerike javlja kako je Ruska Federacija financirala srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika i stranku Demokratski front iz Crne Gore. VOA je to objavila pozivajući se na dužnosnika SAD-a koji tvrdi da je Moskva u nekoliko godina izdvojila 300 milijuna dolara kako bi ostvarila utjecaj u svijetu. VOA je državni medij i ono što se u njoj objavi anonimno je objavljeno jer američka vlada želi da se to objavi.

Političare je lakše kupovati nego ikada

U ovo vrlo novo doba društvenih mreža, političare, pokrete i aktiviste je jeftino kupovati. Kupite im kampanju, pomognete botovima na društvenim mrežama, iskoristite emocije naroda prema, recimo, čistom okolišu, iskoristite jeftinu energiju za dodatnu popularnost svojih političara pa, kada dođe vrijeme, ugasite državi pola izvora energije – i onda ih učinite ovisnima. Sve za cijenu samo nekoliko borbenih aviona ili jednog jedinog osrednjeg ratnog broda!

Osim plaćenih se političara (koji, ponavljam, i ne moraju biti svjesni za čije interese rade; jednostavno im ponudite pomoć i savjete) može naći i još više korisnih idiota, koji će biti uvjereni kako su “spoznali istinu” preko kanala na društvenim mrežama koje iz pozadine kontroliraju ruske službe. Negirat će takvi agresiju na Ukrajinu, nalaziti razna opravdanja (“da, Rusija je napala, ali…”).

Mrzit će ruski korisni idioti zapadne vrijednosti istovremeno uživajući u slobodama koje im daju te iste zapadne vrijednosti. Jer ako misle da bi u Putinovoj Rusiji imali povlasticu iznositi svoje stavove koji se ne slažu sa službenom politikom ili prozivati vladajuće političare preko društvenih mreža, misle pogrešno. U sustavima poput Putinovog, jedini odabir koji imate nakon kritike vlasti je biranje gornjeg ili donjeg kreveta u zatvoru. Ako imate sreće do zatvora uopće doći.

Pazite kome vjerujete. Čak smo i u ovoj zemlji od visoko pozicioniranih političara čuli čudne izjave o Putinovoj politici te čudno blage osude ruske agresije na Ukrajinu, a da neobična druženja sa stranim političarima punima razumijevanja za Putina i ne spominjemo. (Goran Vojković, Index.hr)

 

IVONA ERDELJAC: Stanje mentalnog zdravlja našeg stavnovništva postaje alarmantno

Rat u Ukrajini bio je okidač za traumu povezanu s ratom u BiH kod većine stanovnika naše zemlje, upozorava Ivona Erdeljac, poslovna psihologinja i program dirktorica Udruženja Amica Educa iz Tuzle.

U intervjuu za Inforadar upozorava da se 35% stanovništva BiH danas susreće sa različitim vrstama psihičkih poremećaja te da je potrebno vise paznje posvetiti ovom problemu, posebno prevenciji. Problem mentalnog zdravlja građana podstiču i političari stvarajanjem atmosfere neizvjesnosti koja njima odgovara, zbog toga bi građani trebali da postanu svjesni koga i zašto biraju, kaže Erdeljac.

„Pozitivno je to da se razbija tabu u vezi ovog problema i sve vise mladih traži podrsku i pomoć”, zaključuje ona.

-Stručnjaci su upozoravali na pogoršano mentalno zdravlje bh. društva mnogo prije pandemije. Pandemija je dodatno donijela neizvjesnost i ekonomsku nesigurnost. U kakvoj smo situaciji danas? Kakvo je mentalno stanje bh. društva?

ERDELJAC: Mentalno zdravlje građana i građanki BiH počelo se narušavati još prije tri decenije i od tada je kontinuirano u silaznoj putanji. Pojava pandemije COVID-19 dodatno je pogoršala mentalno zdravlje, kako odraslih, tako i mladih i djece u našoj zemlji. Nedavno istraživanje provedeno od strane UNICEF-a i UNDP-a o procjeni posljedica COVID-19 pandemije na društvo u BiH, pokazuje da se 35% stanovništva susreće sa različitim vrstama psihičkih poremećaja, kao što su poremećaj sna, anksioznost, depresija, kao i jako povećan nivo stresa. Pojava pandemije je kod 40% stanovnika izazvala iste osjećaje kao tokom rata 90-tih.

Rat u Ukrajini bio je okidač za traumu povezanu s ratom u BiH kod većine stanovnika naše zemlje. Na sve to, loše socio-ekonomske prilike, a posebno nedavno povećanje cijena, novi su udar na mentalno zdravlje građana i građanki BiH. Stanovnici naše zemlje žale se na konstantno prisustvo osjećaja nesigurnosti a posebno prisustvo straha i to ne samo vezanog za budućnost, nego realnog straha od pronalaska rješenja za prevazilaženje životnih problema kojima su svakodnevno izloženi. Stoga, možemo reći da je mentalno zdravlje građana i građanki, svih dobnih skupina, danas veoma ugroženo. Tome svakako doprinosi i stigma koja se veže za mentalno zdravlje. Većina stanovnika će se radije odlučiti za tablete za smirenje i izbjegavanje razgovora o svom unutarnjem stanju, nego za odlazak stručnjaku/kinji mentalnog zdravlja. Istina je, ipak, da se ova stigma posljednjih godina počinje polako razbijati i da se ljudi, posebno mlađe generacije, lakše odlučuju potražiti stručnu pomoć. Međutim tada vrlo često nailaze na nove prepreke. Naime, kapaciteti ustanova koji se bave zaštitom mentalnog zdravlja ne mogu odgovoriti na rastuće potrebe za ovom vrstom podrške. U međuvremenu otvaraju se i mnoge privatne psihoterapeutske prakse, ali njihove usluge se naplaćuju, a većina stanovništva uglavnom nije u prilici izdvojiti sredstva jer, i ona sa kojima raspolažu, često su jedva dostatna za život. Time se krug zatvara, a stanje mentalnog zdravlja našeg stavnovništva postaje već i alarmantno.

-Atmosferi straha i neizvjesnosti mnogo doprinose i etno-političke vođe u BiH stvaranjem tenzija, podjelama, i prijetnjama ratom. Kako komentirate to, kolika je njihova odgovornost za mentalno zdravlje ljudi?

ERDELJAC: Naravno da je lakše upravljati ljudima koji se osjećaju uplašeni, nesigurni, bespomoćni. Upravo tada ljudi trebaju podršku i sigurnost i tada je traže na različite, na žalost često neadekvatne načine. Potpirivanje međunacionalne mržnje, potenciranje rata, samo su neki od načina da se ljude održi u stanju straha i neizvjesnosti kako bi se njima lakše upravljalo. Ipak, koliko je odgovornost na njima, političkim vođama, toliko je i na nama jer smo prije svega mi ti koji ih biramo. Nažalost, većina stanovništva nije svjesna da time bira samo produžetak isključivo vlastite nesigurnosti, neizvjesnosti i straha.

-BiH nije stimulativno mjesto za život. Rašireni su korupcija i politički pritisci. Političari nemaju viziju boljeg života. Šta pojedinac u takvom društvu može da učini da očuva svoje mentalno zdravlje?

ERDELJAC: Iako nemaju nikakvu viziju bolje budućnosti, naši, kao i svi političari u svijetu, predstavljaju vođe izabrane od strane ljudi, članova društva. A ljudi trebaju i traže vođe zato što ne pronalaze vlastitu unutarnju snagu. Lakše je predati odgovornost nekome drugome nego preuzeti odgovornost u svoje ruke. Lakše je staviti fokus na nešto što je vani, nego na nešto što je unutar nas a što nam se možda i ne sviđa. I baš zbog toga je važno govoriti i educirati naše ljude o mentalnom zdravlju. Možda se sada mnogi pitaju kakva je veza između ove dvije stvari? Kada govorimo o mentalnom zdravlju, ne govorimo isključivo o mentalnim poremećajima i bolestima. Poboljšati svoje mentalno zdravlje znači, prije svega, ojačati svoje unutarnje resurse, svoju otpornost, prepoznati i raditi na svojim nedostacima, pronaći svoje snage i naučiti kako ih, kada i gdje koristiti. Prvi korak u svemu je, dakle, bolje upoznati sebe i svoje unutarnje procese, a zatim pronaći način kako da poboljšamo one dijelove sebe sa kojima nismo zadovoljni i one procese koji nisu zdravi za nas, koji nam ne služe na pravi način. U dosta slučajeva mnogo toga možemo uraditi sami: čitati literaturu (iz provjerenih izvora) koja sadrži informacije o tome kako upoznati sebe, izgraditi se i osnažiti. Mnogo toga se može naći i na internetu, samo je jako važno da budemo oprezni sa savjetima od stane onih koji nemaju stručna znanja i iskustva. Svakako je dobro da svoje vrijeme umjesto ispred ekrana provodimo u prirodi. Okružiti se i otvoriti ljudima koji nas mogu razumjeti i biti nam podrška. Pronaći neke kreativne načine koji će nas opustiti i udaljiti od svakodnevnih stresora. Aktivirati svoje tijelo također pomaže u mentalnom zdravlju. To su sve male stvari koje itekako pomažu u očuvanju i poboljšanju mentalnog zdravlja.

Ipak, ponekad nam treba mnogo više od toga. Ako simptome pogoršanog mentalnog zdravlja osjećamo intenzivno nekoliko sedmica, i ako nam to narušava svakodnevno funkcioniranje, onda nam je svakako potrebna stručna podrška. U tom slučaju opet postoje mnogi načini kako da dođemo do takve vrste pomoći. Osim psihijatara, psihologa i psihoterapeuta, koje možemo pronaći ili u javnim ustanovama ili privatnim praksama, postoje i nevladine organizacije koje pružaju podršku u mentalnom zdravlju. Ta podrška može biti i putem različitih vrsta radionica, predavanja, grupnih sastanaka na kojima je fokus educiranje, podrška i osnaživanje. Također, u nevladinim organizacijama mogu se pronaći i stručnjaci/kinje koje nude psihoterapijsku podršku, psihološko savjetovanje i psihoedukacije. Dakle, pomoć postoji, ali je na svakom pojedincu da napravi prvi korak i potraži je.

-Koji su najčešći poremećaji kod građana sa kojima se vaša organizacija suočava?

ERDELJAC: U posljednje vrijeme većina građana i građanki koji nam se obraćaju za pomoć suočavaju se sa simptomima poremećaja kao što su: hronični stres, anksiozni poremećaj, depresija, panični napadi, socijalne i druge fobije, suicidalne misli, i sl. Mnogi od njih govore o poteškoćama u bračnim i porodičnim odnosima, traumama nastalim usljed različitih vrsta zlostavljanja, poteškoćama vezanim za dugotrajnu nezaposlenost ili gubitak posla, žalovanju nakon gubitka bliske osobe, poteškoće vezane za bolest (vlastitu ili člana porodice) i sl. Kod mladih osoba uglavnom nailazimo na poremećaje kao što su anksioznost i panični napadi, ali i velikom broju poremećaja ishrane, samoozljeđivanja, poremećaja ponašanja, poremećaja pažnje sa hiperaktivnošću i, na žalost, kod mladih su sve više prisutne suicidalne misli. Samo u prvoj polovini ove godine psihoterapijskom podrškom i psihoedukativnim radionicama obuhvatili smo 399 osoba. Nažalost, obzirom da smo mi udruženje koje se projektno finansira, što znači izloženi smo kontinuiranoj neizvjesnosti u finansiranju, to nas onda i često i ograničava u  kontinuiranom pružanju ove vrste podrške stanovništvu. Sa resursima i kapacitetima koje posjedujemo mi uglavnom ne možemo obuhvatiti postojeći broj osoba koji nam se javlja za psihoterapije i psihološko savjetovanje.

-Da li je moguća prevencija mentalnih bolesti? Koliko se tome posvećuje pažnje u BiH?

ERDELJAC: Prevencija mentalnih bolesti kao ne samo da je moguća, nego veoma potrebna. Također i promocija mentalnog zdravlja je potrebna u bh. društvu. Nažalost, tome se ne posvećuje dovoljno pažnje. Ljudi će uraditi dosta toga da posvete pažnju očuvanju svog fizičkog zdravlja, ali ne baš toliko i svog mentalnog zdravlja. A zapravo jedno bez drugog ne ide. Mi smo biopsihosocijalna bića. To znači da je naše fizičko zdravlje povezano sa našim psihičkim/mentalnim zdravljem, a da naše mentalno zdravlje utiče na naše društveno zdravlje, odnosno društveno funkcioniranje. Ako se pobrinemo za samo jedan aspekt našeg zdravlja, mi jednostavno nećemo dovoljno dobro funkcionirati. A ako većina ljudi u društvu ne funkcionira na zdrav i produktivan način onda u će takvom društvu izostati blagostanje. Zato prevenciji mentalnih bolesti i promociji mentalnog zdravlja treba mnogo ozbiljnije pristupiti nego što je slučaj kod nas. U nacionalnim politikama govori se samo o mentalnim poremećajima i koliko god je to potrebno to jednostavno nije dovoljno. One bi trebale sadržavati upravo i ovaj dio vezan za prevenciju mentalnih bolesti i promociju mentalnog zdravlja. Nažalost, osim povremenih akcija od strane pojedinih organizacija civilnog društva i centara za mentalno zdravlje, u prevenciji mentalnih bolesti i promociji mentalnog zdravlja skoro da se ništa konkretnije i ne poduzima. Izuzetak je bio momenat pojave COVID-19 pandemije, ali vrlo brzo nakon smirivanja vanredne situacije, u javnom prostoru mentalno zdravlje je ponovo stavljeno na marginu.

-Na koji način Vaša organizacija pomaže građanima kojima je potrebna psihološka podrška?

ERDELJAC: „Amica Educa“ nudi različite vrste podrške u mentalnom zdravlju. U okviru organizacije imamo otvoreno Psihološko/porodično savjetovalište koje kontinuirano pruža usluge individualne, partnerske, bračne, porodične i grupne psihoterapije i savjetovanja. Također, organiziramo psihoedukativne radionice iz različitih oblasti na kojima osobe, kroz iskustveno učenje, imaju priliku upoznati sebe, osnažiti se i naučiti metode i tehnike koje im pomažu u prevladavanju različitih (osobnih, porodičnih, društvenih) životnih izazova, u poboljšanju svakodnevnog funkcioniranja i povećanja kvalitete života generalno.

Vrlo često zaposlene osobe kod nas dolaze na radionice ili grupne sesije koje im pomažu u smanjenju profesionalnog sagorijevanja i smanjenja stresa. Djeci predškolskog i ranog školskog uzrasta nudimo kreativne i psihoedukativne radionice koje im pomažu u razvoju samoizražavanja, pažnje i koncentracije, razvoju psihosocijalnih kompetencija i vještina i sl. U posljednje vrijeme puno radimo i sa mladima na njihovom psihološkom i socijalnom osnaživanju. Želimo da mladima pomognemo da se izgrade u neovisne, samouvjerene i snažne osobe. U skladu sa time upravo sa mladima organiziramo jednu uličnu kampanju o važnosti mentalnog zdravlja. Kampanja će se održati na Sonom trgu u Tuzli, 1. oktobra, a organizira se u okviru projekta Mladi/e agenti/ce društvenih promjena. (Adis Šušnjar, Inforadar)

About The Author