Rusi etnički čiste dijelove Ukrajine

Bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske Vesna Pusić u Newsroomu je komentirala rusku aneksiju okupiranih područja u Ukrajini. Ruski predsjednik Vladimir Putin danas je Rusiji pripojio Luhansk, Donjeck, oblasti Herson i Zaporožje, a Evropska unija je poručila neće priznati aneksiju.

Ovo što su Rusi organizirali u četiri ukrajinske regiji odbijam gledati i zvati u bilo kojoj formi referendumom ili kvazi referendumom. To je pervezni oblik etničkog čišćenja i to tako trebamo zvati”, kazala je Pusić, dodajući da tamo nitko nije mogao slobodno glasati.

Ističe da su ruski vojnici sirote starice u tim regijama tjerali da zaokružuju da “oni koji su ih dosad silovali, ubijali, mučili – da sad povrh svega toga kažu da će se upravo njima dobrovoljno pridružiti”.

“Pervezni oblik etničkog čišćenja”

“U toj politici identiteta možda najperveznije što smo dosad vidjeli jer etničko čišćenje ima jedan benigni naziv, a zapravo je jedna užasna stvar koja je obično povezana s najgorim zločinima koje su Putinove snage počinile u Ukrajini”, istaknula je Pusić.

Naglasila da je ovo što se dogodilo u ove četiri regije nova razina etničkog čišćenja. Putin je ranije poručio da će se napad na pripojene regije smatrati napadom na Rusiju pa se postavlja pitanje hoće li takve napade iskoristiti za pokretanje nuklearnog rata.

“To nije Rusija, to je Ukrajina. Ovo je jedno peti put da Putin ili Medvedev prijete nuklearnim oružjem i nuklearnim ratom, i puno prije, i prije invazije je Putin krenuo tim prijetiti”, rekla je.

“Putinova agresija upropastila kineske planove”

Osvrnula se na suradnju između Kine i Rusije, navodeći da je Putinova invazija poremetila planove kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

“Mislim da je Kini tog ludovanja dosta. Kina ima određeno savezništvo, ali Kina je uložila mnogo novaca i godina u projekt ‘Put svile’, trgovinsko povezivanje s Europom, i drugi projekt ‘Inicijativa 17+1’, još jedan trgovinsko-ekonomski model. Oba ta projekta su bitno vezana za Ukrajinu jer svi ti putevi prolaze kroz Ukrajinu i ona je ključna za taj novi kineski pristup i otvranje prema Aziji i Europi”, kazala je Pusić i dodala:

“I to je Putinova agresija na Ukrajinu zapravo upropastila. Vidjelo se u Putinovim reakcijama nakon razgovora s kineskim predsjednikom da mu je ovaj rekao nešto oštro. On će sada pokušati pregovarati o miru. Ovaj mu je vjerojatno rekao da završi to kako god zna, što prije. On (Putin) mora spasiti obraz pred svojim krugom i potencijalnim konkurentima u Rusiji i to će pokušati učiniti tako da će reći da je donio još teritorija Rusiji i da su time postigli ono što su željeli i da nema razloga za dalje ratovanje. Mislim da je to razlog za ovu paradu, ovaj cijeli cirkus.”

Ona ističe da se trajni mir između Ukrajine i Rusije neće dogoditi dok Ukrajina ne povrati okupirana područja.

Ukrajina je danas i službeno podnijela zahtjev za članstvo u NATO savezu. Pusić smatra da to članstvo neće biti uskoro odobreno jer nikad nijedna zemlja u ratu nije primljena tada u savez i da bi to značilo da su sve NATO članice u ratu s Rusijom.

“Na to pozitivan odgovor neće brzo doći jer članice NATO-a smatraju napad na jednu zemlju napadom na sve i ulazak Ukrajine u NATO u ovom trenutku bi značilo da smo faktički svi u ratu s Rusijom. To se neće dogoditi jer zato ne postoji slaganje u NATO-u”, navela je Pusić.

Dodaje da su članice NATO saveza aktivne u pogledu pružanja pomoći Ukrajini u ovom ratu. Ponovno se osvrnula na aneksiju ukrajinskog teritorija, navodeći da europski lideri to ne priznaju.

“Čini se da ni Vučić ne priznaje ovu rusku aneksiju”

“Nitko ne priznaje ovu aneksiju, čini se čak ni predsjednik Vučić tako da je to jedan pokušaj da se sačuva obvraz pred vlastitim suradnicima i političkom elitom koja je vrlo okrutna”, kazala je.

Komentirala je i je li ovo početak kraja Putina u Rusiji. “Smatram da je ovo početak kraja Putinoviog režima. Napravio je dvije greške. Jedna je mobilizacija.”

Navodi da u Rusiji ima ljudi koji su se pobunili protiv rata koji su ili mrtvi ili u zatvoru ili su u izbjeglištvu. “Ali, ovi ljudi koji sada bježe su počeli bježati kad je mobilizacija došla do njih.”

Osvrnula se i na probleme sa plinovodom Sjeverni tok. “To je takva vrsta diverzije u kojoj se sigurno sudjelovala neka država, a koja – to ćemo vidjeti.”

Komentirala je i ulazak Srbije u EU. “To je zemlja koha pripada Europi i mora pripadati Europi. Srbiju treba okružiti uspjehom. Druge zemlje – Sjeverna Makedonija, Crna Gora i Albanija su zemlje koje mogu i trebaju napredovati na svom europskom putu.” (Vesna Pusić, N1)

Obiteljski nasilnici, pedofili, ubojice… protiv sustava

Svega devet dana nakon pokušaja dvostrukog ubojstva nožem – supruge i njezina prijatelja – u gospićkom naselju Jasikovcu, zadnjeg je dana u kolovozu muškarac u Novskoj usmrtio nožem svoju suprugu, koju je bio dočekao pred njezinim butikom i zadao joj dvadesetak uboda od kojih je na mjestu preminula. Dvoje iz Jasikovca je također pretrpjelo više uboda, ali su ostali na životu zahvaljujući pravodobnoj intervenciji i iznimnom liječničkom zalaganju. U prvom slučaju je nasilnik (36) pobjegao s mjesta tragičnog događaja u obiteljskom domu, gdje je bio zatekao suprugu (27) i njezina prijatelja (21), ali se kasnije predao policiji. U drugom je slučaju ubojica (54) ostavio suprugu (39) iskrvariti do smrti, otišao kući i objesio se. „To je novi stravičan dokaz da sustav ne funkcionira“, pametovala je Nova TV, a na tom su odokativnom valu orkanske bure senzacionalizma bez stručne elaboracije i pokrića nastavili i ini vidljiviji mediji bacati drvlje i kamenje na „sustav koji ne funkcionira“. Te, dakako, izvlačiti iz medijskog naftalina klasično bezvezna retorička pitanja za takve nesretne događaje što su se zbivali iks puta još od prapovijesti i zbivat će se dok je svijeta i vijeka. I ne samo u Bijednoj Našoj. I bez obzira na „sustav“, funkcionirao on ovako ili onako, odnosno – ne funkcionirao. Kao što se tvrdi kada se baš dogodi grozota i sav normalan svijet ostane bez riječi.

„Je li se to moglo spriječiti?“ – prvo je i najčešće, svaki put isto naftalinsko retoričko pametovanje napadno „zabrinutih“ novinara, koji nastavljaju, je li, rafalno rešetati i svaki put manje-više iste likove iz psihijatrijske struke, policije, centara socijalne skrbi, resornog ministarstva, pravosuđa (Lana Petö-Kujundžić), pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova (Višnja Ljubičić), nadležnoga saborskog odbora, Autonomne ženske kuće (Neva Tölle), udruge B.a.B.e (Sanja Sarnavka), Ženska soba (Maja Mamula), etc.: „Zašto sustav ne reagira učinkovito prema prijavljenim nasilnicima?“ „Tko je kriv za to da nasilnici imaju priliku ponoviti nedjela?“ „Zašto mjere opreza ne štite žrtve od nasilja?“ „Zašto se istražni zatvor koristi samo u najtežim slučajevima?“ „Da sustav uzima ozbiljno sve čimbenike rizika, bi li se zaustavilo obiteljske nasilnike i spriječilo femicide?“ „Zašto policija, centri socijalne skrbi, DORH, sudstvo i šira zajednica nisu senzibilizirani za preventivu u narušenim bračnim/partnerskim odnosima?“ Itd., itsl…

Žuta minuta u sivoj tvari

U dva kolovoška slučaja obiteljskog nasilja – od kojih je drugi završio femicidom i samoubojstvom počinitelja – klasično se ponavljaju ključne činjenice: policija je nad obojicom prethodno već prijavljenih nasilnika provela kriminalističko istraživanje, a nakon ispitivanja su pušteni braniti se sa slobode te im je izrečena mjera zabrane približavanja žrtvi na udaljenosti od 50 metara. Koju su grubo prekršili. Kao i mnogi policijski tretirani u iks drugih slučajeva ranije i kao što će se događati ubuduće, ma kako sustav bio resetiran – a neće. Ne zato što to odgovorni – od vlade i stručnih institucija/tijela do kojekakvih udruga – ne žele ili ne bi mogli, nego zato što to jednostavno nije moguće. Nema tih pouzdanih alata i metoda, institucija/tijela i specijaliziranih stručnjaka kadrih točno anticipirati komu će, kada, gdje i zašto sjevnuti tzv. žuta minuta u sivoj tvari, pa ga pravodobno spriječiti da prebije ili ubije partnera/icu. Ljudska je psiha dublja i šira od raspoloživih metoda i alata introspekcije, a sama mantra o preventivnom djelovanju – na kojoj, javna je tajna, itekako dobro živi cijeli lanac tzv. specijaliziranih/stručnih institucija/tijela i pojedinaca (vidi npr. nedavnu zgražajuću aferu u Poliklinici za zaštitu djece i mladeži Grada Zagreba) –  vrlo je ograničena učinaka.

Dakako, djeluje, nikako ju ne treba isključiti, naprotiv, ali preventiva nije ključ rješenja niti može biti alibi za posipanje pepelom svima koji tvrde da su slučajevi učestalih prijetnjâ/uznemiravanja najčešće bračnih družica, partnera/ica, teška ozljeđivanja i femicidi „novi stravičan dokaz da sustav ne funkcionira“. Stvar je puno složenija i ozbiljnija tako da se u odnosu na problem ne smije eskulpirati ni državu i njezine polit-ekonomske vođe koji su zaslužni za tzv. opću društvenu klimu u kojoj je položaj „grješne Eve“, ma kako emancipirane žene, zapravo drugorazredan, pa će i prvi „pastir“ Katoličke crkve svaku svoju izjavu ili propovijed nasloviti s „braćo i sestre“. Ni među 12 apostola uz Isusa na Posljednjoj večeri (lat. Coena Domini) u cenakulu nema ni jedne jedine žene, ako već veliki Leonardo nije podvalio Crkvi ženu (Mariju iz Magdale?) u feminiziranom apostolu Ivanu, zdesna Kristu. U genijalnom filmu „Lisice“ (1969.) Krste Papića, mještani zaseoka u okolici Vrlike u Dalmatinskoj zagori politički burne 1948. godine ubijaju na svadbi silovanu mladenku Višnju pri pokušaju da ju „osramoćenu“ vrate u njezin zaselak, koja jeziva scena više od ičega svjedoči o duboko čak u priprostom narodu ukorijenjenom odnosu prema ženi u hrvatskom društvu.

Taj se posesivan odnos tek kozmetički promijenio u ovo digitalno doba, a muškarac se u biti nije odrekao tradicionalnog „vlasništva“ ne samo nad ženinim tijelom nego i nad cijelim njezinim životom, voljom, potrebama, osobnim intimnim, emocionalnim, poslovnim i inim odabirima. Neki će se sjetiti redikuloznog primitivca sa saborskim mandatom koji je usred tzv. Visokog doma i pred tv-okom, uvjeren da je duhovit, uvrijedio cijeli ženski rod vrijeđajući intelektualno mu neusporedivo superiorniju Vesnu Pusić: „Bog je stvorio ženu za madraca, ne za mudraca“. Mediji su svojedobno ismijavali i preporuke ženama iz biskupije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj o tomu kako se imaju ponizno ponašati prema mužu kada pater familias pijan kao letva dođe kući u kasne sate. I naravno, za njezino i obiteljsko dobro, ali i iz pedagoških razloga ubije boga u njoj budući da njezino „ne“ on ima bračno pravo ne priznati kao – ne. Neke navodno feministice vide državno licemjerje, nesklad riječi i djela glede&unatoč toj kontradikciji tradicionalne drugosti ženske ravnopravnosti kao muškog tzv. stečenog prava na prvost i oktroiranih pravila o civilizacijskoj normi resetiranja tradicije o „prirodnom položaju“ potomkinja „griješne Eve“ u braku, u izvanbračnim odnosima i u društvu općenito.

I imaju pravo, jer nije bez vraga činjenica da više od 60 posto nasilja u Bijednoj Našoj čine muškarci prema žena, a godinama je u civiliziranijoj Europi trend da su pretežno nasilni muškarci prema muškarcima. Kada se pak pita vladajuće – koji se u svakom slučaju femicida ili teškoga obiteljskog nasilja zgražaju do neba (npr. kad je nezbrojeni otac na otoku Pagu pobacao četvero male djece kroz prozor stana, a otac u Zagrebu otrovao tabletama, pa ugušio trojicu malodobnih sinova) – „institucije rade svoj posao, a vlada ulaže maksimalne napore u suzbijanju obiteljskoga i svakog drugog nasilja“. Tzv. nulta tolerancija u netolerantnoj zbílji, pa…

Je li se moglo spriječiti pokušaj dvostrukog ubojstva u tzv. ljubavnom trokutu u gospićkom naselju Jasikovcu, ubojstvo i suicid u Novskoj, pa trostruko ubojstvo djece u zagrebačkim Mlinovima, gdje se otac navodno želio osvetiti bivšoj supruzi, također osvetnički pokušaj ubojstva četvero djece na Pagu i može li se spriječiti iste/slične slučajeve što će se koliko sutra dogoditi negdje u Bijednoj Našoj? Možda jest da je neposredna okolina od povjerenja tih nesretnih ljudi bila ili će biti na tzv. prvoj crti bojišnice te reagira/la, a možda/najvjerojatnije se i nije mogla i neće moći spriječiti tragedija budući da nitko ne znâ koliko je krhka nečija psiha, što se kuha u čijemu mozgu, koliko je tko osvetničkoga naslijedio odgojem u rodnoj sredini, kako se tko nosi s izazovima nevjere, ljubomore, sramote, razvoda braka, koliko je tko spreman ići daleko i po cijenu vlastitog života ili dugotrajnog zatvora, etc. Neki će se krizni/kritični slučajevi riješiti uz pomoć sustava, neki će se nasilnici uplašiti i poštivati mjere opreza, pa i tih napametnih/smiješnih 50 metara, a nekima će osvetnički mrak pasti na oči te ih ni sâm Svevišnji – ma koliko vjeruju u Njega! – neće zaustaviti u pogubnom naumu. (Marijan Vogrinec, Tačno.net)

Šetnja Sarajevom: Grad stranačkih štandova i plakata

Dvanaest godina me nije bilo u Bosni tokom predizbornih kampanja. Prije toga sam od 2000. godine radio na izborima, što u biračkim odborima, što u Glavnom centru za brojanje, gdje sam prošao skoro sve pozicije. Kada čujem priče o namještanju izbora, uglavnom ne vjerujem u njih.

Moram reći da ne znam kako je van Sarajeva, ali znam da je po biračkom mjestu dovoljan samo jedan nepotkupljiv posmatrač da se izbori ne mogu lažirati. U sarajevskoj dvorani Zetra se broje glasovi iz inostranstva i biračka mjesta na kojima ima prigovora, a u tih deset godina nikad nisam vidio nijednu krađu. Ne tvrdim da ih nije bilo, ali znam da niko nikad nije ponudio konkretne dokaze o tome, a da se nakon svakog ciklusa tvrdi da je neko pokraden. Tu je nastao i moj afinitet da svaki izborni proces posmatram s velikim interesovanjem.

Ovih dana često šetam Sarajevom i razgovaram s ljudima koji dijele predizborne materijale. Prvi dan sam najprije otišao do punkta Naše stranke, pošto oni dijele cekere u koje mogu staviti sve vizitke, olovke, afiše, letke i ostale đakonije koje nude. Krenuo sam tako u obilazak, i nakon što sam pokupio ceker, došao sam do štanda SDA u sarajevskoj ulici Ferhadija. Na štandu dvoje ljubaznih mladih ljudi, s osmijehom mi nude vizitke svih svojih kandidata, a svaka vizitka sadržava i kandidata za Predsjedništvo.

Jedan od njih je moj školski drug, nebošnjačkog imena, ali poznatog prezimena, tako da smo odmah počeli pričati o njemu. “Divan momak”, reče mi djevojka. Pitam ih šta znači “sigurno SDA”, a ona reče “pa da imamo sigurnu državu”. To sam isto pitao i u nedjelju u sarajevskom naselju Dobrinja, a majka jednog kandidata mi reče “pa nećemo valjda s njima biti sigurni”, pokazujući na susjedne štandove, kojih je taj dan na dobrinjskom šetalištu bilo nekoliko, i stade mi nabrajati ko je sve iz šehidske porodice, a ko Zlatni ljiljan s njihovih lista.

“I moj Adnan je divno dijete, iako je Al’pašinac” (Alipašino Polje – naselje u Sarajevu koje u ovoj konverzaciji ima loš prizvuk). Pitam za koga Adnan navija, a majka kao iz topa “pa za Sarajevo”. Rekoh, “ja sam Željovac”, a ona će, “pa navija on i za Želju”. Pitam joj kolegu od koga nas štite, pa zemlja mora biti sigurna, na šta će on “pa od dušmana”. “A od koalicijskih partnera?”, sad tu već krenem da ih zezam, ali dobijem ozbiljan odgovor, “pa i od njih”.

Sigurno nisi pušač

Idem dalje gradom i dolazim do štanda Narodnog evropskog saveza. Kažu da im je država u prvom planu, i da će zaštititi državu po svaku cijenu. Pitam ih kako će to uraditi, a dobijem niz rečenica kao odgovor od kojih nijedna ne odgovara na pitanje. Mlada djevojka koja je naučila fraze napamet kaže kako su oni jedina stranka nastala od dvije partije, i kako su vrlo jaki u Unsko-sanskom kantonu, a to za Sarajevo možda i nije prednost, pa se i to može protumačiti koliko su oni za državu, a ne samo za Sarajevo.

U to se uključuje njen stariji kolega koji objašnjava kako oni imaju namjeru koalirati s partijama koje nisu nacionalističke. Na njegovu žalost, imam dobro pamćenje, pa se ipak sjećam da je dio partije nastao iz SDA. Ubjeđuje me da su to sada skroz drugačiji ljudi. Zahvaljujem se na lecima i krećem dalje.

Preko puta stoje kandidati SDP-a. Jedan od njih, Damir Filipović, bio je ministar u Vladi Kantona Sarajevo u prvoj Vladi tzv. Šestorke. S njim sam izmijenio nekoliko lijepih rečenica, ali i da sam SDP-u zamjerio amandmane na Zakon o zabrani pušenja. Kaže da je prvi bio tu za ljude koji drže nargilhane, a pošto im je to osnovna djelatnost, ne mogu se tek tako isključiti iz biznisa. “A i sigurno nisi pušač”, na šta rekoh da nisam, ali da živim u svijetu gdje se o tome više i ne razgovara, na šta mi Damir reče “E kad budu plate 2.000 KM, možda i to stavimo na dnevni red”.

Upitao sam ga šta znači “da svane dan”, što je njihova rečenica s plakata. Kaže “da u državi bude bolje”. Na pitanje je li bolje tamo gdje su oni vlast nije odgovorio, nego je pozdravio prolaznika koji se tu zadesio. Rekoh mu da ću pisati tekst za Al Jazeeru. U to prilazi Haris Zahiragić, kantonalni zastupnik SDA, i srdačno se pozdravlja, a sa mnom upoznaje. Rekoh im da mi izgledaju kao da će sutra u koaliciju, na šta uglas odgovoriše “pa nikad ne znaš”.

Opet svi ljubazni i fini

Šetnju pored štandova nastavljam u nedjelju na Dobrinji. Tu su Stranka za BiH, partija aktuelnog načelnika Opštine Novi Grad, Narod i pravda, Naša stranka, NES i SDA. Prilazim ponovo najprije Našoj stranci, u nadi da ću uzeti ceker. Tu me dočeka Dragan Mioković, nosilac liste za Parlament FBiH.

Rekoh mu da baš ne volim policiju, i da moje navijačko iskustvo pamti samo loše dane s njima. Reče mi kako je alergičan na navijačku sub-kulturu, ali da će mi odgovoriti kao čovjek, a ne kao policajac. Kaže da je Našoj stranci potreban neko ko malo bolje zna obavještajne stvari, i da je zato tu, te da se nema namjeru baviti stvarima koje ne zna, ukoliko uđe u Parlament FBiH. Rekoh, “ma ući ćete, prvi ste na listi”.

Nakon što sam uzeo ceker, otišao sam do Adnana Delića, aktuelnog ministra privrede u Kantonu Sarajevo. Pitao sam ga imaju li namjeru izostaviti HDZ iz vlasti. Kaže da on to nikad ne bi uradio jer misli da to nije dobro ni za koga. Ubijeđen je da se sa svakim sve može dogovoriti, i da ustvari svi imamo isti cilj. Složili smo se da će biti interesantno posmatrati šta će se desiti na višim nivoima vlasti, i ko će morati s kim koalirati kako bi se postigla nekakva vlast. Njegova stranka mnogo obećava. Na moje pitanje “kako” to sve misle sprovesti, članovi NiP-a kažu da uvijek postoji način, ako si pošten i predan. Nerado će koalirati sa SDA, osim ako se bude moralo i ako se ne bude mogla postići vlast.

Zatim prilazim štandu Stranke za BiH. Uvijek pomislim da ću krenuti ispaljivati otrovne strelice, ali mi nasmijana lica ne daju da se i s kim posvađam. I oni su ljubazni i fini. Prvo što vidite na plakatima je “Zajedno za jedno”. Pitam šta to znači, kažu “pa jedna je država, zajedno za državu”. Rekoh super, ali deset minuta pješke odavde ne misle tako (Istočno Sarajevo u entitetu RS se naslanja na naselje Dobrinja). Kažu “e uvijek će biti neko ko ne misli tako”.

Pitam ih kako namjeravaju održati sva obećanja, na šta mi kažu “pa vidite li šta je sve načelnik uspio u Novom Gradu”. U svojim materijalima obećavaju aerodrom u Visokom. Pitam članove za šta će služiti taj aerodrom, a oni prvi put čuju za to. Ups.

Sarajevo ipak neće biti Dubai

U ponedjeljak sam šetajući prvo sreo ekipu iz Saveza za bolju budućnost. Bivši direktor Skenderije i njihov član je tu. Pitam ga kako će Sarajevo postati Dubai (“da Sarajevo bude Dubai” je obećanje uz koje na plakatima stoji i njegova slika), na šta mi kaže kako će on to objasniti u narednim danima. Kaže naravno da neće biti bukvalno Dubai, ali će se potruditi da poboljšaju turizam, komunikacije i opštu infrastrukturu. Naravno, ako budu u vlasti.

Malo dalje od njih stoji predsjednik Naše stranke sa svojom ekipom. Osim cekera, jedini su imali nešto i za četverogodišnju kćerku koja je bila sa mnom. Stariji čiko joj je pružio bojice i bojanku. Predsjednik se srdačno pozdravio i upitao. S ostalim članovima sam počeo pričati o eventualnoj krađi izbora, rekavši im da ne vjerujem u to. Detaljno su mi opisali kako je to moguće, i sada postajem sumnjičaviji. Kažu da imaju problem naći dovoljno posmatrača jer tu noć u Zetri gostuje Sting.

U toku ovih nekoliko dana nisam naišao na predstavnike nekih partija s kojima sam htio razgovarati, ali mi je nosilac liste za Parlament FBiH, u ime Demokratske fronte, Dennis Gratz, odgovorio na slično pitanje na Fejsbuku. Pitao sam ga kako misle postići građansku državu, a nakon nekoliko dana sam dobio odgovor kako je on “pripremio nekoliko rješenja za koja smatra da mogu unaprijediti stanje i komunikaciju na nivou cijele BiH”.

Kaže i da je to težak put, posebno kad se govori o entitetu RS. Ne bih da zvučim beznadežno, ali sam se sjetio scene iz Nadrealista, u kojoj fudbalski reprezentativac iz Slovenije umjesto tuče bira da se “izgalami na saigrača” ako mu ovaj ne doda loptu. Dakle, plan DF-a je da ubijedi ljude u RS-u da može i drugačije.

Pored toga što sam šetao Sarajevom, svaki od ovih dana sam otišao i u susjedno Istočno Sarajevo, ali nisam našao nijedan jedini štand s predizbornim materijalima, a obišao sam dobar dio grada. Dobio sam dojam da su ti ljudi toliko odrođeni od naroda da im to i nije potrebno. Oni organizuju velike događaje na kojima su koncerti, ili gdje zakolju bika i pojedu ga uz pivo. Oni iskaču sa svih plakata i na svim su TV kanalima. Zvali su me da jedemo bika, ali nisam mogao otići. Bilo mi je žao što nisam uspio popričati s predstavnicima stranaka, ali valjda tu važi pravilo “što duže u vlasti, to manje osjećaja za ljude”. Nema lažne skromnosti, floskula i ljubaznih lica. (Mirza Softić, Al Jazeera)