Sedmog decembra mediji i društvene mreže širom svijeta obilježili su pedesetogodišnjicu velike povijesne geste Willyja Brandta, tadašnjeg njemačkog kancelara, koji je 1970. godine kleknuo pred Spomenikom junacima Varšavskog geta i zatražio oprost za zločine nacističke vlasti. Poseban odjek ovo je sjećanje imalo u Bosni i Hercegovini, zemlji koja još nosi križ srebreničkog genocida i u kojoj se ta mračna epizoda svjetske historije dvojako tumači. Mreže su vrvjele od poštovanja Brandtu, većina medija je pisala o njegovom činu, a oglasio se i visoki predstavnik Valentin Inzko: “Historijska gesta kancelara Brandta nas podsjeća koliko je značajno priznavanje zločina i odavanje počasti svim žrtvama ukoliko jedno društvo želi da zaliječi rane i krene naprijed. Da bi pomirenje bilo uspješno, žrtve zaslužuju najviši stepen poštovanja, a počinitelji odgovarajući sudski proces… S tim u vezi, želim podsjetiti i na nedavnu izjavu njemačkog ministra vanjskih poslova Heika Maasa, koji je, njegujući ostavštinu Willyja Brandta, rekao da, ako zemlja želi da se pridruži Evropskoj uniji, nema mjesta za negiranje ratnih zločina ili glorificiranje ratnih zločinaca.”

Šta sa Čavićem?

Tako je ovdašnja javnost propustila priliku da se istim povodom sjeti još jednog događaja: godine 2004. tadašnji predsjednik entiteta Republika Srpska Dragan Čavić uputio je izvinjenje Bošnjacima zbog srebreničkog genocida. Nije pominjao, doduše, tu riječ oko koje i danas postoji spor, Čavićevi nasljednici listom je negiraju, ali to je sad nevažno. Njegova poruka dočekana je – da prostite zbog teškog ali adekvatnog izraza – na nož i kod Bošnjaka i kod Srba. Prvi su ga proglasili licemjerom i kalkulantom, drugi izdajnikom.

Činjenica je, međutim, da će Čavićevo izvinjenje povodom Srebrenice ostati upamćeno kao jedan od najbitnijih činova dejtonske Bosne i Hercegovine. Bio je to visokomoralan i, ispostavit će se, u političkom smislu samoubilački gest koji je, izgleda, došao prerano. Dvije godine kasnije čovjek je smijenjen s funkcije predsjednika SDS-a i to je bio kraj njegove dotadašnje političke karijere. To što je u međuvremenu lutao, moguće i gladovao, na kraju promijenio politički dres i završio tamo gdje nije smio i gdje se kleo da nikad neće, nevažno je za ovu priču. Posebno je zanimljiva reakcija sarajevske javnosti. Krugovi koji odaju dužni pijetet Brandtu nikada nisu znali prepoznati važnost Čavićeve geste. Izvinjenje je vrhunski etički i moralni čin, traži od počinioca izvjesne žrtve, introspekcijski uvid u prošlost i eventualne greške. Pri tome niko ne bi smio zanemariti sljedeće: Willy Brandt je izvinjenje uputio 25 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, Njemačka je u tom trenutku oporavljena i ponovo moćna ekonomska sila koja grabi ka vrhu Evrope. S druge strane, Dragan Čavić izvinjenje upućuje u neuporedivo nepovoljnijem političkom kontekstu: jedva osam godina nakon što je Avdo Hebib ukucao posljednju tablu na reintegriranu teritoriju Sarajeva, zemlja je srušena, posljedice razaranja vidljive na svakom koraku, a većina stanovništva i na jednoj i na drugoj strani još je neoporavljena od ratnih stradanja. Zbog toga Čavićeva gesta spada u nešto što se ne smije zaboraviti i što tek čeka pravu valorizaciju.

Ko se sve izvinjavao?

Nije da u Bosni i Hercegovini nije bilo izvinjenja. Podsjetimo samo na neke: u ime Hrvatske, zbog zločina u BiH izvinili su se Stipe Mesić i Ivo Josipović; u ime Crne Gore Svetozar Marović. Bakir Izetbegović je, na početku prvog mandata u Predsjedništvu BiH, u intervjuu za neki srbijanski medij, uputio izvinjenje svim porodicama žrtava Armije RBiH. Ni ta poruka nije prošla bez primjedbi: iz Banje Luke je rečeno da se on nema šta izvinjavati u Srbiji, nek to uradi u Bosni. Kako god da bilo, ispada da nam izvinjenja pašu samo na tuđem političkom terenu, a da ih kod kuće baš i ne ljubimo. Što bi rekla pjesnikinja – ne, nemoj mi prići, hoću izdaleka…

Uprkos svim sumnjama, izvinjenje je jedna od najljepših ljudskih gesti. Sad ćemo s ovih teških ratnih tema preći na mali, privatni nivo i pokazati kakvu moć ovaj čin ima. Prije nekoliko dana, hrvatska političarka Dalija Orešković, govoreći o razvodu kroz koji je prošla, na kraju je posegnula za, ispostavit će se, ne baš sretnom komparacijom: „Teže mi je bilo prije tjedan dana uspavati kuju staru 12 godina nego proći kroz postupak razvoda.” Nakon što se izjava pokazala problematičnom, Orešković je našla snage za iskrenu reakciju. Prvo je objasnila na šta je mislila: razvod je čin koji nije došao iznenada, nego je posljedica četverogodišnjeg zahlađenja odnosa i na njega je bila potpuno spremna. Smrt voljenog psa dočekala ju je nespremnu, usred predizborne kampanje, i potpuno ju je slomila. I tu bi većina ljudi stala. Međutim, gospođa Orešković ide dalje i upotpunjuje priču elegantnom završnicom. Dodajući da neka izjava često zvuči drukčije “nego što je bila namjera”, slučaj zaključuje sljedećim riječima: “Ja se ovim putem javno ispričavam svom bivšem suprugu i njegovoj obitelji jer je to bilo ružno.” Istinski raritet na našim ponositim prostorima.

Koliko god da bilo elegantno, izvinjenje izgleda nije na cijeni kod ljudi. Jedan mali eksperiment, bez ikakve relevantne snage osim slikovitosti, ipak nam može pokazati koliko ovdašnji egzaltirani narodi drže do ovog fenomena. Ako u Googleovu tražilicu ukucate rasprostranjenu domaću riječ izvinjenje, dobit ćete oko 1.010.000 rezultata. Ako pak nakon toga ukucate političku frazu prijeteće provenijencije “Nećemo dozvoliti”, Google će vas počastiti s nevjerovatnih 1.470.000 rezultata. (Ovim prostorom suvereno vladaju Dodik i Erdogan.) Dakle, prijetnja, i to ograničena samo na uski prostor političkih demagoga, ima neuporedivo bolju prođu od univerzalnog pojma izvinjenje. Slična stvar je s još jednom političkom floskulom. Ako ukucate “Uložiti dodatne napore”, dobit ćete 970.000, haman milion i haman koliko i izvinjenje rezultata. Zaključak je jasan – ljudi obožavaju isprazne političke prijetnje i frazetine, a izvinjenje im je tek na trećem mjestu.