„Proleteri nemaju što izgubiti osim okova“, pisali su prije nešto više od 170 godina Karl Marx i Friedrich Engels, pozivajući na revoluciju. Imaju li radnici danas što izgubiti? To je možda ključno pitanje jer o odgovoru na njega ovisi svaka mogućnost promjene svjetskih ekonomskih modela.
Kapitalizam se pokazao puno moćnijom i prepredenijom zvijeri nego se činilo. Radnici 19. stoljeća živjeli su toliko teško i obespravljeno da su bili spremni na revoluciju. Radili su 12, ponekad i do 18 sati na dan, za minimalne nadnice, jednako odrasli kao i djeca.
Ukratko, radili su onako kako i danas, u 21. stoljeću, rade radnici takozvanih „zemalja u razvoju“ čiju jeftinu radnu snagu, i danas kao i u vrijeme kolonijalnog imperijalizma, iskorištavaju moćnici svjetskih velesila. Kolonijalizam je samo promijenio lice, navukao masku blagoglagoljivosti o ljudskim pravima i slobodama, demokraciji i pomoći bogatog svijeta siromašnima i gladnima. Pomoć stiže na kapaljku, ali zato obilno medijski popraćena reklamiranjem plemenitih donatora ponosnih na vlastitu dobrotu. Ako želimo stvarno pomoći, onda borba za radnička prava mora obuhvatiti i radnike zemalja „trećeg svijeta“ (uzgred – hitno treba napustiti ovu užasnu sintagmu iz koje vrišti naša nadmenost i prezir prema svemu što nije zapadno i bogato).
Beračice čaja
Uzmimo na primjer – beračice čaja u podhimalajskom dijelu Indije i Nepala. Riječ je o ženama koje rade svaki dan cijeli dan. Nitko ih ne prisiljava da rade 12 i više sati osim podlog načina na koji su plaćene za svoj rad. Plaćene su, naime, isključivo po učinku. Beru listiće s grmova čaja ubacujući ih, preko ramena, u velike pletene košare koje nose na svojim leđima. Radni dan završava vaganjem košara. Koliko je čaja ubrala, toliko će taj dan zaraditi. Kad bi radila samo osam sati i koristila pauzu za odmor, ne bi nabrala dovoljno da njena obitelj tog dana može preživjeti. Ne postoji naknada za bolovanje, pa i bolesne rade. Nemaju plaćeni tjedni niti godišnji odmor, pa ako odmaraju, te dane ne zarade ništa. A djeca su svaki dan gladna. Nije poanta u tome da nam prisjedne užitak u ispijanju omiljenog napitka, ali o ovome moramo razmišljati.
Za one koji više vole kavu nego čaj, zgodno je znati da uzgajivači u Ugandi za kilogram suhih zrna kave dobiju 14 centi. Posrednici tu kavu prodaju mlinarima za 19 centi. Mlinari samelju i prodaju Nestleu iz zapadnog Londona po 2,64 USD po kilogramu. Nestle to pretvori u instant-kavu koja na tržištu vrijedi 26 USD (ne 26 centi, nego 26 USD!) po kilogramu. Nije sporno da i Nestle treba zaraditi, ali nešto je suštinski nepravedno u ovakvoj raspodjeli dobiti.
Što je s radnicima bogatog zapada? U Europi su mnoga radnička prava priznata i ozakonjena, što bi moglo stvoriti pogrešan dojam da je borba za radnička prava završena. Radnik je svugdje na svijetu radnik pa iako svugdje ne živi jednako teško, to ne znači niti da živi dobro. Radnice (uglavnom je riječ o ženama) Amazona, najveće svjetske internetske trgovine sa sjedištem u Americi, od poslodavca dobivaju pelene iako nisu bebe, a nemaju niti problema s inkontinencijom. Stvar je u tome da poslodavac ne dopušta napuštanje radnog mjesta (rade na traci pakirajući naručenu robu u kutije za isporuku širom svijeta) niti na nekoliko minuta potrebnih za odlazak na toalet. To je dostojanstvo radnika na koje smo kolektivno pristali. Pokušajmo zato vidjeti o čemu se tu radi.
Slavne tri osmice
Praznik rada obilježava se kao spomen na prvomajske demonstracije čikaških radnika 1886. godine. Predvođeni vodećim američkim sindikatima, zahtijevali su donošenje zakona o ograničenju dnevnog radnog vremena na maksimalno osam sati kako bi radniku ostalo dovoljno „slobodnog vremena“ za odmor, kulturu i obrazovanje. Slavne tri osmice.
Zvuči pravedno i prihvatljivo, ali već u osnovnoj ideji ovog dobronamjernog zahtjeva skriva se sam temelj problema – ne može vrijeme biti slobodno, slobodan može biti samo čovjek, a on je ili slobodan kao takav, tj. u cjelini svog vremena, ili nije slobodan uopće. Nejasno je kako bi mogao biti neslobodan od 7 do 15 sati, a zatim postati slobodan do sljedećeg jutra? Ili je slobodan 24/7 ili živi u prividu slobode. Privid se sastoji u tome što je ono što naziva „slobodnim vremenom“ zapravo produkt i nužna posljedica neslobode. Njegov je odmor tek odmaranje da bi sljedeći radni dan mogao biti maksimalno radno produktivan, a njegova zabava, kultura i obrazovanje tek skroman nadomjestak za slobodu. Ropski je svaki prisilan rad, a takav je svaki rad koji čovjeka ne veseli, koji radi preko volje, u kojem ne razvija svoje sposobnosti, ne napreduje, nego propada, a suradnike doživljava kao prepreku na putu vlastitog napredovanja ili tek kao supatnike jednako utučene napornim i dosadnim, vječno ponavljajućim, ispraznim radom. Ukratko, radi samo zato da bi zaradio.
Ako mu je zarada „pristojna“, omogućit će poneki luksuz i tako stvoriti privid sreće utemeljen na pogrešnoj pretpostavci da je sreću moguće kupiti. Ako mu je zarada mizerna, kao što većini radnika je, sve što će mu omogućiti ne prelazi puko preživljavanje, a ponekad čak niti to bez dodatnih zaduženja kod banaka, tih produženih ruku istih moćnika koji ga prvo iscijede na poslu, a zatim ozakonjenim lihvarenjem pretvore u cjeloživotnog dužnika koji više nema mogućnost izlaska iz sustava izrabljivanja.
Posebno su tragične ali, nažalost, ne i rijetke situacije, da radnici mjesecima rade bez ikakvih primanja samo zato što znaju da su sa svojih četrdeset-pedeset godina nezaposlivi, suvišni i lako zamjenjivi, pa ne napuštaju posao u kojem ne samo da ne zarađuju nego i stvaraju gubitke trošeći za prijevoz do radnog mjesta, za topli obrok i slično, nadajući se da će se poslodavac financijski oporaviti i da će tako spasiti svoje radno mjesto.
Čovjek kao brojilo
Ta praznina rada, koja čovjeka ni na koji način ne ispunjava, jasno se osjeti u svakom trenutku njegovog trajanja u kojem se čovjek pretvori u brojilo – broji minute do dnevnog odmora, sate do kraja radnog dana, dane do vikenda, mjesece do godišnjeg odmora i godine do konačnog oslobođenja zvanog mirovina. I to je ta ultimativna sreća – mirovina! (Ako ju uopće uspije doživjeti jer njenu granicu zakonodavci neprekidno pomiču na sve stariju životnu dob.) Je li to klimaks našeg života, kad ćemo napokon, nakon četrdeset godina ropstva, iz punog glasa, kao Mel Gibson u „Hrabrom srcu“, kriknuti: „Sloooboodaa!“? Ako nas krik ne ubije jer je naše grlo slabašno, naviklo na pokornu šutnju, ubit će nas mirovina od koje preostalu slobodu nije moguće preživjeti.
Pa šta je onda s radnicima, što se ne dignu na noge i ne pobune? Problem je u tome što im se, za razliku od radnika 19. stoljeća, više ne čini da nemaju što izgubiti. I to je najpodlija od svih podlih obmana kapitalizma – umjesto da vide vlastitu bijedu i iluziju pravoga života koju žive, radnicima je pogled zamagljen konzumerističkom iluzijom sreće. Nikome nije sjekira toliko duboko pala u med s razvojem tehnologije koliko bogatim moćnicima. Danas su radnici u tek malo labavijim okovima nego prije sto godina, ali te okove više ne vide jer su zabavljeni jeftinom virtualnom stvarnošću kao surogatom istinske slobode. Više nisu spremni na pobunu jer im se sad čini da imaju što izgubiti. Sva se revolucija svela na skromno izražavanje nezadovoljstva na društvenim mrežama, iz udobnosti vlastitog kauča, koji, doduše, jest star, kvrgav i žulja, ali kvragu, tko bi riskirao da ostane gologuz bez njega.
