Bolje da nas odmah zatrpate
Mogao bih napisati da je tog jutra, baš u tom trenutku dok smo prolazili, počelo lijevati s neba da smo morali smanjiti brzinu ili da smo čak morali stati i sačekati da stane pljusak. Da smo predveče, samo nekoliko sati prije nego će se sručiti, vraćajući se, premoreni od cjelodnevnog skakanja po Mostaru, umorni i željni topline doma svoga, nenadano zašutjeli baš na toj dionici. Da su se čule samo kišne kapi koje grubo udaraju po limenom krovu auta i da se sve kao moglo naslutiti.
Ali to bi bila laž.
Naravno da ništa nismo slutili i da smo se kao i bezbroj puta potpuno nesvjesni provezli dobro nam znanom dionicom puta, nadajući se da će nas ipak u Mostaru dočekati sunce.
Nesvjesni laži koje nas okružuju, putujemo, hodamo, živimo naše svakodnevne male života i ne sluteći šta sve i odakle nas može strefiti.
Sudbina?
Lako bi se mogli i pomiriti s istom da se neprestano ne uvjeravamo da sve veći procenat loših stvari ne zavisi od kao propisane nam sudbine, već da ona umnogome zavisi od ko zna kakvih sve marifetluka, lopovluka, kriminala koji nas okružuju prethodnih decenija.
Svakako je i do našeg futavluka i barem pokušaja da ako ništa onda zbog svoje djece nešto promijenimo u tom smislu.
Sljedećeg jutra u nevjerici sam gledao snimke i izvještaje iz Donje Jablanice, pokušavajući dozvati slike prolaska kroz to mjesto dan ranije. Da li se mogu sjetiti bilo koga, lika, odjeće, boje kišobrana bilo koga, pored kojih sam se provezao? Jesu li imali sreće i preživjeti?
Okrećući humanitarni broj po ko zna koji put oduševljen i ne malo iznenađen spremnošću ljudi da nesebično priskoče u pomoć. Veliki broj volontera iz cijele zemlje, već je bio na terenu, samoorganizirano prije nego su se nadležni i probudili i službenim autima došli na svoja radna mjesta.
Ne mogu a ne pomenuti, ustati dok ispisujem ove redove, rijetku INSTITUCIJU koja je DRŽAVA za sebe – Pomozi.ba koja je tek humanitarno udruženje. A koju i ako ne znate privatno, ulijeva ogromno povjerenje svojom organiziranošću i transparentnošću. Uvijek prvi na licu mjesta, s jasnim protokolom kako, šta, kad i kome. SVAKA ČAST!
Opet po ko zna koji put, kao i 2014. godine ili bilo koje druge, naivno očekujem vojsku ili kako se to sada zove Oružane snage Bosne i Hercegovine. Masu uniformiranih likova koji ne obazirući se na silne kamere i fotoaparate grabe, kopaju, čiste u pokušaju da dođu do eventualnih preživjelih pod zatrpanim kućama. Vojnu mehanizaciju, hijerarhiju i poredak.
No pred kamerama su rukovodioci Civilne zaštite s neuvjerljivom pričom i sami zbunjeni zadatkom koji je pred njima i sve više likova s odjelima i kravatama. Odgovorni?
Tokom dana, između redova pojaviše se i naznake određene netrpeljivosti između „civilzaštitara“ i Gorske službe spašavanja, sa psima tragačima i certifikatima za iste.
I dok su jedni na pozamašnim budžetima (pritom mislim isključivo na one na funkcijama) s baš i ne tako dobrom reputacijom za razliku od plata (sjetimo se pandemije) drugi su tek dobrovoljna, stručna, humanitarna i nestranačka organizacija javnog karaktera koja svoj posao obavlja organizirano, profesionalno i gle čuda, bez puno pompe i medijskih naslikavanja.
Kulminacija će uslijediti onoga trenutka kada mediji otkriju da se na Donju Jablanicu sručio nelegalni kamenolom, za koji su izgleda svi znali ali nikoga nije bilo briga. Odnosno niko se od nadležnih nije ni bavio svojim poslom. Pritom ne bi me čudilo da se ispostavi da je tu bilo nekih drugih „poslova“ u smislu rastaljivanja.
Ili kako će to mediji izvijestiti osamnaest dana kasnije.
„Vlada Hercegovačko-neretvanske županije na današnjoj je sjednici usvojila Izvješće o radu Inspektorata Ministarstva gospodarstva za prvu polovicu tekuće godine sa zaključkom za provedbom žurnoga inspekcijskog nadzora nad svim zakonitim i nezakonitim kamenolomima i drugim iskopima za koja inspektori imaju saznanja s terena.
Cjelokupno izvješće o provedenim nadzorima, sa zaključcima i poduzetim mjerama, Inspektorat je zadužen podnijeti Vladi do kraja mjeseca studenog.“
Nakon 19 izgubljenih života, osamnaest dana, godinama kasnije…
„Tužiteljstvo Hercegovačko neretvanske županije formiralo je predmet i imenovalo tim tužitelja zaduženih za rad na ovom slučaju. Pod nadzorom Tužiteljstva, pripadnici MUP-a HNŽ provode radnje provjere informacija kako bi utvrdili sve okolnosti tragedije, s posebnim naglaskom na eventualnu odgovornost i ulogu ljudskog faktora, osobito u kontekstu poslovanja i aktivnosti kamenoloma koji se nalazi na pogođenom području.“
Poslovanje i aktivnost? Nečega što nema dozvolu za rad, za šta se u startu zna da je nelegalno?
Formirati predmet i tim, siguran je put u svjestan zaborav.
Jer slabo pamtimo i još brže zaboravljamo sve ove godine nakon rata, tako da su nam institucije onoga što bi se trebalo zvati državom postale protokolarna mjesta koja služe za zapošljavanje rodbine i prijatelja onih koji dobiju vlast.
Mi smo ljudi velikog srca i male pameti jer ne znam kako bih drugo formulisao spremnost da u trenu budemo na licu mjesta, da golim rukama otrpamo svu silu kamena, zemlje i mulja a nismo u stanju već skoro trideset godina da „pometemo“ ovaj raspali sistem koji do besvijesti zloupotrebljava i iskorištava mala šačica istih.
Prije nekoliko dana bio sam na licu mjesta. „Države“ ni u tragovima. Volonteri, civili, mještani. I kako kažu, jedan od mještana im je rekao „Bezveze nas otrpavate, bolje nas zatrpat’ kako treba pa da se riješi problem.“ (Zoran Ćatić, Tačno.net)
Saško Gešovski
Pa tko je uopće Saško Gešovski da bi zaslužio sjećanje javnosti? Je li to neki poeta koji je s nepunih 20 godina ispisao bajkovite stihove? I kako je to „nesretno stradao“? Je li se možda okliznuo na mramornim stepenicama Banovine dok je smišljao stihove, pa udario glavom i umro? Ili ga je možda ispred, na splitskoj Rivi, zdimio neki auto, a nesavjesni vozač pobjegao i ostavio ga da iskrvari? Eh, tolika pitanja za slabije poznavaoce prilika, a tako mučno porazna, za istinu o tome kako je i zbog čega umro Saško Geškovski.
Uglavnom, toga je 6. svibnja ’91. Sindikat splitskog brodogradilišta organizirao „mirni“ protest ispred Komande VPO, a pridružili su ime se i radnici ostalih velikih tvornica u Splitu, uz brojne građane, pa je broj okupljenih toga jutra narastao na desetke tisuća ljudi. Protest zbog srpske okupacije hrvatskog sela Kijeva u tadašnjoj Krajini već je u startu bio sve samo ne miran i kako to vole kazati ovdašnji izvjestitelji „dostojanstven“. Bila sam tamo kao reporter HTV-a, snimili smo raspomamljenu gomilu i kako se na transporter penje mrga, pa doslovce davi mladog vojnika koji se jedva spasio, poput kornjače spustivši poklopac na transporteru i potom u toj napravi drhteći proveo nekoliko sati. Snimak je objavljen samo jednom, a potom ga je HTV cenzorski oprezno pospremio u arhivu stvarnih dokumenata rata. Dva transportera bahati su oficiri JNA provokativno izveli pred zgradu s tri mlada Makedonca na odsluženju vojnog roka, a pred vrata poslali još jednog. Saška Gešovskog. U kojega je netko od „mirnih“ prosvjednika ispalio metak i ubio ga.
Tako su se pred uzavrelom, opasnom masom našla četiri mlada vojnika, svi – koje li slučajnosti – Makedonci kojih se sukob između Hrvata i Srba nije nipošto ticao. Tko je poslao tu djecu i nesretnog Saška pred razjarenu masu? Bio je to stanoviti Ljubiša Beara, vojni obavještajac, stigao iz Knina gdje je dirigirao izgonom hrvatskog stanovništva iz toga dijela Hrvatske, da bi se u ljeto ’95. našao u Srebrenici, kako bi birokratski pedantno izračunao na koji način u samo nekoliko dana pobiti više od osam tisuća Bošnjaka. Kasnije je zbog genocida u Srebrenici osuđen u Haagu i potom preminuo 2017. Sjajnu analizu toga zla ispisao je u knjizi, pod naslovom „Beara“, novinar i književnik Ivica Đikić.
Svakako, može se reći da je na „mirnom“ prosvjedu toga kobnog dana Saško Gešovski ubijen zbog istog nacionalističkog zla koje je i Bearu odvelo u zločin; razlika je tek u etničkom predznaku zla i u brojkama žrtvi. I zato je natpis predviđen na ploči zapravo grubi, oportuni falsifikat, jer Saško nije „nesretno stradao“ toga 6. svibnja, nego je pred zgradom Banovine ubijen. Metkom koji je stigao iz mase čiji su brojni sudionici sigurno znali tko je pucao i ubio. Mogle su to znati i „Službe“ koje su histerični protest snimale, i mogle identificirati ubojicu, da su htjele. Ali nisu, jer pravedno bi suđenje značilo onda i isplatu odštete roditeljima ubijenog Saška, a i priznanje da to nikako nije bio tek opravdani, mirni protest, nego izljev opasnog nacionalizma onih koji su – unatoč tome što su im u međuvremenu sve tvornice u kojima su radili uništene, a oni se našli na cesti – i dalje vjernici zlokobne partije na vlasti, pa će tako splitski branitelji, samoproglašeni čuvari istine o ratu, oštro protestirati protiv spomen ploče malom Makedoncu. Jer da bi takva ploča „unijela neprihvatljive i povijesno netočne insinuacije o odgovornosti prosvjednika za njegovu smrt“. Insinuacije? Eh, znaju oni da „iako njegova smrt još uvijek nije u potpunosti razjašnjena, ključno je naglasiti da prosvjednici koji su se borili za svoju slobodu i svoje živote, nisu odgovorni za njegovu smrt“.
Stoga bi, kažu, „takva ploča samo otvorila nerazjašnjena pitanja i unijela dodatne podjele, sugerirajući krivnju na prosvjednicima“, pa je zato bolje, makar i lažno, ubojstvo mladog Makedonca nazivati nesretnim slučajem, a umjesto njemu predlažu spomen ploču „velikom događaju u splitskoj povijesti, prosvjedu radnika i građana koji su 6. svibnja ’91. ustali protiv agresije JNA“.
I nećemo valjda kvariti tako važan povijesni događaj prisjećajući se jedne male smrti, jednog namjerno prikrivenog ubojstva. Pogotovo ako se zna tko je bio inspirator toga „velikog događaja“, to jest predsjednik Hrvatske, zlotvor Franjo Tuđman koji se dan ranije sastao s predstavnicima HDZ-a pa im tobože zbog okupiranog Kijeva poručio: „Mogli ste otići sa sto, dvjesto, pet tisuća ljudi pred Komandu Vojnopomorsku i postaviti im zahtjev…“ HDZ je promptno ispunio nalog, okupio naoružanu masu, Kijevo nije oslobođeno, Saško je ubijen.
E da, natpis na ploči trebao bi biti napisan na latinici i ćirilici. Ćirilici? To znači da će ona trajati upravo onoliko koliko je trebalo jednom metku, da od ruke nekog „domoljuba“ stigne do Saška Gešovskog. Uzaludna smrt. Uzaludna, lažna spomen ploča. (Heni Erceg, Mladina)
Od 1500 globalnih klimatskih politika, samo su 63 imale efekta
Da malo porazgovaramo o percepcijoveru – tehnologiji čija je glavna svrha da stvori utisak da je nešto djelotvorno. Da li je zaista tako nije osobito važno, a u nekim slučajevima nije važno nikako. Ako stvoreni utisak umiri javnost i uvjeri vladu da ne čini ništa na regulaciji štetne industrije, misija je ispunjena.
Upravljanje percepcijama je skup posao. Pravi novac, pogotovo javni, troši se na lažna rješenja.
Recimo hvatanje i skladištenje ugljika: to hvatanje i zakopavanje emisija ugljen-dioksida iz elektrana, tvornica čelika i cementa, s naftnih i plinskih polja već 20 godina spektakularno ne uspijeva smanjiti emisije stakleničkih plinova. Zapravo se to jasno pokazalo korisnim samo za povećano crpljenje nafte: ugljen-dioksid se naime koristi za izbacivanje nafte iz geoloških formacija do kojih je inače teško doprijeti. Za ono malo ugljen-dioksida što tako ostane zarobljeno u stijenama, neke su naftne kompanije zapanjujuće drsko zatražile klimatske subvencije. I dobile od države milijarde – mada su dodatnim crpljenjem nafte uveliko nadmašile bilo kakvu eventualnu korist za klimu.
Prethodna britanska vlada je za „razvoj“ hvatanja i skladištenja ugljen-dioksida – tehnologije koja se „razvijala“ 50 godina – obećala 20 milijardi funti. Zvuči nevjerovatno, ali Laburisti su u svom manifestu obećali da će ovu investiciju održati, mada su sve ostalo srezali.
Još jedan takav primjer je proizvodnja nafte iz algi, o čijem su brzom uvođenju naftne kompanije trubile prije 15 godina. Na reklamiranje ovog „goriva budućnosti” trošile su stotine miliona, a potom svoje istraživačke programe tiho ugasile. Jedan bivši zaposlenik Exxonovog odjela za istraživanje algi ovako se na to požalio (promašivši ono što smatram poentom cijele priče): „Volio bih da su nam dali više za istraživanje umjesto što su onoliko trošili na reklame.“
To je jasan pokazatelj percepcijovera: reklamiraš tehnologiju prije no što se njene prednosti uopšte pokažu. ExxonMobil dobro zna kako se to radi: na primjer, britanske vozače je uvjeravao da im njegova shema za hvatanje i skladištenje ugljen-dioksida u rafineriji u Hampshireu garantuje gorivo s manjim emisijama. U martu se ispostavilo da Exxon nije dobio licencu za tu shemu niti u nju uložio novac. Kompanija tvrdi da taj plan i dalje namjerava provesti.
Zeleno aviogorivo – zec iz šešira ali bez zeca?
Ali najočitiji primjer percepcijovera možda su avioni koje čarabarajući otkrivaju već 25 godina, tokom kojih su naftne i avio-kompanije svako malo najavljivale prototipove zelenih aviona i zelenih goriva – ništa od toga nije značajno umanjilo emisije, a u većini slučajeva se ništa nije ni materijalizovalo. Jedini dosadašnji učinak im je u tome što kompanijama pomažu da izbjegnu primjenu zakonskih propisa.
U julu je naša nova vlada objavila detalje plana za „održiva aviogoriva“ u kojem kaže da će stimulisati upotrebu tri vrste tih goriva: biogorivo, gorivo iz otpada i sintetički kerozin.
Ja sam svim srcem za nove ekološke tehnologije i svim srcem protiv toga da se one koriste kao zamjena za djelotvornu politiku. Prethodna vlada, koja je pokrenula ovaj program, bila je atipično iskrena u pogledu njegove svrhe: „Ovaj plan je dio našeg pristupa kojim se isključuje mogućnosti racioniranja letova kroz upravljanje potražnjom.“ Rishi Sunak je odbacio vladine prijedloge za nove poreze na zrakoplovstvo, a Ministarstvo saobraćaja tvrdilo da „sektor zrakoplovstva neto nulu može postići kroz veću efikasnost, čišća goriva i nove tehnologije“: herojski napad na istinu, čak i po torijevskim standardima.
Ali nema veze, ovaj percepcijover je sad i laburistička politika. Neuspjeh je zagarantovan.
Čak i uz ograničenja sirovina koje se smiju koristiti, svaka će značajnija primjena biogoriva za zrakoplovstvo povećati ukupnu potražnju, što znači ili to da se poljoprivredni usjevi uklanjaju iz ljudske prehrane, podižući cijenu hrane i tako povećavajući globalnu glad, ili to da se radi poljoprivredne ekspanzije uništavaju divlji ekosistemi.
Račun je prost, samo što se izgleda vlada za vladom trudi da ga ne shvati.
Otpad kao gorivo?
Što se tiče korištenja otpada, to se obećanje stalno iznosi da bi se opravdale katastrofalne politike. Biodizel bi se proizvodio od korištenog jestivog ulja, ali čim se proizvodnja povećala, umjesto njega je korišteno novo palmino ulje. Peći na biomasu počistile bi šumski otpad, ali su ubrzo počele uzimati cijela stabla, a u nekim slučajevima i cijele šume. Bioplin bi se proizvodio od kanalizacionog i prehrambenog otpada, ali su operativci brzo otkrili da ga više mogu proizvesti s namjenskim usjevima poput kukuruza i krumpira. Zašto? Zato što je otpad generalno niskoenergetski, promjenjiv i skup za rukovanje. Za onaj mali dio otpada koji bi mogao biti komercijalno koristan već postoji intenzivna konkurencija, jer kompanije ganjaju karbonske naknade: toliko da se svježe palmino ulje prodaje kao otpadno, zato što privlači višu zaradu.
Sintetski kerozin je u principu bolja opcija, pravi se kombinacijom zelenog vodika i ugljen-dioksida, samo što je ta tehnologija izuzetno skupa, pa je i dan danas „industrija u povoju“ –25 godina joj nije bilo dovoljno da izađe iz povoja. Zato vlada predviđa da će se u Velikoj Britaniji do 2040. godine na ovaj način proizvoditi samo 3,5% mlaznog goriva.
Ove godine se nivo zagađenja od aviosaobraćaja, nakon pada tokom prvog vala COVID-a 19, vjerovatno vraća na nivo od 8% britanskih emisija. To nipošto nije ono najgore, budući da je ugljen-dioksid samo jedan od stakleničkih učinaka zrakoplovstva. Oslobađanje zagađivača i vodene pare visoko iznad Zemljine površine uzrokuje oko tri puta više zagrijavanja nego ugljen-dioksid. No i tako, uzimajući u obzir samo CO2, vladin komitet za klimatske promjene procjenjuje da će, bez stvarnog smanjenja, do 2050. avijacija potrošiti 36% britanskog budžeta za ugljik, postajući glavni izvor stakleničkih plinova u zemlji. To je zato što će broj putnika u zračnom saobraćaju i dalje rasti (po vladinim podacima za 70% od 2018. do 2050. godine) dok se ostatak ekonomije dekarbonizuje.
Učinak avijacije vlada može brzo smanjiti – a sve je u brzini – samo ograničavanjem potražnje, uz pravedne mjere poput takse za česte korisnike. Ali se vlada umjesto toga oslanja na percepcijover.
Politike koje rade? One koje idu na štetu moćnika
U časopisu Science je prošlog mjeseca objavljen izvještaj o 1.500 klimatskih politika ispitanih širom svijeta. Ustanovljeno je da su samo 63 donijele primjetna poboljšanja, a te politike uključuju poreze na gorivo, ograničenje cijene ugljika, zabrane štetnih tehnologija, direktive za korištenje obnovljivih izvora energije, direktive o energetskoj efikasnosti, stroge građevinske propise i više standarde industrijske proizvodnje. Ovaj izvještaj bi trebao biti program djelovanja. Ali ove politike – upravo zato što donose stvarne promjene – dolaze u sukob s interesima moćnika. A ako vlada Keira Starmera ima ikakvu užu specijalnost, onda je to izbjegavanje sukoba s centrima moći.
Tačno, ovo su rani dani i čovjek živi nadajući se razumnijoj polici. Ako nova vlast želi pokazati da ozbiljno namjerava spriječiti ekološku katastrofu, treba krenuti ovim šezdesttrotračnim putem i odustati od skupih izgovora. (George Monbiot, Guardian, za Riječ i djelo prevela Mirjana Evtov)
