Rusija je ovog ljeta poprište 21. Svjetskog prvenstva u fudbalu. Evo kratkog slaloma kroz najzanimljivije detalje iz prethodnih dvadeset

Dvadeset i prvi put u historiji je Svjetsko prvenstvo u fudbalu pred nama. Za sve one koji vole ovaj sport, slijedi mjesec dana praznika. Za početak, da se ukratko podsjetimo da je prvi Mundijal nakon Drugog svjetskog rata, a četvrti u nizu, održan u Brazilu 1950. godine. Organizacija je povjerena ovoj nekadašnjoj koloniji Portugala, daleko od Evrope koja se tada pokušavala vratiti u život nakon iscrpljujućeg rata. Poslije su se nizale Švicarska, Švedska, Čile, Engleska, Meksiko… Sve do Rusije ove godine.

Nema jasnog pojašnjenja šta je razlog da ljudi toliko vole fudbal i zašto ih toliko fascinira. Sa sigurnošću možemo potvrditi da, otkako se igra fudbal onakav kakvog ga danas poznajemo, taj sport ima vjerne pratioce i zaluđenike. Događaji iz historije nam ukazuju na činjenicu da je fudbal ponekad više od same igre. Primjera ima mnogo, ali navest ćemo ih nekoliko, samo da potvrdimo tezu. 

Nogometni rat

Oni stariji će se sjetiti godine 1969., kada su San Salvador i Honduras zaratili nakon “majstorice” u kojoj je pobijedio San Salvador i plasirao se na Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1970. godine. Procjenjuje se da je u tom sukobu od stotinjak sati život izgubilo između 2.500 i 6.000 ljudi. U tekstu Nogometni rat Ana Luketić i Dominik Ribičić prenose detalje o ovom bizarnom ratu.

Drugi zanimljiv primjer predstavlja tzv. “utakmica za život”. Malo je poznato da je tokom opsade Lenjingrada tokom Drugog svjetskog rata odigrana utakmica između Dinama i Nevsky Zavoda. Utakmica je odigrana 31. maja 1942. godine u znak prkosa i poruke stanovnika opkoljenog Lenjingrada da su još živi i da imaju snage za fudbalske utakmice. Više o “utakmici za život” vidjeti na ovom linku. S druge strane, dobro nam je poznato da je tokom opsade Sarajeva, 21. marta 1994. godine, odigrana utakmica između Sarajeva (pojačanog sa četiri igrača Željezničara) i UNPROFOR-a. Utakmica je odigrana pred 15.000 gledalaca na stadionu Koševo. Poruka je ista kao i ona iz Lenjingrada. Niti u jednoj od ove dvije utakmice rezultat nije bio u prvom planu.

Kako je fudbal postao globalna priča i kakva je uloga medija u njoj? Važan datum za fudbal, njegove ljubitelje i medije predstavlja 10. juli 1962. godine. Tog dana je iz svemirske stanice Cape Canaveral lansiran satelit Telstar putem kojeg je bilo moguće, između ostalog, odaslati sliku, odnosno TV signal u bilo koju tačku u svijetu gdje je bilo tehničkih mogućnosti da se taj signal primi i emituje dalje. U to vrijeme na čelu FIFA-e bio je Sir Stanley Rous, koji je zajedno sa svojim timom shvatio dimenzije ovog podviga i prepoznao priliku za propagandu fudbala. Čelni ljudi FIFA-e su vidjeli mogućnost za emitovanje utakmica u direktnom prenosu, što će se pokazati kao važan faktor u popularizaciji fudbala, a na kraju i mogućnosti velike zarade.

FIFA je prvi ugovor o prodaji prava za prenos utakmica potpisala s Evropskom unijom za emitovanje, iliti EBU-om, za nelimitirana prava emitovanja utakmica sa Kupa Jules Rimet, kako se u to vrijeme Svjetsko prvenstvo zvalo i koje je održano u Engleskoj od 11. do 30. jula 1966. godine). Chisari Fabrio u tekstu When football went global: televising the 1966 World Cup  navodi kako je FIFA pomenuta prava prodala za 800.000 američkih dolara. Radi komparacije, na tom prvenstvu su noge tadašnjeg najboljeg igrača svijeta Edsona Arantesa do Nascimenta – Peléa bile osigurane na 750.000 dolara. Direktni prenos utakmica imao je fantastičan rezultat. Statističari u Velikoj Britaniji izračunali su da je finale između Engleske i Zapadne Njemačke gledalo preko 30 miliona Britanaca, a ostatak gledalaca širom svijeta niko nije niti brojao, dok je na samom stadionu prema procjeni novinara bilo preko 100.000 ljudi. Gledaoci u Jugoslaviji su putem malih ekrana po prvi put imali priliku da vide velikane fudbala. Raspored utakmica objavljen je u Oslobođenju.

Stručnjacima za marketing nije mnogo trebalo da shvate kakav potencijal predstavlja fudbal. Količina novca od prvenstva do prvenstva iz godine u godinu se povećavala. Ukupna cijena prava za emitovanje Svjetskog prvenstva iz Rusije još je poslovna tajna, ali prema podacima s web-portala Totalsportek, FIFA je svoja prava od 2018. do 2020. prodala za nevjerovatnih milijardu i 850.000 miliona dolara, od čega se ogromna većina odnosi na prava za Svjetsko prvenstvo.

Apsolutni rekord

Broj zemalja koje su kupovale prava za emitovanje utakmica sa Mundijala je iz godine u godinu rastao, a prvi rekord je oborila Argentina 1978. godine kada je premašena brojka od preko 100 zemalja u koje je TV signal odaslan. Apsolutni rekord zabilježen je sa Svjetskog prvenstva iz Japana i Južne Koreje – utakmice su se gledale u 213 zemalja. Broj poklonika fudbala više nije moguće niti izbrojati. Jednako tako su rasle i zarade fudbalera i fudbalskih saveza. Ukupni nagradni fond na Mundijalu odigranom u Španiji 1982. bio je 16,6 miliona dolara, a 36 godina kasnije, na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, nagradni fond se popeo na 670,5 miliona dolara. (Više o rastu nagradnog fonda na ovom linku.)

FIFA je, također, na svoj način podupirala proces tako što je povećavala broj učesnika zemalja na Svjetskom prvenstvu. Podsjetimo da je u Brazilu 1950. godine učestvovalo 13 reprezentacija. Sljedeći Mundijal održan je u Švicarskoj 1954. godine i okupio je 16 reprezentacija. Posljednje Svjetsko prvenstvo s ovim brojem reprezentacija odigrano je u Argentini 1978. godine. Prvenstvo u Španiji 1982. godine okupilo je 24 reprezentacije, a onda je, opet, došlo do povećanja na Mundijalu u Francuskoj, kada su se za titulu svjetskog prvaka takmičile 32 reprezentacije.

Stanje u Bosni i Hercegovini nije se razlikovalo od ostatka svijeta. Pomenuto je da je Jugoslovenska radio-televizija (JRT) po prvi put kupila prava na emitovanje utakmica sa Svjetskog prvenstva u Engleskoj 1966. Posljednji Mundijal koji je ova televizija emitovala bio je onaj održan u Italiji 1990. godine, nakon čega se Jugoslavija raspala. Novinske arhive i uvid u sadržaj TV programa u danima kada su se prvenstva održavala ukazuju nam na sasvim drugačiji koncept pokrivanja prvenstava. Gledaoci su imali priliku da pogledaju utakmicu u direktnom prenosu uz obaveznog komentatora – uglavnom iz studija. Nije bilo  uvodnih emisija, gosta-komentatora, analiza prije ili poslije utakmice. Takva praksa je bila sve do Svjetskog prvenstva održanog u Njemačkoj 1974. godine, kada se po prvi put u TV programu pojavila uvodna emisija prije svečanog otvaranja.

Oslobođenje prednjačilo

Ono što nisu mogli da vide na televiziji, ljubitelji fudbala nadopunjavali su kroz štampu. Svako pojedinačno uredništvo imalo je veliku autonomiju na koji način će pratiti ono što se dešava na svjetskim prvenstvima. Uredništvo Oslobođenja je prepoznalo interes javnosti u BiH pa je već od prvenstva koje je održano 1954. godine u Švicarskoj imalo čak dva specijalna izvještača – Pavla Lukača i Miloša Marinovića. Šta se dešava na prvenstvima u narednim godinama, čitaoce Oslobođenja su informisali: Alija Resulović, Vlajko Đoković, Branko Tomić, Milan Ždrale… Zadatak je bio težak jer je bilo potrebno svakodnevno popuniti stranice novina, “nahraniti” čitaoce novostima sa prvenstva.

Vječita dilema i vječita tema o kojoj mediji izvještavaju pred Svjetsko prvenstvo u fudbalu jeste ko će biti novi prvak svijeta. Za Mundijal održan u Engleskoj 1966., čitaoce britanskih novina, kao i Oslobođenja, koje je prenosilo članke, uveseljavale su vijesti o tome kako su astrolozi prognozirali da će Argentina osvojiti prvenstvo jer će se planeta Venera, zaštitnica argentinske reprezentacije, približiti Marsu i Jupiteru. S druge strane, vjerovatno po prvi put, “elektronske računske mašine” su prognozirale da će finale igrati Engleska i Italija. S Mundijala održanog u Njemačkoj, hobotnica Paul je preuzela posao od astrologa i pokazalo se da je mnogo upućenija u kapacitete reprezentacije.

Pikanterije sa prvenstava nezaobilazan su sadržaj, poput one iz Španije 1982. godine. Braća Kanales (Augusto i Roman) pratili su reprezentaciju Perua kao predstavnici peruanskog udruženja vračeva i vještica. Njihov zadatak je bio da brane reprezentaciju od uroka suparničkih vračeva. Momo Pudar, novinar Oslobođenja, iznosi detalje o tome kako su Italijani u Španiju 1982. stigli s “tovarom špageta”, Argentinci donijeli 800 kilograma sira, te kako je za to prvenstvo štampano 2.700.000 ulaznica…

Tehničke mogućnosti prenosa utakmica poboljšavane su iz prvenstva u prvenstvo. Na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine uvedena je novina koja danas predstavlja standard. Oslobođenje u tekstu “Čuda iz čarobne kutije” prenosi kako će biti upotrijebljen kran s kamerom koji će se moći podignuti u visinu od 100 metara i ta kamera će isključivo snimati panoramu grada i stadion iz ptičje perspektive. Fudbal je, barem u Evropi, bio miljenik televizije i njemu su poklanjane sve moguće novoizmišljene stvari u emitovanju.

Fudbal kao spektakl

Tolika popularnost sporta uticala je da se formira potprofesija pod nazivom “sportski novinar”. Ti ljudi su se pobrinuli da naprave spektakl. Njima nije mnogo trebalo da od fudbala počnu stvarati magiju, a od fudbalera idole. Stil, jezik i način prenošenja emocije na čitatelje bio je nešto čemu danas rijetko možemo da svjedočimo.

Njihov zadatak je jednostavan: uvjeriti gledaoce i čitatelje da je uspjeh na Svjetskom prvenstvu, recimo, plasman u iduću rundu takmičenja, toliko realan kao da su iz drugih država umjesto fudbalera stigli vaterpolisti ili teniseri.

Plasman reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. našu državu je barem nakratko svrstao u red “normalnih” zemalja, u kojima se svi raduju uspjehu državnog sportskog kolektiva. Pa je, recimo, entitetski javni servis RTRS, inače poslovično nezainteresovan za bilo koju reprezentaciju BiH, u svom Dnevniku 3 ovu vijest objavio kao udarnu. Prva zvanična utakmica naše reprezentacije na Mundijalu u Brazilu bila je najgledaniji događaj u historiji BHT1 – procjena je da je pored malih ekrana bilo blizu 800.000 gledalaca. A BHT1 je za vrijeme trajanja prvenstva dnevno proizvodio šest sati programa posvećenog fudbalu. Kakvo interesovanje fudbal i Svjetsko prvenstvo kod javnosti proizvode, najbolje nam ilustrira podatak da je JRT tek 1974. godine uveo jednu uvodnu emisiju povodom otvaranja Mundijala.

Mnogi koji budu čitali ovaj tekst sigurno će se sjetiti juna 1990. godine. Jugoslavija je bila pred raspadom. U novinama su se pojavljivali ozbiljni autori poput prof. dr. Zdravka Grebe, koji u autorskom tekstu “Zveckanje teškim riječima”, objavljenom trećeg juna, ozbiljno upozorava na budućnost Bosne i Hercegovine, najavljujući raspad postojeće zemlje i formiranje “Treće Jugoslavije”. Ali fudbal je opet pokazao svoju iracionalnu stranu. Samo dvadeset dana poslije profesorovog teksta, nakon pobjede nad Španijom i plasmanom u četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Italiji, na ulicama Sarajeva se spontano okupilo oko 100.000 ljudi koji su klicali zemlji koja se raspada. U izvještaju s utakmice, na stranicama Oslobođenja osvanuo je naslov teksta s rečenicom koja je, vjerujem, izgovorena u stotinama domova širom BiH…

Grupa građana je u najboljim manirima socijalističkog društva uputila telegram podrške igračima i stručnom štabu.

Oslobođenje je u izvještaju s uličnog slavlja donijelo i vijest da je Televizija Zagreb prekinula program nakon utakmice. Nema podataka da li je bilo slavlja u Beogradu, Ljubljani i drugim gradovima, ali se još jednom pokazalo da fudbal može da pobijedi sve – ako ima dovoljan broj onih koji vjeruju u magiju igre sa jednom loptom i 22 igrača.