Sredinom aprila, u Bosnu i Hercegovinu došao je dječak s violinom na leđima. Ne odvajajući se od svog instrumenta, prethodno je prešao ko zna koliko granica neregularnim putem, jer drugačije ne može s obzirom na to da su granice za ljude iz zemlje iz koje dolazi teško prohodne.

Spavao je u parkovima, na ulicama, ispod mostova, kod ljudi koji su ga prihvatali i pružali mu utočište na noć ili dvije, a on “plaćao” svirajući. I tako sve do kampa Ušivak u Hadžićima, pored Sarajeva, gdje je jedan od nekoliko desetina maloljetnika koji su, vođeni svojim snovima, krenuli u Evropu. Često nemajući nikakvu realnu sliku o tome šta Evropa jeste ili nije, ali puni nada i snova.

Dječak s violinom će, kao i više od 28.000 ljudi, koliko ih je ušlo u BiH od januara 2018. godine, pokušati da nastavi put preko Hrvatske i Slovenije do neke zemlje u kojoj će zatražiti azil i početi život. U Bosni i Hercegovini za njega, kao ni za ostale koji su krenuli s istom željom, ostavljajući iza sebe sve što im je poznato i drago, nema ništa.

Jedan drugi mladić, koji dvije sedmice spava ispred kampa Bira u Bihaću, govoreći za lokalnu TV stanicu, izmučen uslovima u kojima živi, kaže kako je BiH najgora zemlja u koju je došao na svom dugom putu. “Ovdje nemamo ništa i tretiraju nas kao životinje!”, govori novinaru koji ostatak priloga posvećuje priči o tome kako oko 5.000 “ilegalnih migranata” boravi na području Unsko-sanskog kantona.

Novinar se ne pita ni zašto ovaj momak i još nekoliko stotina ljudi nemaju dovoljno hrane, nemaju gdje spavati, nemaju se gdje okupati…

Ljudi zatočeni u kaveze

Iste sedmice, aktivistička grupa Are You Syrious? objavila je video snimljen na graničnom prelazu Klobuk kod Trebinja, na kojem se vide ljudska bića zatočena u kaveze.

Većina domaćih medija objavila je da “aktivisti tvrde” dok “granična policija” negira da drže ljude u nehumanim uslovima, ali im daju prostora, bez pitanja, da kažu kako je oprema donacija Evropske komisije i da je sve u skladu s EU standardima.

Nekoliko dana kasnije objavljen je veliki intervju sa Zoranom Galićem, direktorom Granične policije, u kojem nema ni slova o ljudima u kavezima, ali zato mnogo riječi o sigurnosti i jačanju granica

Samo je britanski list The Independent našao drugi ugao – među onima u kavezu bilo je i trogodišnje dijete.

Priču o kavezima, dječaku s violinom, ili o tome da su ljudi koji su stigli u BiH u nakani da nastave ka nekim sretnijim zemljama tretirani kao životinje, već više od godinu dana ovdašnji mediji guše neprijateljskim jezikom i neprofesionalnošću, dok ponavljaju ono što im kažu lokalni zvaničnici. Žrtve su, pored onih koji prolaze kroz BiH i samo trebaju ljudski tretman, i građani i građanke koji nemaju dovoljno informacija i postaju predmetom manipulacija koje ih vode u strah, iz kojeg se rađa mržnja.

Istovremeno, takav neprofesionalan pristup – koji podrazumijeva pogrešno korištenje termina, nepoznavanje propisa i zakona, nepostavljanje pitanja, ignorisanje činjenica i, najgore, površnost – ide naruku samo i jedino vlastima koje ne rade skoro pa ništa kako bi se na pravi način nosili sa prilivom velikog broja ljudi kojima je potrebna pomoć.

Istovremeno, takav pristup omogućava onima na vlasti da kriju probleme za koje su krivi, i ljutnju građana i građanki preusmjere sa svog nerada na trenutno vjerovatno najranjiviju skupinu koja se nalazi u BiH (a mnogo ranjivih skupina ima u ovoj zemlji).

Šta sve ne znamo?

Ne znamo da kada vlasti kažu da je preko 27.000 ljudi ušlo u BiH, to znači da su oni registrovani, tj. da su im bosanskohercegovački organi vlasti izdali neki dokument koji ih identifikuje. Od ukupnog broja onih koji su registrovani, do sada je BiH već napustilo preko 20.000, te se, procjene su, trenutno ovdje nalazi oko 6.000.

Još ljudi ulazi u Bosnu i Hercegovinu svaki dan. Prema zvaničnim podacima, samo u martu ušlo ih je oko 1.700, skoro tri puta više nego prošle godine u istom periodu.

Nejasne procedure

Od ukupnog broja registrovanih, tek oko 1.600 je uspjelo zatražiti azil. Možda bi ih bilo više da su procedure jasnije i da su izbjeglicama i migrantima u BiH dostupne informacije o tome šta i kako treba da rade kako bi zatražili azil.

Mali broj onih koji su bili dovoljno strpljivi također minimalno zna o svojim pravima. Nemaju nikakvu pomoć od države koja ima Ministarstvo za izbjeglice i ljudska prava. Snalaze se sami ili uz pomoć lokalaca koji su voljni upustiti se u teške bitke s ovdašnjom administracijom kako bi dobili čak i minimum onoga što im zakon garantuje, počevši od zdravstvene zaštite (samo primarna).

O tome ništa u medijima nema.

Oni koji borave u BiH uglavnom su smješteni u kampovima kojima rukovodi IOM – Međunarodna organizacija za migracije. Država je, kažu, to od njih zatražila nekada prošle godine, nakon čega su na njihove račune počeli dolaziti milioni.

Kako izgledaju ti kampovi iznutra, šta se dešava s ljudima koji su prisiljeni da tu žive, mediji u BiH ne izvještavaju.

U ovom trenutku, kampovi koje vodi IOM su u Bihaću (Bira, Sedra i Borići), Velikoj Kladuši (Miral) i Sarajevu (Ušivak). Istovremeno, naše vlasti su odgovorne za kamp u Mostaru (Salakovac), azilantski centar kraj Sarajeva (Delijaš) te Imigracioni centar u Lukavici.

U centrima koje vodi IOM u Krajini situacija je očajna, a uslovi neljudski. Prljavo je, po ko zna koliko ljudi je stiješnjeno u kontejnere ili u šatore, hrana je nedovoljna i često lošeg kvaliteta, privatno obezbjeđenje fizički zlostavlja one koji tu moraju da žive, medicinska njega je tek bazična, psihološka podrška je skoro pa nepostojeća, djeca i žene žive u strahu… Umjesto da izvještavaju o uslovima života u ovim centrima, mediji insistiraju na izvještajima o sukobima, kriminalu, opasnostima… No i to površno, pa često “zanemare” dati punu informaciju.

Pored ovih, kraj Doboja je i centar Duje, koji vodi nevladina organizacija Emmaus, te centar House of All, kuća na Ilidži gdje živi do 100 osoba (porodica), koji je briga jedne lokalne fondacije, a vode ga neovisni strani volonteri.

Pored navedenih gradova, ljudi dolaze i odlaze svakodnevno iz Trebinja, Tuzle, Bijeljine, Banjaluke, Krupe, Kalesije, Zvornika, Orašja, Mostara, Posušja, Neuma, Goražda… U Tuzli već skoro godinu dana grupa lokalaca nadljudskim naporima svaki dan pomaže onima koji dolaze. Nekada ih je tokom jednog dana više od 200. Među njima su žene, djeca, starci, bolesnici, djeca koja putuju bez pratnje… Ljudi. Nema vlasti, nema stranih organizacija, nema ništa.

Sudeći po tome da je broj ulazaka u BiH već u porastu u odnosu na prošlu godinu, predviđa se da će ovog proljeća i na ljeto još ljudi stići u BiH. Svi se oni nadaju da im je ova zemlja samo još jedan korak prije nego dođu do Evropske unije o kojoj je, žele da vjeruju, sve kako treba.

Bosna i Hercegovina je u ovom trenutku zadnja stanica do tog sna. Istovremeno, BiH i Balkan su tačka s kojem im se na tom putu pridružuju domaći ljudi koji, još uvijek, imaju privilegiju pasoša koji im omogućava kretanje. San je svima isti – doći do te neke obećane Evrope, ma šta ona bila.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja