Srđan Puhalo ovih dana ima problem. Autor britkih tvitova, satiričnih blogova i aktuelnih analiza (takođe i na ovom portalu) piše: “… počeh raditi i nedeljom, u sudu sada tražim štelu, ove godine neću vidjet plažu…”. I u nastavku, čovjeku kojem se obraća i o kojem piše, šalje rimovanu poruku: “Napravi mi reklamu, a sebi blamažu.”

Koliko je bio u pravu s posljednjom citiranom rečenicom potvrđuje i tonski zapis koji predstavlja muzičku obradu bloga, a stigao je u redakciju internet-portala  Frontal.ba.

Kud ćeš bolju reklamu kad ti tvoji čitaoci opjevaju blog? Puhalo ne može biti nezadovoljan. Zasad. Ali… Zadovoljan će biti tek ako dobije sudsku ovjeru, jer je na to prinuđen.

Osinje gnijezdo zaštitnika “srpstva i pravoslavlja”

Srđan Puhalo je krajem prošle godine objavio blog o pomenutoj ličnosti. O Marinku Umičeviću. Nakon toga je ubrzo dobio tužbu za klevetu i duševnu bol. Sve to uz zahtjev za naknadu štete u visini od 5.000 KM. Ta je priča nastavila da živi i na ATV-u i drugim portalima, a na jednom od njih i uz fotomontažu s Hitlerovom slikom. Uz Puhala, tuženo je i Udruženje građana “Zašto ne” kao izdavač portala Istinomjer.ba.

Autor bloga, Srđan Puhalo, mogao bi da ima razloga za zabrinutost na način kako je to opisao u djelimično citiranoj rimovanoj satiri.

Tužba je tužba, ne može je odbaciti; odštetni zahtjev spominje ozbiljnu visinu novca, ne može je podcijeniti; sud je sud i kad donosi presude utemeljene i, pogotovo, neutemeljene na zakonu. Uz to, Marinko Umičević nije bilo ko u Banjoj Luci. On je odbornik u Skupštini grada, savjetnik predsjednika RS-a i još puno toga što se vidi i iz bloga koji je “predmet” sudske tužbe. Sudeći po dosadašnjim slučajevima, Opštinski sud u tom gradu najviše štiti javne ličnosti. Valjda zato što takvi najviše “duševno pate”? Kad je sam predsjednik entiteta u pitanju – bez iznimke. Možda će istim aršinom mjeriti i duševne boli ljudi iz predsjednikove najbliže okoline? Ko će ga znati…

Kakav je to grijeh učinio Srđan Puhalo? Objavljujući svoj blog, pod naslovom “Da li je Marinko Umičević veći Srbin, pravoslavac ili rasista”, Puhalo je dirnuo u osinje gnijezdo. U SNSD (“postao rasadnik rasista”). Ali SNSD ga nije tužio. Valjda znaju da nema osnova. Spomenuo je u tom kontekstu i “legendarnog, ali danas potpuno marginalizovanog” Rajka Vasića, ali ni on ga nije tužio. Kad bi imao osnova, ne bi bio “legendaran”.

Puhalo je novog “zaštitnika srpstva i pravoslavlja” prepoznao u liku i imenu Marinka Umičevića. Zašto? Zato što je na zasjedanju Skupštine grada, na kojoj se razgovaralo o peticiji protiv gradnje crkve i za očuvanje parka u naselju Borik, Marinko Umičević zatražio da vidi “ko je sve potpisao, ima li Hrvata i Muslimana i ko je glasao protiv crkve”.

Prebrojavanje nacionalnih krvnih zrnaca

Priča o gradnji crkve na mjestu dječjeg igrališta u banjalučkom naselju Borik trajala je nekoliko mjeseci, od ljeta pa skoro do zime prošle godine. Peticiju protiv gradnje na tom mjestu potpisalo je pet hiljada građana, ali bez uspjeha. Odbijena je u Skupštini grada. Toliko o crkvi i o peticiji.

Vratimo se tužbi. Prvo, tačka 3. Cijeli slučaj, od zasjedanja Skupštine grada do blogova i fotomontaže, prepričan je u samo jednoj rečenici koja ima, zamislite, 14 redova i više od 140 riječi. I sve to napisano jedva razgovjetnim jezikom (mnogi  pravnici i advokati su neprevaziđeni u tome!), uz brojne slovne greške. Ali, u toj rečenici se može naći i dio koji je i jasan i ključni stav tužbe: “… Marinko Umičević (je) povodom navedene inicijative iznio svoje mišljenje…”.

Kad je, dakle, tražio da “vidi ko je sve potpisao” i “ima li tu Hrvata i Muslimana i ko je glasao za crkvu”, Marinko Umičević je “iznio svoje mišljenje”. Ima i on pravo na slobodu izražavanja, na “svoje mišljenje” i pravo da se na taj način predstavi. Zašto da ne!

Imaju li drugi pravo da o tom njegovom “mišljenju” imaju svoj stav? Tužitelj M.U. i njegov advokat smatraju da – nemaju. Pa onda u narednoj 4. tački tužbe pišu: “Navedenim tekstom i fotografijama u vidu fotomontaže tuženi su… iznosili svoj potpuno pogrešan vrijednosni sud…”.

Ono što vrijedi za “zaštitnika nacionalnih interesa”, ne vrijedi, dakle, za njegovog kritičara. Toliko o pravu na slobodu mišljenja kako je razumiju tužilac i njegov advokat.

Evropski sud: nije u pitanju lični napad

Srđan Puhalo je u prvom blogu ponudio poštenu odstupnicu i vlastito izvinjenje Marinku Umičeviću. Pod jednim uslovom: “Ako se (‘svojim sugrađanima Bošnjacima i Hrvatima iz Banjaluke’) javno izvini i ja ću se njemu javno izviniti.” Nije prihvaćeno.

Pošto je “predmet” stigao u sud, šta se može očekivati kao prvi problem o kojem će se možda raspravljati? Puhalov “potpuno pogrešan vrijednosni sud”? Svakako, tim više što tužba na tome insistira. Dakle, u tužbi se tvrdi da je M.U. oklevetan, da mu je nanijeta duševna bol i narušeni ugled i čast “iznošenjem navedenog neprimjerenog i neistinitog izražavanja” (citat iz tužbe, tačka 5.). A sve zbog toga što ga je Puhalo, na njegov (M.U.) poziv da “vidi ima li tu Hrvata i muslimana”, nazvao “rasistom”.

Teško da je danas ikome drago da ga nazovu rasistom, čak i kad voli da prebrojava nacionalna krvna zrnca. Takvi ne vole ni da ih se nazove idiotom kao, recimo, bivši austrijski desničar Jörg Haider. Evo njegovog primjera (slučaj Oberschlick v. Austria, 1991.) na kojem je utemeljen jedan od ključnih standarda kojih se drži Evropski sud za zaštitu ljudskih prava. U najkraćem, novinar Gerhard Fritz Oberschlick je vrlo oštro komentarisao govor političara Jörga Haidera i njegove tvrdnje da su se u Austriji “za mir i slobodu borili svi vojnici u 2. svjetskom ratu”, “uključujući i Nijemce” i da “pravo na slobodu govora imaju samo oni koji su rizikovali svoje živote u ratu”. Nakon toga je napisao da “Haider nije nacista, ali je idiot”.

Novinar je osuđen u austrijskom sudu na novčanu kaznu, ali je Evropski sud drugačije odlučio. Ovaj je sud, naime, zaključio da u tom slučaju “nije u pitanju lični napad budući da je autor ponudio objektivno razumljivo objašnjenje za svoj stav”. I dodao: “Premda nazivanje političara idiotom u javnosti može predstavljati uvredu, naziv (idiot) nije neproporcionalan ogorčenju koje je Haider svjesno izazvao”.

Razlikovanje činjenica i vrijednosnih sudova

Drugi problem koji se spominje u tužbi protiv Srđana Puhala jeste pojmovna zbrka koju imaju M.U. i njegov advokat. Jednom kažu da su “tuženi… iznosili svoj potpuno pogrešan vrijednosni sud…”, a nakon toga (tačka 6. tužbe) da je u pitanju “iznošenje… neistinitog izražavanja”.

Ako je to bio vrijednosni sud, kao što i jeste (a i oni sami tako misle!), za njega ne vrijede kriteriji istinitog i neistinitog. U tom slučaju mogu se primijeniti neki drugi kriteriji, ali ne i taj. Mogu, recimo, kriteriji dobrog i lošeg, pametnog i glupog, ukusnog i neukusnog, ispravnog i neispravnog i tome slično – prema ličnim i opštim standardima, društvenim konvencijama itd.

Kriterij istine i neistine može se primijeniti samo kad su u pitanju činjenice. Upravo na tome insistira i Evropski sud za zaštitu ljudskih prava. “Pažnja pri razmatranju svakog slučaja mora se posvetiti razlikovanju činjenica i vrijednosnih sudova. Istinitost prvog se mora dokazivati, a drugog ne” (slučaj Lingens v. Austrija, 1986.).

Ocjena da je M.U. “rasista” spada u kategoriju vrijednosnog suda i tu se nema šta dokazivati je li ona tačna ili pogrešna, kao što se navodi u tužbi, ni da li je istinita ili nije. “Što se tiče vrijednosnih sudova, ovaj uslov (istinitost vrijednosnih sudova, napomena autora) je nemoguće ispuniti i on krši samu slobodu mišljenja, koja je temeljni dio prava koje se obezbjeđuje članom 10. Konvencije” (Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava – slučaj Lingens v. Austrija, 1986.).

Mogu uvrijediti, šokirati ili uznemiriti

A što se tiče uvrede i klevete koju M.U. i njegov advokat spominju u tužbi… Budući da u tom “spornom” blogu nema “iznošenja ili pronošenja nečeg neistinitog” (formulacija u članu 4. Zakona o zaštiti od klevete RS), onda nema ni klevete. Ima li uvrede?

Naši zakoni o kleveti u samom uvodu sadrže i odredbu po kojoj se “pravo na slobodu izražavanja… ne primjenjuje samo za izražavanja koja se smatraju korisnim i neuvredljivim (već i za) ona koja mogu uvrijediti, šokirati ili uznemiriti” (Zakon o zaštiti od klevete RS, član 1. stav b). Ova formulacija je upravo citirana iz nekoliko presuda Evropskog suda (presuda Handyside v. United Kingdom, 1976. i druge).

Ako uvrede i ima, s njom se javne ličnosti i pogotovo političari moraju nositi. “Političari se svojevoljno i svjesno izlažu pomnom ispitivanju svojih riječi i djela kako od strane novinara, tako i od strane cjelokupne javnosti, pa moraju iskazati veći stepen tolerancije” (presuda Lopez Gomes da Silva v. Portugal, 2000.).