UBIJANJE U POJAM: Kratka istorija autošovinizma

IZDVAJAMO

Kad bi pobornici termina autošovinizam bili dosledni, kad bi svoju misao razvili do kraja, morali bi da izbrišu najbolji deo istorije ljudskog duha. Što im u određenim istorijskim okolnostima ne bi ni palo teško. Soldateska koja je njihove patriotske zamisli onomad sprovodila u delo, pored ubijanja ljudi, uništavala je i kulturne spomenike i spalila sarajevsku Vijećnicu.

UBIJANJE U POJAM: Kratka istorija autošovinizma
Foto: Gervasio Sanchez

Autošovinista je svako ko se ne miri sa zločinom počinjenim u njegovo ime i svako ko je iole kritički nastrojen prema svojoj nacionalnoj ili političkoj zajednici

Bauk kruži Srbijom, bauk autošovinizma. Sve sile nacionalno osvešćenih Srba sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka: ugledni univerzitetski profesori, novinari, sociolozi, političari, istoričari, psiholozi, pisci, nacionalni bardovi, ekonomisti, studenti i anonimni komentatori po sajtovima i forumima. Svi su ujedinjeni u uverenju da za srpsku naciju ne postoji veća pošast od tog prokletog autošovinizma, to je “maligna bolest moderne Srbije”, “identifikacija sa agresorom”, “prezir prema svojima”, “ׅsamoporicanje”, “nov i opasan fenomen”, “samomržnja”, “obračun sa srpskom nacionalnom tradicijom”.

Pojam autošovinizam pojavio se na mala vrata, najverovatnije kao izum Zorana Ćirjakovića, proslavljenog borca protiv Latinke Perović i Druge Srbije – da bi, malo pomalo, ušao u svakodnevnu upotrebu i postao opšteprihvaćena formula za pojavu koja je nekada nosila drugačija imena kao što su “strani plaćenici”, “domaći izdajnici”, “domicilne ništarije”, “nacionalni nihilisti”, “izrodi” ili “snage haosa i bezumlja”. Potonja terminologija je očigledno zastarela, jer potiče iz davnog Miloševićevog doba, a novo postgenocidno vreme traži i nove pojmove, pa se autošovinizam nametnuo kao idealan označitelj za jednu staru pojavu koja i dalje pretrajava, na marginama, ali nikako da umre.

Mržnja prema sopstvenom narodu

Šta bi zapravo bio autošovinizam? Najkraću definiciju dao je istoričar Predrag J. Marković, zamenik predsednika SPS-a i zagovornik ideje da je granica na Drini privremena. Portal Nova srpska politička misao pozvao je ugledne borce protiv autošovinizma da kažu koju pametnu reč o ovom zlogukom fenomenu, a Marković je bio jezgrovit: “Autošovinizam se najkraće može definisati kao mržnja prema sopstvenom narodu.” Sociolog Slobodan Antonić tvrdi da se autošovinizam razvio na plodnom tlu jugoslovenskog identiteta koji je Srbima vazda radio o glavi. Pisac, profesor i književni kritičar Slobodan Vladušić kaže da je autošovinizam “regresija državotvorne svesti koja u čoveku ubija ideju o dostojanstvu i slobodi”, kao da je nacionalna država apsolutna garancija slobode i dostojanstva njenih građana, kao da u praksi ne biva upravo suprotno. Pisac Vladimir Kecmanović veli da je autošovinizam “programsko razaranje nacionalne kulture”, da je to ideja po kojoj je “kulturna tradicija svake nacije sama po sebi sporna”. Kecmanović smatra takvu argumentaciju spornom, jer “druge nacije nemaju ideju da svoju nacionalnu tradiciju unište, pa se onda to svodi na uništavanje samo srpske kulture”. Tradicija se ne uništava kritičkim mišljenjem i prevrednovanjem, već nekritičkim odnosom prema prošlosti, najčešće izmišljenoj, te idolopokloničkim odnosom prema istoriji kulture, ali kao da to vredi govoriti onima koji pod plaštom brige za tradiciju uništavaju sve što im padne pod ruku.

Nema tog nacionalnog poslenika koji nije pribegao upotrebi pojma autošovinizam kao nečeg samorazumljivog. Za njega se hvataju pisac Muharem Bazdulj, spisateljica lakog štiva Mirjana Bobić Mojsilović, profesor Filološkog fakulteta Milo Lompar (koji je autošovinizmu pridružio i stanoviti “duh samoporicanja” u istoimenoj knjizi), pravoslavni publicista Vladimir Dimitrijević, napredni političari Nebojša Bakarec i Vladimir Đukanović, ekonomista Branko Dragaš, dramski pisci Siniša Kovačević i Radoslav Pavlović, psihoterapeut Zoran Milivojević, trećesrbijanac Andrej Fajgelj, istoričar Čedomir Antić, predsednik UO Sajma knjiga i ljubitelj Velike Srbije Zoran Avramović, direktor Muzeja žrtava genocida i ljubitelj Milana Nedića Veljko Đurić Mišina, izvršni direktor Centra za strateške alternative Dušan Proroković itd itd.

Srbofobija, autofašizam i kosmopolitizam

U borbi protiv ove pošasti okupila se nacionalna inteligencija, pa je tako na Fakultetu političkih nauka organizovan skup “Zašto mrzimo sebe? – o srbofobiji i autofašizmu“, a “Letopis Matice srpske” organizovao je okrugli sto na temu “Autošovinizam i kosmopolitizam”. Jedan od učesnika okruglog stola, mladi sociolog Nemanja Rajak, pobrojao je i konkretne ideje koje čine suštinu autošovinizma. Autošovinista je svako ko tvrdi da je “Srbija otpočela ratove koji su doveli do razbijanja jugoslovenske socijalističke federalne države”, da “Srbija nije spremna da se suoči sa zločinima počinjenim u tim ratovima i sa svojom nedavnom prošlošću, a ne prihvata ni svoju kolektivnu odgovornost za jugoslovensku tragediju”, da “Srbija ne prihvata optužbe da je bila agresor u ratovima za jugoslovensko nasleđe i da je učestvovala u udruženom zločinačkom poduhvatu”, da “Srbija ostaje i dalje najveći remetilački faktor i glavna prepreka za uspostavljanje dobrosusedskih odnosa”, svako ko smatra da “tolerisanje govora mržnje i podsticanje agresivnog nacionalizma obeležavaju politički život Srbije”, da su “fatalistička vezanost za kosovski mit i neprihvatanje realnosti” pogubni po građane Srbije.

Ukratko – autošovinista je svako ko želi da srpsku javnost suoči sa neprijatnim činjenicama o nedavnoj prošlosti Srbije. Usput budi rečeno, na pomenutom okruglom stolu je toliko teških reči izrečeno na račun kosmopolitizma da bi i drug Džugašvili, veliki borac protiv ove pošasti, bio ponosan kad bi kojim slučajem ustao iz groba. Što reče Vladušić, za autošovinizam je karakterističan “proces ubrizgavanja krivice u Srbiji”. A Srbi, jadni, ni krivi ni dužni: ni zločine jeli, ni genocid mirisali! Srebrenica, Omarska, Vukovar, operacija Potkovica, Keraterm, opsada Sarajeva, masovni pokolji, etnička čišćenja, pljačke, konc-logori i silovanja – ništa se od toga nije desilo, sve je to plod autošovinističke mrziteljske mašte. Jer takvi su ti opskurni autošovinisti “tek u dodiru sa onim što mrze, oni imaju osećaj da su živi. Bez vlastite zemlje koju mrze, oni su doslovce niko i ništa”.

Zato su tu zakleti rodoljubi koji čuvaju svoj voljeni narod od zlih autošovinista i stvarnosti, te markiraju ove zlotvore na svakom koraku. A autošoviniste nije teško prepoznati, počev od arhiautošoviniste Radomira Konstantinovića, preko Latinke Perović, Dubravke Stojanović, do Bogdana Bogdanovića, Bore Ćosića, Svetislava Basare, Petra Lukovića i cele Druge Srbije. Najkraće rečeno, autošovinista je svako ko se ne miri sa zločinom počinjenim u njegovo ime i svako ko je iole kritički nastrojen prema svojoj nacionalnoj ili političkoj zajednici. Ko god kaže neku kritičku reč na račun “svog naroda”, ko god ne kleči pred tim božanstvom, ko god ne veruje u svete nacionalne ciljeve jedne nakaradne ideologije krvi i tla – taj je zna se šta: čisti autošovinista.

Škole, fakulteti i biblioteke – legla autošovinizma

Hvale je vredan samopregorni trud patriotskih inteligenata da sačuvaju svoj narod, a naročito njegove najmlađe članove, takozvanu decu, od zločestog autošovinizma, ali se mora priznati da je njihova akcija prilično ograničenog dometa. Naime, naši vitezovi nacionale se bez ikakvog vidljivog razloga zaustavljaju samo na savremenim autošovinistima, a ispod žita im promiču mnogo opasniji primeri autošovinizma. Takva nepažnja neće se dobro završiti, jer u Srbiji postoje prava legla najcrnjeg autošovinizma na koje niko ne obraća pažnju, a to su škole, fakulteti i biblioteke.

Dok se rodoljubi tuku sa suštinski marginalnim i nemoćnim protivnicima, njihova deca su svakodnevno izložena podmuklom dejstvu autošovinizma kroz školsku lektiru. Na primer, strašno je šta sve može da se pročita u delima Radoja Domanovića koji podlo, duhovito, satirično prikazuje srpsko društvo kao mrtvo more. Dovoljno je navesti samo član 9. “idealnog političkog programa” za Srbiju da bi se videlo o kakvoj je opasnosti reč: “Ni o čemu se, naposletku, ne sme misliti, bez naročitog dopuštenja policijskog, jer mišljenje narušava sreću.”

Potom, tu je i komedija Jovana Sterije Popovića Rodoljupci u kojoj ovaj stari autošovinista izlaže ruglu poštene patriote i rodoljube svog doba u kojima i maloletno dete može da prepozna današnje borce protiv autošovinizma. Isti taj Sterija pisao je stihove protiv svetog rata za naciju, na primer u pesmi Godina 1848.: “I krv rekom teče, za narodnost kolju se ljudi, / Ah, zbog narodnosti gnjavi se čovečestvo.”

A tek Miloš Crnjanski, tom ništa nije bilo sveto, bar na početku književne karijere. Džaba mu što se posle opametio kad naša deca i danas mogu da čitaju njegove autošovinističke stihove poput “nijedna trobojka što se vije, / naša nije” ili “Prokleta pobeda i oduševljenje. / Da živi mržnja smrt prezrenje”. Što je najgore, autošovinizam se može pronaći i tamo gde se čovek najmanje nada, na primer kod bezazlenog Vojislava Ilića. Ima on pesmu Srbin u raju u kojoj narečeni junak dospe na nebo, pa mu Bog ponudi šta mu duša ište, a ovaj mučenik zatraži – novine. Na to Gospod kaže: “Podajte mu, – reče – a šta drugo znamo? / Ta to jedan Srbin i razume samo.”

Neka drugi govore o svojoj sramoti, ja ću o svojoj

A tek biblioteke i knjižare – tu sve vrvi od autošovinizma, i to kod pisaca i filozofa koje čitav svet smatra velikanima. Tako Džejms Džojs za Irsku kaže da je “krmača koja proždire svoj okot”, a da je “simbol irske umetnosti: napuklo ogledalo sluškinje”. Tomas Man je sipao drvlje i kamenje na svoj narod i državu, na primer: “Nemački pojam slobode bio je uvek usmeren samo prema vani; on je mislio na pravo biti nemački, samo nemački i ništa drugo, ništa više od toga; on je bio jedan protestni pojam autocentrirane odbrane od svega što bi moglo da uslovi ili ograniči nacionalni egoizam, da ga obuzda ili, ne daj Bože, stavi u službu čovečanske zajednice.”

Kod tih Nemaca je autošovinizam inače široko rasprostranjena pojava: gdanjska trilogija Gintera Grasa, poezija Hansa Magnusa Encesnsbergera, Rehnic Elfride Jelinek, drame Petera Vajsa, poezija Bertolda Brehta…. Kad smo kod Brehta, vredi navesti njegove stihove iz pesme Nemačka u čijem podnaslovu stoji “Neka drugi govore o svojoj sramoti, ja ću o svojoj”: “O Nemačka, bleda majko, / ala su te udesili tvoji sinovi, / da među narodima sediš kao ruglo / ili kao užas.” I Marina Cvetajeva ima pesmu posvećenu Nemačkoj, napisanu u decembru 1914. Umesto da bodri ruske vojnike na frontu, Cvetajeva peva neprijatelju: “Sav svet te progoni i vija, / Dušmana tvojih tušta i tma. / Pa zar da napustim te i ja, / Zar da te izdam čak i ja?”

Kad smo već kod Rusa, ovako Josif Brodski opisuje svoju domovinu: “Bio jednom jedan dečak. Živeo je u najnepravednijoj zemlji na svetu. Njom su upravljala bića koja bi se po svim ljudskim merilima morala smatrati izopačenim.” A kakav je ruski narod pod takvim režimom piše Nadežda Maneljštam: “Uostalom, narod ni u šta ne veruje i ništa ga ne zanima. Jedni, vrativši se s posla, spavaju dok drugi stoje u redovima pred kioskom za pivo. To su sjajni ljudi koje u slučaju potrebe mogu lako organizovati radi nekog pogroma.”

Bernhard i Sioran, šampioni autošovinizma

Francuska filozofkinja, levičarka i mističarka Simona Vej ovako određuje odnos prema državi: “Dok spasu duše, to jest Bogu, dugujemo potpunu, apsolutnu, bezuslovnu odanost, spas države je jedna od onih pobuda kojima dugujemo ograničenu i uslovnu odanost. (…) Predmet pravog zločina idolopoklonstva je uvek nešto slično državi. Upravo taj zločin je đavo predložio Hristu, nudeći mu kraljevstva ovog sveta. Hrist je odbio. Rišelje je prihvatio.” Bilo je sličnih mišljenja i pre Hrista, tri veka ranije kinik Krates je govorio da je “njegova domovina preziranje slave i siromaštvo, koje ne može potresti nikakvo zlo, i da je on sugrađanin Diogena, koji je bio siguran od svake zavisti”.

Kurt Tuholski je pisao: “Ko može da posmatra rat bez gnušanja, taj nije čovek nego patriot”, a Karl Kraus dosoljavao da mu se “zaljubljenost u domovinu gadi više i od šovinističke mržnje”. Ipak, apsolutni šampioni autošovinizma su Tomas Bernhard i Emil Sioran. Bernhard, primera radi, u Starim majstorima piše: “Kao rođeni oportunisti, Austrijanci su podmuklice, dodao je, i žive od prikrivanja i zaborava. Nema političke gnusobe, koliko god bila velika, koju oni nisu već posle nedelju dana zaboravili, kao ni zločina, koliko god on bio velik. Austrijanac je, u stvari, rođeni prikrivalac zločina, rekao je Reger, Austrijanac prikriva svaki zločin, čak i najgnusniji, jer je, kako je rečeno, rođena oportunistička podmuklica.”

A Sioran u Brevijaru poraženih: “Svaki je Rumunj uznik vremena. Poznaješ Vlahe, svoje bližnje, i njihov sladunjav cerek salonskih lopova. Tisućljetni porazi iznjedrili su nadute smutljivce sterilna lukavstva, a u seljaka izmučena svakodnevnim trudom svjetonazor ograničen na blato i šljivovicu, na iskrivljene drvene križeve koji bdiju nad umrlima bez ponosa. (…) Uz moju me zemlju drži potreba za još jednim očajem, želja za još većom nesrećom. Rumunj sam zbog temeljnog samoponižavanja svojstvena čovjeku. (…) Nikada kruna veličine nije uresila neku vlašku glavu. Navodni potomci najslavnijeg naroda svoj ropski usud podnose oborena pogleda.”

Kad autošovinisti gore

Moglo bi se ovako nabrajati i citirati do u beskraj, jer je istorija ljudskog mišljenja i stvaranja neodvojiva od kritičkog odnosa prema sopstvenoj zajednici. Termin autošovinizam je i nastao kao još jedna lozinka za sprečavanje svakog kritičkog mišljenja. Njegova svrha nije da proširi ljudsko saznanje, već da etiketira neprijatelje i time okonča svaku raspravu o neprijatnim temama kao što su ratni zločini, odgovornost intelektualne elite za raspirivanje mržnje i pripremu za rat ili kritičko preispitivanje srpskog nacionalnog projekta koji je završio u krvi.

Kad bi pobornici termina autošovinizam bili dosledni, kad bi svoju misao razvili do kraja, morali bi da izbrišu najbolji deo istorije ljudskog duha. Što im u određenim istorijskim okolnostima ne bi ni palo teško. Soldateska koja je njihove patriotske zamisli onomad sprovodila u delo, pored ubijanja ljudi, uništavala je i kulturne spomenike i spalila sarajevsku Vijećnicu.

Gorela su dela autošovinista svih epoha, od stare Grčke do savremenog doba. Dragoš Kalajić, jedan od tadašnjih boraca protiv autošovinista koji su se vo vremja ono zvali “izdajnici i petokolonaši”, reagovao je patriotski rekavši: “Kad sam video kako se Sarajevo puši i gori, moram priznati – osetio sam radost.” A kad citirate ovakve rečenice i podsetite na činjenice iz nedavne prošlosti, srpska nacionalna elita će vas odmah proglasiti za – autošovinistu. I tu nema pomoći.

About The Author