U decembru 1990. godine, pred raspad Jugoslavije i socijalizma, papa Ivan Pavao II imenovao je vrhbosanskim nadbiskupom Vinka Puljića, koji će zamijeniti nadbiskupa Marka Jozinovića. Sljedeća stepenica u karijeri bilo je kardinalsko zvanje. Tridesetog oktobra 1994. godine, vijest da je Ivan Pavao II imenovao Puljića kardinalom objavljena je u isto vrijeme u Vatikanu i Sarajevu. Tako je Bosna i Hercegovina u istoriju upisala svog prvog kardinala.
Vinko Puljić je 26 godina kardinal. Početkom septembra ove godine, shodno kanonskom pravu, napunivši 75 godina ispunio je uslov za penziju. Vatikan, kao organizovana država na čelu s papom Franjom, već je početkom ove godine tadašnjeg mons. Tomu Vukšića imenovao za nadbiskupa koadjutora Nadbiskupije Vrhobosne – Sarajevo (coaditor, lat., predstavlja pomoćnika biskupa koji je postavljen u skladu sa potrebama biskupije), sa idejom da, kada za to dođe vrijeme, preuzme mjesto Vinka Puljića.
Kardinal Puljić dobio je priliku da bude na čelu Katoličke crkve u BiH u vrijeme raspada Jugoslavije, rata i postratnog vremena koje odlikuju politička nestabilnost zemlje, razgovori i pregovori o promjeni Ustava, teritorijalnom prekrajanju zemlje itd. Kardinal se sigurno sjeća i vremena kada javna manifestacija religije nije bila popularna, a sada je svjedok da su religijske vođe postali značajni u javnosti. Mediacentar Sarajevo je tokom 2016. godine analizirao teme koje dominiraju naslovnicama dnevnih i sedmičnih novina u BiH. Na kraju godine pokazalo se da su tri teme dominirale naslovnicama: izbori, referendum u Republici Srpskoj i evropske integracije. Na visokom osmom mjestu bile su teme koje pokrivaju religijska pitanja. U digitalnom arhivu INFOBIRO dostupna su 1993 teksta u kojima se pominje Vinko Puljić. Intervuji kardinala u vrijeme božićnih i uskršnjih praznika uvijek su prilika, naravno, da se vjernicima i drugima uputi poruka mira i tolerancije, ali i da se provuče i poneka politička tema. Politička pitanja su tu na obostrano zadovoljstvo: novinara, koji traže dobar naslov, ali i samog kardinala, kome je to dobra prilika da kaže šta ga to „tišti“ kada je u pitanju politika.
Nažalost, u našoj javnosti nije zabilježena ozbiljnija polemika o tome da li je ispravno da ljudi koji vode religijske zajednice iznose političke stavove, komentarišu političku situaciju i na taj način učestvuju u političkom životu zemlje. Bosna i Hercegovina je sekularna zemlja i jasno je da svako ima pravo da nastupa kao građanin s imenom i prezimenom te da artikuliše stavove bilo koje vrste, pa tako i ljudi koji su život posvetili Bogu. Kakav je kardinalov politički uticaj, teško je izmjeriti. Studija američkog istraživačkog centra Pew iz 2017. godine, čije je dijelove prenio srbijanski magazin Nedeljnik, u oktobarskom broju donosi zanimljive podatke koji ukazuju da kardinal odnosno Katolička crkva u BiH imaju kapacitet da kroz propovijedi popravljaju društvo u kojem živimo. Riječ je o istraživanju religioznosti građana u državama centralne i istočne Evrope. U studiji, između ostalog, stoji podatak da u Bosni i Hercegovini 54% katolika ide u crkvu jednom sedmično. Ovaj postotak je najviši od svih zemalja koje su obuhvaćene studijom. Sljedeća na listi je Poljska s procentom od 45%.
Odlazak ljudi iz Bosne i Hercegovine
Analizom kardinalovih intervjua u posljednjih 15 godina, kada govorimo o vanreligijskim temama, dominiraju: položaj Hrvata u BiH, ustavno i teritorijalno uređenje BiH, korupcija i kriminal u društvu. Položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini je nešto čime kardinal nikako nije zadovoljan. Odlazak i neravnopravnost Hrvata u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti teme su koje u svakoj prilici ističe. Golim okom primjetan je odlazak ne samo Hrvata iz BiH već i drugih, a kardinal je problem detektovao još 2011., kada je u intervjuu povodom Božića u Dnevnom avazu iznio podatak da je prije rata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji bilo 528.000 vjernika te da ih sada ima jedva 200.000. Pitao se: gdje su moji vjernici? U martu 2019., u intervjuu Dnevnom listu, kardinal je još jednom podsjetio da je tokom 2018. godine BiH napustilo 10.100 katolika. U svim tim istupima, kada je riječ o odlascima, nije posve jasno kome se obraća Puljić. Nema nastavka misli kojom bi se zatvorila rečenica o odlascima, kojom bi se poentiralo ko je kriv za takvo stanje. Da li su to aktuelne politike ili je jednostavno riječ o tome da je velika većina bh. Hrvata vlasnik putovnice susjedne nam zemlje, što im omogućava nesmetan boravak u zemljama EU-a.
Diplomatičan do određene mjere
Kardinal je u javnim istupima diplomatičan. Gotovo nikada javno ne pominje niti jednog političara osim Željka Komšića. Još od njegovog prvog izbora za člana Predsjedništva BiH, kardinal Puljić je jasno artikulirao sopstvenu poziciju. Kardinal je stava da se izborima Komšića u Predsjedništvo čini nepravda hrvatskom narodu. Jednu od njegovih posljednjih izjava zabilježio je Dnevni list u novembru ove godine, kada je rekao da bi se član Predsjedništva u ime hrvatskog naroda u BiH morao zauzimati za sve Hrvate na cijelom teritoriju BiH, a osobito tamo gdje im je najteže.
Kada odgovara na direktna pitanja novinara o stanju hrvatskog naroda, kardinal Puljić propušta priliku da direktno kritikuje HDZ BiH i Dragana Čovića za neravnopravnost Hrvata u BiH, kako to Puljić smatra. Njegove izjave su blage i neodređene – „predvodnici hrvatskog naroda u BiH nisu korektni u brizi za sve Hrvate, pa tako i katolike – pojave se kada im trebaju glasovi, a onda ih ostavljaju i prepuste lokalnim vlastima.“ (Dnevni avaz 21. 2. 2009.)
Biskupska konferencija i ustavna načela
Najsnažniji politički angažman kardinal je pokazao kroz djelovanje Biskupske konferencije. Da se podsjetimo da je Biskupska konferencija osnovana 8. decembra 1994. i da je čini šest nadbiskupa/biskupa. Biskupska konferencija je tokom 2005. godine predložila novo društveno-pravno uređenje Bosne i Hercegovine. Članovi su predložili da BiH bude organizirana kao četiri kantona/regije/provincije/federalne jedinice. U intervjuu agenciji Onasa, koji je prenijelo Oslobođenje, kardinal je pojasnio da je jedan od motiva za iznošenje prijedloga taj da su predstavnici međunarodne zajednice nebrojeno puta kritikovali biskupe, pa i samog kardinala, da samo kritiziraju stanje u BiH a da ne nude prijedloge za rješenje, uprkos činjenici da je Bosna i Hercegovina sekularna država i da posao biskupa i kardinala nije da predlažu ustavnopravna rješenja. Tokom posjete Zvorniku u junu 2008., kardinal Puljić se u izjavi agenciji Srna odrekao prava da Crkva odlučuje o teritorijalnim jedinicama unutar BiH, navodeći da je teritorijalna jedinica Hrvata pitanje politike. Tri mjeseca prije puta u Zvornik, kardinal je u intervjuu Dnevnom avazu poslao možda i najhrabriju „političku poruku“. Na pitanje novinara kako tumači ponudu Milorada Dodika da bude uspostavljen hrvatski entitet, ali da se ne dira u teritorijalnu strukturu Republike Srpske, kardinal Puljić je odgovorio: „Otkud to pravo, da nam netko nudi što je naše pravo: biti jednakopravan u BiH. Ako se misli praviti tri entiteta, onda to treba praviti od cijele BiH.“
Misa za Bleiburg
Za tri decenije javnog djelovanja, kardinal Puljić nije toliko izazvao negativnu pažnju javnosti kao u maju ove godine. Povod je bila misa za Bleiburg. Podsjetimo da je komemoracija za žrtve Bleiburga godinama održavana na Blajburškom polju u Republici Austriji. Vremenom je komemoracija prerasla u festival ustaških uniformi, znakovlja i reafirmacije Nezavisne Države Hrvatske. Kada su shvatili da su stvari otišle predaleko, austrijske vlasti su pokušale da ograniče javnu promociju ustaštva pozivajući na zakone koji zabranjuju fašističke simbole i kažnjavajući učesnike komemoracije koji su ih javno isticali. Kada to nije dalo rezultate, Republika Austrija je prošle godine odlučila da oteža organizaciju komemoracije na način da Počasni blajburški vod, inače organizator ove manifestacije, treba da se obrati Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Austrije s detaljnim opisom manifestacije, koje će nakon analize odlučiti je li događaj prikladan za održavanje, i ako jeste, pod kojim uslovima. Zagrebački Večernji list je ovakav potez Republike Austrije protumačio kao zabranu održavanja manifestacije, a čak je i Katolička crkva, tačnije biskupija u Klagenfurtu, Hrvatskoj biskupskoj konferenciji uskratila gostoprimstvo za misu na Blajburškom polju. Obrazloženje je bilo jednostavno: manifestacija se politički instrumentalizira. U 2020. godini vrijeme održavanja mise se poklopilo u vrijeme kada je Republika Hrvatska predsjedavala Vijećem Evropske unije i ne bi bilo politički mudro organizirati bilo kakvu manifestaciju koja bi okupila makar šačicu simpatizera NDH. Izmještanje mise u Sarajevo, zbog nemogućnosti putovanja kardinala Puljića usljed pandemije Covida-19, s obrazloženjem da je kardinal svakako trebao da predvodi misu, rasplamsalo je strasti u Sarajevu.
Organizirani su protesti zbog održavanja mise za Bleiburg u Sarajevu, jedan dio političara iskoristio je nezasluženu priliku da pokažu zabrinutost da se ne zaboravi šta je ustaški režim počinio u vrijeme kada je Sarajevo bilo dio teritorije NDH, drugi dio je, opet, iskoristio priliku da sve što se dešava oko mise prikaže kao sliku položaja Hrvata u BiH, a posebno onih koje žive u Sarajevu. Da ne bude zabune, kardinal, koji je i ranije prisustvovao misama dok su održavane u Republici Austriji, sada se našao pod neplaniranim pritiskom. Podrška kardinalu od strane reisul-uleme Huseina Kavazovića došla mu je kao ruka prijatelja u nevolji. Kardinal je još jednom ponovio da Sarajevo nije izbor, već potreba, jer nije mogao izaći iz države. Da Crkva ne moli za ustaše i zločince, nego moli za ljude koji su bili žrtve i moli za duše nevino ubijenih ljudi na Blajburškom polju, podvukavši da je molitva dužnost kršćanstva i Crkve. Na kraju je misa održana u katedrali Srca Isusova, a u svom govoru kardinal je naglasio da se molio za žrtve Bleiburga, Jasenovca, Gline, Sremske Mitrovice, Dravograda, Sarajeva, Foče, Širokog Brijega. Možda i najznačajnija kardinalova poruka, koju su prenijeli mediji u BiH i Hrvatskoj, stigla je nekoliko dana nakon održavanja mise za Bleiburg, a ona glasi da on ostaje ponosni sin zemlje Bosne i Hercegovine.
Kada ga novinari pitaju, kardinal zna i hoće govoriti o pitanjima koja su jednako bitna za ovu državu, ali ga rijetko pitaju o tome. Jedno od njih je sigurno pitanje pomirenja i vraćanja povjerenja. Kardinal je jasnog stava da je podijeljenost unutar naroda zlo, da treba tražiti put pomirenja, povjerenja i saradnje, kao i to da se ne izgrađuje mir, nego se trči za interesom i prestižom. Postoje sitnice koje nisu toliko popularizirane u javnosti, poput onih da je kardinal snažno podupirao inicijativu da se zemni ostaci posljednje bosanske kraljice Katarine, koji se nalaze u Rimu, vrate u Bosnu i Hercegovinu da se pokopaju na Bobovcu. Nažalost, inicijativa nije uspjela.
Za kraj, vrijedi se kratko osvrnuti i na intervjue u kojima kardinalove izjave znaju zvučati kao izjave osobe koja na ulici vodi revoluciju: „Političarima treba jasno reći da nisu vlasnici naroda, nego da mu služe“, „Neće nam biti dobro dok vladaju korupcija i kriminal, „U BiH je najviše urušeno poštenje“. Za nadati se da će ove snažne poruke naći put do vjernika, bilo kojem bogu da se mole. Medijski nastupi kardinala Puljića su raznoliki. Njegovoj opreznosti u javnim nastupima, ipak, nedostaje spoznaja da mu je uticaj ograničen. Problemi na koje ukazuje i dalje su tu, aktuelne politike se ne osvrću na kardinalove „kritike“. Kardinalova istinska snaga je u Crkvi, mogućnost da podsjeti vjernike da su korupcija i mržnja grijeh. Solidarnost i osjećaj za nepravde koji drugi doživljavaju mogući su izlazak iz začaranog kruga neravnopravnosti, kriminala i korupcije.
