U POŽARU PISACA: Laki hod po Andrićevim mukama

Michael Martens: U požaru svjetova. Ivo Andrić – jedan evropski život. Sarajevo, Buybook, 2019. (prevod Valerija Fröhlich)

U POŽARU PISACA: Laki hod po Andrićevim mukama

 

Dosad se biografija Ive Andrića, koju je napisao novinar i publicista Michael Martens, među brojnim djelima o životu i djelu tog pisca pokazala neobičnom na dva načina. Najprije, pisana je u feljtonističkom registru, neopterećena naučnom aparaturom, okrenuta široj publici, što je uvjetovalo i jaču recepcijsku pažnju i lakoću zaključaka koji su već izazvali kontoverze. Drugo, kao angažovani novinar, autor zauzima i osvještava i svoju političku poziciju u pogledu na Andrićevu biografiju i (post)jugoslovenski kulturni prostor.

Martensov pogled iskosa, kada su u pitanju Andrićeve ključne berlinske diplomatske godine, pomogao je u rušenju klišea koji su, poglavito u akademskom pisanju, proteklih godina omotali figuru jugoslovenskog nobelovca: zbog pozicija i elaborata u okviru diplomatske službe, kao i doktorske disertacije iz 1924. godine, u srpskoj i bošnjačkoj publicistici Andrić se ukazuje ili kao (nacionalni) anđeo ili kao demon. Martens, međutim, u zaključku studije vrednuje ga kao pisca kojem treba prilaziti onako kako je sam Andrić prilazio svojim junacima: “s empatijom i razumijevanjem za njihove slabosti (od kojih je pokoja možda i sopstvena), ali istovremeno i sa hladnim pogledom i u nastojanju da se niti demonizira niti idealizuje…”

Prokomunitički angažman

Donoseći podatke iz piščevog diplomatskog života u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kao i dijametralnog prokomunističkog angažmana u vrijeme Titove Jugoslavije, Martens daje prilog proučavanju jedne biografije utoliko što ima komociju zaključiti da je “Andrić, pored mnogo čega drugog, bio i oportunista”. Neoriginalna po građi koju donosi, prenoseći iz drugih studija već donesene podatke o Andrićevom političkoj službi (npr. Želimir Bob Juričić. Ivo Andrić u Berlinu 1939-1941.), Martensova biografija, međutim, zanimljiva je po tome što kompilirajući te podatke u protočnu feljtonističku naraciju ima snage širem publikumu još jednom otkriti pisca koji je oportunistički zastupao humanistički sporna politička stajališta, a da se to nije odražavalo na njegova književna djela. “Da Andrić nije pošao tim zaobilaznicama”, piše Martens, “neka od najimpresivnijih djela evropske književnosti možda bi ostala nenapisana, ali u svakom slučaju neštampana”.

Time što Andrića osvjetljava kao autora, koji je imao snage ne opteretiti priče i romane logikom elaborata i propagandom u kojoj učestvuje po zakonima diplomatske službe, prikazujući ga i kao političkog oportunistu i književnog egocentrika, Martens, dakle, uspijeva poljuljati kliše o savršenoj biografiji pisca kao takvog, što je izazvalo na reakciju ponajprije proučavatelja iz akademskog miljea (Zoran Milutinović. Druga strana Martensa. Nedeljnik, No. 439).Tim kvalifikativom političkog oportunista, koji mijenja ideološke dresove onako kako se mijenja vlast, Martens istovremeno uspijeva Andrićevo djelo osloboditi od stajališta koje je zastupao kao politički radnik, stajući na put prebrzim poistovjećenjima.

Izuzev nekoliko proto-socrealističkih reportaža i pripovijetki u fazi iza Drugog svjetskog rata, kada se Andrić opredjeljuje za prokomunističku djelatnost, politički angažman autora nije naročito uticao na njegovo književno djelo. Također, Martens u skiciranju Andrićevih djela ne pronalazi ništa od stereotipa koje će, u hromoj analogiji sa (monarhističkim) političkim stajalištima iz elaborata i disertacije, naprimjer bošnjačka književna kritika i publicistika detektovati u Andrićevim pripovijetkama i romanima, osvrćući se ponajprije na stereotipno prikazivanje muslimana. Klišeom o vječitom neprijateljstvu i zavađenim narodima u BiH, što tobože ilustrira Andrićevo djelo, kako prikazuje i Martens, koristila se i republičkosrpska vrhuška. Konkretno, Radovan Karadžić će pripovijetkom Pismo iz 1920. godine visokim svjetskim diplomatskim krugovima u ratu dočaravati nemogućnost opstanka BiH kao države, kao zemlje mržnje.

Politička opredjeljenost

Feljtonistička komunikativnost ove Andrićeve biografije, dakle, cilja da rasvijetli te stereotipe u postjugoslovenskoj javnosti, nakupljene oko Andrićeva lika i djela. Ništa provokativnije, kada je u pitanju ta javnost, neće ići i i jasna Martensova politička opredijeljenost, što je također polemički izazvalo akademske kritičare koji u ovoj biografiji prepoznaju njegovu ideološku pristrasnost: “Za Martensa samo Mesec ima drugu stranu: Jugoslavija ima samo jednu, FAZ-ovsku, rajsmilerovsku, koju Martens onda poredi sa Austrougarskom, i nalazi da je imperija bila bolja” (Milutinović).

Ustvari, u pitanju je Martensovo europeizacijsko stajalište koje se snažno osjeća kako u skiciranju tog austrougarskog konteksta, kada jedna monarhija u prostorima iza sedam gora donosi napredak, uvezujući gradove željeznicom, otvarajući škole itd., tako i u krajnjoj Martensovoj tezi o Andrićevoj biografiji, o autoru u čijoj biblioteci stoje poslagani korice uz korice knjige na njemačkom, španskom, ruskom, francuskom, engleskom, poljskom, srpskohrvatskom jeziku, o nobelovcu ravnopravnom sa književnicima kakvi su Thomas Mann, Ernest Hemingway, Albert Camus, Gabriel Garcia Marquez, Orhan Pamuk, o uzornom evropskom životu pisca “koji probija okove uskih granica koje mu nacionalistički navijači hoće da nametnu”.

Publicistička hitrina

Smislena i aktivna kada je u pitanju politička usmjerenost knjige, publicistička hitrina, međutim, neće pomagati Martensu sve vrijeme, na književnom terenu redovno će ga, međutim, voditi u olake zaključke i zapetljavati u proturječja. Osvjetljavajući književnu poziciju u Beogradu 1920. godine, među avangardno inspirisanim autorima, Martens će Andrića kao pisca snažno diferencirati od dadaista, zenitista i nadrealista, od svih tih avangardista koji žele prevrnuti književnost naglavačke. U “tom golubarniku prevrtača i visokoletača” u koji mladi Andrić nekada zalazi, ali se ne uklapa, Martens očigledno preferira književnost svog junaka odbacujući sve drugo, napominjući i da “to što nijedan od tih automatskih tekstova na ovaj način u Parizu, Beogradu ili bilo gdje danas više ne uzbuđuje ljude vjerovatno pojačava pretpostavku da dobro pisanje ima veze sa kontemplacijom, zadržavanjem i razmišljanjem…”

Kao nepretenciozni publicist Martens bi u ovom slučaju sigurno imao pravo na svoj klasični ukus, na simpatije kada je u pitanju stil glavnog junaka kojem je odlučio i pisati biografiju, možda bi se moglo preći i preko toga što u tri riječi uspijeva definisati šta je to dobro pisanje, dajući prilog književnoj kritici koja tu univerzalnu formulu nije uspjela izvesti stoljećima, vjerovatno bi se moglo i zanemariti i to što Martens dobru i lošu književnost dijeli prema onom što “ljude uzbuđuje danas”…

Mora da bi se, dakle, svo to antiavangardno raspoloženje ovog biografa moglo ne uzeti za zlo, kao pravo na ukus jednog politički kontroverznog književnog diletanta, da Martens ovog puta svoj toj automatskoj književnosti pisaca prevrtanera, kao egzemplum “dobrog pisanja” iz tog vremena, ne protustavlja najavangardniju Andrićevu pripovijetku, Put Alije Đerzeleza. To djelo upravo po osnovu parodije i osporavanja, prevrednovanja i preregistracije Tradicije, tog epskog jezgra koje je najprisutnije u bh. i jugoslovenskim književnim okvirima- ponajprije i povezuje ranog Andrića, uz neke zapise iz Ex Ponta, sa sumnjivim društvom visokoletača iz golubarnika u hotelu Moskva. Put Alije Đerzeleza, uostalom, jedno je od dva Andrićeva djela koje će se uvrštavati u antologije avangardnih pripovijetki.

Muke po avangardi

To što misli da je avangarda samo u letrističkoj igri, u automatskom nabrajanju, u nadrealističkom buncanju, kod Martensa, odrazit će se, nažalost, i na to kako Andrićeva djela bude pozicionirao u širi jugoslovenskim okvirima i kontekst Weltliterature. Njegova kvalifikacija djela Marka Ristića, Miloša Crnjanskog, a posebno Miroslava Krleže, kao potpuno irelevantnih autora u europskom kontekstu, nije ništa uzdržanija i promišljenija u odnosu, naprimjer, na određenje pripovijetke Letovanje na jugu nadrealističkom, budući da u ovom slučaju nekim čudom Andrić postaje nadrealista, samo zato što glavni lik na kraju pripovijetke misteriozno nestaje. Neupućen šta je uopšte nadrealistička priča, obuzet neobičnom averzijom prema trojici avangardnih pisaca, značajnim za jugoslovensku književnost u najmanju ruku koliko i sam Andrić, Martens u odnosu na njih možda je jedino neskloniji Josipu Brozu Titu koji je u ovoj knjizi, prije svega, masovni ubica.

Dakle, Andrić je po Martensu avangardan tamo gdje nije ni po čemu nadrealista, a paradoksalno zvuči – da ovaj biograf ostaje neosjetljiv na očigledne avangardne estetske i etičke provokacije, dok ih pedatno podastireiz pisama ranog Andrića, u kojima taj kontemplativni smireni klasik, u stilu onog Majakovskijevog stiha “Ja volim gledati kako umiru djeca” (Nekoliko riječi o meni samom), uzdrmava građanski zagrebački milje iz desetih godina, tonajbijednije mjesto u Evropi, gdje se za godinu dana postaje životinja, bestia zagrebienzis. Kada dođe do mirnih Višegrađana, priznaće da je, sjedeći s njima, mnogo puta zamišljao kako bi bilo divno otrovati im vodovod da pocrkaju upravo u času kad srknu vode, ili im jedne noći deflorirati sve kćeri i svastike, krivonoge i mutave djevojke. Ako je Martens ova mjesta iscitirao, samo da bi portretirao jednog klasika promišljenog od rođenja nasuprot običnim avangardnim žonglerima, kao psihičku realiju, onda on vidi Andrića sadistom većim nego što taj pisac ispada u očima najkonzervativnije i najparanoičnije, naprimjer, bošnjačke književne kritike.

Publicistička odvažnost

Martensova publicistička odvažnost, ovog puta uparena s književnopovijesnim diletantizmom, biva po ovu knjigu sada kontraproduktivna, kao čudno brzopleta prijekost kada su u pitanju književni sudovi, kojima je ovaj biograf uporno sklon, iako se tu ne snalazi baš vješto kao, naprimjer, u postizanje efekta političke kontroverznosti. To što politička predilekcija i polemička oštrica, u ukupnom tkanju Martensove knjige, idu brže i rasparaju književnopovijesnu zavjesu, ne osjeća se samo u potcjenjivanju Miroslava Krleže, koji je tu isključivo Titov režimski pisac, kao da sukob na književnoj ljevici i poslijeratna pobjeda autonomije književnosti nikada nisu postojali. Ta brzopletost nije samo ni u svođenju Marka Ristića koji je, kod Martensa, tek huškač komunističke Borbe na ubistvo klasnog neprijatelja, na osnovu Ristićeva pleodajea za prijeki sud za kolaboracioniste, objavljenom 28. novembra 1944. ipak u Politici (“Zajedno su pošli u smrt oni koji su pošli u zločin”). Martensova odvažnost nije samo ni u etiketi Miloša Crnjanskog kao pisca koji se oduševljeno izjašnjava o nacistima, kako je u pola rečenice sažeta komplikovana istorija Crnjanskijevog angažmana na književnoj desnici iz tridesetih godina…

Riječju, moglo bi se preći preko tog Martensovog lakog hoda po mukama jugoslovenske književnosti, kao književnopovijesno sitničarenje, da to političko polazište, na određenim mjestima, ne zamagljuje i horizont očekivanja kada je u pitanju materijal iz života njegovog glavnog junaka, Ive Andrića. Vjerovatno bi sve to, dakle, bilo previše očekivanja od jedne biografije, kad ne bi blago zakrivljavala, vitopereći, i najbolji dio Martensove knjige, akribičnu kompilaciju i kumulaciju podataka iz Andrićeve diplomatske karijere. Već smo govorili, da u mirnom ritmu Martens prenosi podatke sve od diplomatske službe u Rimu, Trstu, Grazu, članstva u Srpskoj kraljevskoj akademiji iz 1926., preokupacija iz vremena embahada u Marseilleu i Madridu. Pominje i Andrićevu uzdržanost na kongresu P.E.N kluba u Dubrovniku u maju 1933., na kojem govor drži Ernst Toller, optužujući njemački P.E.N. jer nije stao uz progonjene pisce kojima se spaljuju knjige, dok se Andrić – po sjećanjima Josipa Vidmara – nijednom riječju ne miješa u diskusiju. Godine 1939. Andrić će za službenu upotrebu u jugoslovenskoj vladi napisati famozni Elaborat o Albancima, u kojem riječima “ledenog birokrate na maketi raseljava ljude i preporučuje okupaciju susjedne države ili čak prinudno preseljenje čitavih naroda…”

Štaviše, kako primjećuje Martens, Andrić će narednih godina postati jedan od najvažnijih zagovornika politike približavanja Jugoslavije nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. Budući imenovan za poslanika u Berlinu 1939. godine, kao i iskusan kadar u teškom trenutku, Andrić direktno učestvuje na prijemima kod Hitlera, nadugo pregovara sa Goeringom o nabavci oružje u zamjenu za jugoslovenski bakar, druguje tih godina sa Ernstom Jüngerom i Carlom Schmittom, 1940. kupuje plavičastosivi mercedes kabriolet s posebnim popustom za diplomate, na sastancima oficijelno hvali pakt Staljina i Hitlera, “stvaralačku moć nacionalsocijalizma”, uvrijeđene diplomatske sujete piše pismo ministru vanjskih poslova Aleksandru Cincar-Markoviću insistirajući da bude smijenjen jer je isključen izpregovora u vezi sa pristupanjem Jugoslavije Trojnom paktu. Uvidom u to pismo, koje prenosi Želimir Bob Juričić, u kojem Andrić diplomatski, pasivno agresivno, ‘nudi’ ostavku ministru Cincar-Markoviću, tražeći ustvari više podrške za svoj angažman, sasvim se demontira kliše o Andrićevom demonstritativnom davanju ostavke zbog toga što se Jugoslavija približila Trojnom paktu.

Ram za umjetnički profil

Dakle, Martens s mnogo podataka i istančanih poteza radi portet jednog pragmatičnog diplomate, što se indirektno odražava i na ram za njegov umjetnički profil, dajući prilog u rušenju profesorskih mitova o piscima kao svecima, odgovornim intelektualcima, dalekovidim manekenima moralnosti, zastupnicima visoke pravednosti.

To popisivanje, svjedočeći Andrićev oportunizam, Martens će uredno nastaviti i iz vremena Titove Jugoslavije, u kojoj Andrić sprijateljivši se na vrijeme sa Markom Ristićem i Aleksandrom Vučom, nadrealistima i sada vodećim komunističkim poslenicima u kulturi, ubrzo postaje najuticajniji član književne zajednice, prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije,dobiva državnu nagradu FNRJ, odlazi kao predstavnik u delegacijama književnika, stiče ordene zasluga za narod, piše o partizanskim memoarima i rudarima, postaje počasni član matica i spoljni saradnik katedri za jugoslovenske književnosti, dobiva Nobelovu nagradu, citira Marksa i Engelsa gdje god može, kod povjerljivih prijatelja iskreno se kaje zbog simpatija prema četnicima iz 1941., a Josip Broz Tito mu lično uručuje Orden republike sa zlatnim vijencem.

Nakon što je sugestivno skicirao taj portret književnog egocentrika, koji se “genijalno prilagođava životu, historiji i okolnostima” – Martens nekim čudom, pod pritiskom sopstvenih političkih očekivanja, sasvim se ogrešujući o donesenu empiriju i koherenciju metoda, neće odoljeti da u docirajućem tonu tom piscu diplomati, kojeg prethodno prikazuje kako iza Kristalne noći i lomača knjiga sjedi po soarejama u Berlinu sa Hitlerom i Goeringom, sada najednom ne spočita – zašto se 1969. oglušio na poziv Amnesty Internationala da podrži oslobađanje uhapšenog kritičara i disidenta Mihajla Mihajlova, ili što je 1974. predložio Tita za Nobelovu nagradu za mir. Ovdje se može govoriti o mjestu na kojem kod Martensa liberalna politička vjera zakrivljuje donesenu građu, takvo očekivanje odaje preimućstvo političkog očekivanja u portretisanju jednog pisca, kao rupa u sjećanju zbog koje se na trenutak izgubi iz vida onaj fini portret istančano narisanog umjetnika u doba pragmatične zrelosti.

Uvijek uz ministre

Ne samo zato što preko noći postaje ideološki istomišljenik ovog ili onog ministra nakon smjene, nego i zbog toga što je spreman tako lako i promijeniti ideološku provenijenciju iz monarhističke u komunističku, postaje jasno da Andrić nije bio sudbinski vezan za svetosavsko-stojadinovićevsku nacionalističku niti za titoističku ideologiju, varirajući ih tek u ime diplomatsko-karijerističke utilitarnosti.Ako bi se moglo uopšte govoriti o rezonansama nacionalnog etosa u Andrićevoj poetici, onda bi se osjećale u njegovom veličanju tradicije u esejima o Petru KočićuNjegošu, Jovanu SkerlićuVuku Karadžiću, s obzirom da je Andrić mnogo konzervativnijeg estetskog ukusa u odnosu, naprimjer, na Crnjanskog koji je jedno vrijeme otvoreno propagirao svoje desničarske političke stavove. Na trenutak čudno ozaren i književnim misterijem, Martens, međutim, napisaće i da je pravi trijumf za Andrića uspjela rečenica, a nikakav površan uspjeh, odlikovanja, počasni doktorati i nagrade, iako je iz prenesenih podataka jasno, u najmanju ruku, da je to Andriću kao piscu jednako bitno.

Martens još lakše rješava i komplikovani, nikada definisani odnos jugoslovenskih pisaca sa Weltliteraturom. Za njega nema dileme, Andrić, kao pisac, jedini s tog govornog područja može stajati rame uz rame s najpoznatijim nobelovcima, kritike na engleskom koje govore o difuznom i neuvjerljivom biblijskom stilu Na Drini ćuprije – ne shvata ozbiljno, u moru pozitivnih kritika, promatrajući ih kao izuzetke. Primjedbu Marcela Reich-Ranickog koji konstatuje da je knjiga dosadna, da su dosadni taj fanatizam za detalje i usredsređenost na most svakome koga je briga za taj Višegrad, Martens će, također, prevazići konstatacijom da je Reich-Ranicki sa svojim odbijanjem Andrića usamljen, kao da je to presudno u književnosti.

Eksperimentalne neumjerenosti

Probleme jugoslovenskih pisaca sa kanonom Weltliterature, gledajući Andrića kroz vrijeme, među nobelovcima, Martens, dakle, raščišćava navodeći da taj nekada staromodni pripovjedač danas čini izvanvremenskim, njegovo djelo je položilo ispit vremena, u odnosu na sve ono u književnosti “što je prije pedeset godina važilo kao naročito smjelo i moderno”, a što “danas više podsjeća na umnu gimnastiku ili pubertetske izazove. Podosta eksperimentalnih neumjerenosti, koje su u svojim počecima proslavljene kao revolucionarne, u retrospektivi djeluju više prašnjavo, ako ne čak i neprijatno.”

Rekli smo, Martens, kao književnopovijesni amater, ima pravo na svoj književni ukus, kao i da književnost vrednuje prema tome šta se sviđa njemu, ili neodređenoj publici, kroz višedecenijsku retrospektivu. On ponovo leti pri tom na krilatici o građanski idealnoj egzistenciji Andrića kao evropskog junaka; to je jasno. To ne znači, međutim, da Martens suvislo govori o tom problemu  jugoslovenskih pisaca sa Weltliteraturom. Upravo to pitanje, ustvari, otvara Reich-Ranicki kad kaže da Andrićev roman nije efektan onima koje može ne biti briga za Višegrad: nije dakle problem u tome da li je Reich-Ranickog briga za Višegrad, nego da li je Andrić postigao da Reich-Ranickog kao čitatelja za Višegrad bude briga.

Reich-Ranicki, u pogledu na Andrića, ovdje se probija kroz tzv. tjeskobu utjecaja (anxiety of influence), kako piše Harold Bloom, što je ilustracija kako pisci, u idealnoj projekciji Zapadnog kanona, stupaju u Weltliteraturu i uključuju se u komunikaciju kroz stoljeća, imajući da kažu nešto na drugačiji način u odnosu na prethodnika. Po toj književnoj logici, veliki pisci – vođeni željom da se razlikuju i da budu drukčiji, drugdje, da budu originalni – na sintagmatskoj osi svjetske književnost biraju Tradiciju i idealnom kombinacijom, u paradigmi svoga djela, nameću se novitetom i originalnošću koja se sjedinjuje bez straha sa naslijeđem i tako prevazilazi tjeskobu uticaja. Tako se, u idealnom kretanju, Weltliteratura kreće uvijek iznova i ispočetka novom kombinacijom obnavlja samu sebe, rađa se iz sebe.

Gdje mu je mjesto?

Kakvo je mjesto jugoslovenskih pisaca na toj sintagmatskoj osi? Koje je mjesto Andrićeva djela? Da li to naslijeđe biblijskog registra, ispunjeno (mističnim) sadržajima usmene južnoslavenske književnosti, sve plasirano u balzacovsko-tolstojevskom smirenom ritmu, može zapeti za oko i zaintrigirati Weltliteratur verziranog čitatelja kakav je Reich-Ranicki, a tako su skoro Thomas Mann i William Faulkner objavili svoje romane, ispucavši i patološki zakrivljene psihološke profile junaka? Presudno važan u jugoslovenskom okviru, Andrić će, što je zanimljivo, u tom western canonu dobiti svoje punopravno mjesto, kada njegovim sastavnim dijelom postane postkolonijalno krilo, književnost sa periferije, koju su u svjetskim okvirima afirmisali književni kritičari kojima je, najjednostavnije govoreći, Višegrad u književnosti bitan kao takav.

Dotad će prevashodnije odlučivati pitanje književne tehnike. Da li su, onda, na toj osi bila književno relevantnija Krležina ukrštanja Prousta i Dostojevskog u Povratku Filipa Latinovicza iz godine 1932., afirmacija jednog gnoseološkog tipa romana, u isto vrijeme sa Robertom Musilom i Hermannom Brochom? Ili njegove karlkrausovske varijacije na prosedee ruske avangarde u Izletu u Rusiju? Da li je Crnjanskijeva kombinacija Flauberta sa defetističkom ratnom prozom iza Prvog svjetskog rata,podjednako brizantna i zanimljiva na početku dvadesetih na toj osi Weltliterature, kao proza i poezija Georga Trakla, Isaka Babelja i Ernsta Jüngera? Ili su možda beogradski nadrealisti, u filozofskim traktatima, prije francuskih nadrealista, dali jedno moguće razrješenje kada je u pitanju koloplet angažmana i poezije, akcije i literature, života i knjiga, nagovjestivši i motivisavši svoju antifašističku i komunističku akciju.

Na ta pitanja nema konačnih odgovora ni slavistička književna nauka koja se duže bavila time; kao ni istoričari Weltliterature koji se time nisu bavili. Martens je, međutim, simpatičan po tome što u biografiji Ive Andrića, ne samo da se u ta pitanja pača, s puno naklonosti za svog glavnog junaka, nego hitro presuđuje svima drugima, u dva poteza, otpisujući u evropskom okviru sve jugoslovensko što sam vidi da nije pretrajalo kroz decenije, sve ono što lično osjećapubertetskim, prašnjavim, ako ne čak i neprijatnim. Andrić se, na kraju Martensove biografije, uzdiže u literaturi trijumfalno, na vodoskoku te uzorne političko-kulturne projekcije jednog evropskog života.

Martensovo štivo pokazuje kako jedna književna biografija, feljtonistički razmahana, može razdrmati nekoliko klišea u široj javnosti, mnogo jače i kontroverznije nego tromije i nedostupnije akademsko pisanje, istovremeno sugerirajući kako ta polemička oštrica, na svakom koraku, mora biti pokrivena i minimalnom književnu verziranošću, ako već govori o književnosti, da se ne bi svela samo na početnu političku tezu i kasnije zaplela u proturječja u mreži žive književnopovijesne građe.

About The Author