Ključ države
Federalni Dom naroda ključni je za funkcionisanje države. Ko drži dvotrećinsku većinu u klubu nekog od konstitutivnih naroda, zapravo, drži ključeve i Federacije i države BiH. Da biste predložili predsjednika ili potpredsjednika Federacije, morate imati najmanje šest potpisa u klubu jednog naroda. A bez potpisa predsjednika i potpredsjednika Federacije nema Vlade Federacije. Nadalje, najmanje tri delegata iz kluba bošnjačkog ili hrvatskog naroda potrebna su da biste izabrali jednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, o Domu naroda FBiH direktno ovisi i federalna i državna izvršna vlast. Za one koji nisu u ovoj tematici toliko, napominjem – delegate u Dom naroda biraju kantonalne skupštine. Svaki kanton daje najmanje po jednog od delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Tako se popuni po deset mjesta u tri kluba konstitutivnih naroda. Svaki klub konstitutivnih naroda ima po 17 delegata. I upravo je tu ključna bitka, odnosno, na koji će način biti raspoređeni preostali delegati, odnosno preostalih sedam po svakom klubu. Tim pitanjem se bavio Ustavni sud BiH, presuđujući u slučaju poznatom kao slučaj Ljubić. Ovaj zvaničnik HNS-a blizak Draganu Čoviću tražio je “ravnomjernu” zastupljenost. Odnosno, da kantoni sa većinskim hrvatskim stanovništvom daju najmanje 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Sud je djelimično prihvatio njegovu apelaciju i poništio “sporne odredbe” Izbornog zakona. Bivši saziv CIK-a sa HDZ-ovom i SNSD-ovom većinom rasporedio je delegate tako da je HDZ dobio 13 sigurnih u Klubu Hrvata. Tih 13 delegata je Draganu Čoviću omogućilo izbor četiri delegata u Dom naroda BiH. Tih 13 delegata Čoviću daje mogućnost da već tri godine blokira izbor Vlade FBiH, odnosno predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.
Američki diplomata Matthew Palmer u ovome ne vidi ništa sporno. Naprotiv, pitanje domova naroda za njega je sporedno pitanje. On se želi fokusirati na Predsjedništvo BiH u kojem danas sjede dvojica ljudi koji se zalažu za ulazak Bosne i Hercegovine u NATO. Prođu li ove izmjene koje tiho i iza zatvorenih vrata nameće Matthew Palmer, to bi značilo vječni izbor Dragana Čovića. Čovjeka koji je, ne tako davno, u Moskvi govorio o potrebi što većeg uticaja Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini.
Teško je ne primijetiti apsurdnu situaciju – američki diplomata svojim akcijama želi pomoći čovjeku koji se zalaže za što veći ruski uticaj. Ko ne vjeruje, neka nađe izdanje Rossiyskaje Gazete od 7. februara 2020. godine. I neka pročita vijesti sa portala US Newsa objavljene 15. decembra 2020. U onim ruskim novinama piše da se Dragan Čović zalaže za što veći ruski uticaj u BiH, a na američkom portalu je objavljena Reutersova vijest da su Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili susret sa ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovim. Dragan Čović za Palmera nije problem. Željko Komšić – jeste. (Avdo Avdić, Oslobođenje)
Priprema terena za vrijeme poslije Dodika
Bilo je pomalo smiješno kad je nakon razgovora s Dodikom Aleksandar Vučić imao potrebu naglašavati da je on protiv sankcija prema bilo kome, a pogotovo prema Dodiku i entitetu u BiH kojim ovaj gospodari. Vučićeva patetična priča o tome kako Srbija neće sudjelovati u provođenju sankcija prema Dodiku strašno puno govori i Dodik je iz Beograda mogao doći natrag u Banja Luku svjestan da je pušten niz vodu. Sigurno i sam zna da je Vučićevo patetično insistiranje da Srbija neće Dodika ostaviti na cjedilu, najava da se pripremi za situaciju u kojoj će biti prepušten svojoj sudbini, a već neko vrijeme vidimo da Vučić u Banja Luci priprema novog vazala, a taj je po svemu sudeći i gori od Dodika. Riječ je, naravno, o mlađahnom banjalučkom gradonačelniku, čovjeku bez iskustava i bez političkog identiteta, upravo onakvom kakvi su i ostali Vučićevi suradnici.
Manje je važno hoće li BiH imati jednog predsjednika, daleko je važnije da se i izbornim modelom, prije svega pri izboru domova parlamenta, osigura funkcionalan model, koji bi bio pretpostavka za stabilnu izvršnu vlast. Predsjednik ili predsjedništvo nisu funkcije izvršne vlasti u pravom smislu riječi, nego reprezentativne vlasti. Većina europskih država ima sustav parlamentarne vlade, a te države mogu biti republike ili monarhije. U monarhijama suverenitet predstavlja kraljica ili kralj, a u republikama njen predsjednik koji je uglavnom nepogrešiv kao i engleska kraljica, prije svega zato što ima otprilike toliko ovlasti kao i ona.
Kako sada stvari stoje, na dnevnom redu nije cjelovita reforma izbornog sustava, nego samo jednog njegovog dijela, tako da će Predsjedništvo vjerojatno preživjeti ovu reformu. Međunarodnim akterima važno je da se provedu presude Europskog suda za ljudska prava, prije svega one koje se odnose na zaštitu pasivnog biračkog prava, dakle prava da budu birani, pripadnika manjinskih zajednica u BiH, a izgleda da je oživljavanje takozvanog Füleovog modela, koji je preuzet iz belgijskog izbornog zakonodavstva, način da se to ispuni. (Davor Gjenero, Slobodna Bosna)
Moć fotografije
“Treba šutjeti pred ovim fotografijama jer ne postoje riječi jače od njih. Na njima su lica na koja se urezalo poniženje svake ljudskosti, na njima su upali obrazi i obješene vilice, na njima su krupne ljudske oči onih koji se vraćaju među ljude. Oči su to koje su vidjele i podnijele zlo, nezamislivo zlo, oči koje su bile izgubile nadu i vidjele smrt. Oči su te živjele strah i beznađe, a sada trebaju ponovo prepoznati slobodu. Nikada više ta sloboda neće biti slobodna kao prije. Žig je neizbrisivi na tim ljudima, iskustvo logora kojeg niko ne bi trebao steći, saznanje da čovjek čovjeku može biti vuk, koji te stalno vreba i progoni, pa zarije u tebe svoje pandže, grize tvoje tijelo i krvoločno komada tvoju dušu.
Sloboda se sanja, žudi, priželjkuje, gaji se nada u taj trenutak kada će žice biti iza tvojih leđa, a pred tobom tvoji mili… ako su preživjeli, ako su umakli, ako ih je mimoišlo najgore zlo… Neki će se vratiti na groblja, da tek tamo razgovaraju sa svojima. Je li i to sloboda?
Ron Haviv ne daje odgovore. On nas suočava sa istinom. Lice istine nije uvijek lijepo i rijetko sliči našim snovima. Ali, osim istine… nemamo ništa. Ili imamo utješnu laž. Ron Haviv je na strani istine, protiv laži”, kazao je Nedžad Maksumić, glumac i književnik iz Mostara. (Tačno.net)
Ko su i zašto su bitni fikseri?
Najprestižniji francuski nakladnik iz područja humanističkih znanosti Les Éditions du Seuil objavio je početkom rujna knjigu Les Fixeurs au Moyen Âge (Fikseri u Srednjem vijeku) hrvatske znanstvenice Zrinke Stahuljak s Odsjeku za komparativnu književnost i Odsjeka za Europske jezike i transkulturalne studije Kalifornijskoga sveučilišta u Los Angelesu (UCLA), koja je i direktorica tamošnjeg Centra za srednji vijek i renesansu.
Knjiga, koja je izazvala golem interes u Francuskoj, studija je o srednjovjekovnim ‘fikserima’, posrednicima između kršćana i muslimana, hodočasnika, misionara, trgovaca i vojnika.
Fikser je novinarski izraz za lokalnog suradnika koji rješava sve probleme koji mogu nastati u konfliktnim situacijama – on je po potrebi tumač, informator, vodič, posrednik, dobavljač, vozač i rješava sve što je potrebno novinaru ili vojnoj osobi za rad i preživljavanje u neprijateljskom okruženju.
Knjiga se referira i na sadašnjost jer se objavljivanje poklapa s katastrofalnim povlačenjem zapadnih snaga iz Afganistana, kada su tisuće afganistanskih fiksera ostavljene na milost i nemilost talibanima.
- Otkud tema fiksera i u čemu je važnost te tematike?
– Na sam izraz “fikser” sam naišla nakon što sam se već više godina bavila tom problematikom. Od kraja 90-ih godina sam objavljivala o suvremenoj teoriji prevođenja, posebice o prevođenju u ratnim situacijama, npr. članak “War, Translation, Transnationalism: Interpreters in and of the War (Croatia, 1991-1992)” koji je čak tri puta objavljivan. Pred desetak godina sam počela razmišljati o etici u prevodilaštvu i to me usmjerilo na tada najnovije objavljene članke o fikserima za američku vojsku u Iraku. To je bio termin koji sam dugo tražila da opišem iskustvo lokalnih prevoditelja za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji. (Tomislav Šoštarić, Al Jazeera)
