TUZLANSKA GUJA OPASALA SARAJEVO: Konzul Bandić danas radi isti posao kakav je ’93 u HERCEGOVINI I STUPNOM DOLU, kasnije kao agent u Haagu obavljao za “UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT”

Da, ponekad je teško razumjeti motivaciju ljudi koji se bave politikom, obavještajnim radom, diplomacijom, ukratkom javnim rabotama. Općenito je teško razumjeti motivacione mehanizme kod ljudi, kako objasniti zašto bi neko, recimo, bacio četvoro svoje djece sa balkona, ili ubio sestru, pa je držao dvije decenije u zamrzivaču.

TUZLANSKA GUJA OPASALA SARAJEVO: Konzul Bandić danas radi isti posao kakav je ’93 u HERCEGOVINI I STUPNOM DOLU, kasnije kao agent u Haagu obavljao za “UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT”
Foto: Slobodna Bosna

“Zašto bi se Republika Hrvatska bavila takvim poslovima, koji bi bio njen motiv da to radi?”, (kontra)pitao je zastupnik u Hrvatskom Saboru Božo Ljubić novinarku televizije N1 nakon što je prethodno izjave ministra sigurnosti BiH Dragan Mektića o neprijateljskom djelovanju hrvatske obajveštajne zajednice prema BiH nazvao “konfabulacijama”. Na istom je valu bio i hrvatski premijer Andrej Plenković, također nazočan znanstveno-političkom skupu u Neumu (ne nalazeći ništa sporno da na u tome da na teritoriji susjedne države diktira njenim vlastima ustavna rješenja?!), kazavši da “Bosna i Hercegovina nema većeg prijatelja od Republike Hrvatske”.

Plenković je Mektićeve informacije nazvao “kreativnim izmišljotinama”. Plenkovićev savjetnik za sigurnost Robert Kopalza hrvatski RTL je odgovoarajući na pitanje novinara zašto se lokalni novinar vozi u služnenom autmobilu Hrvatskoh konzilata u Tuzli, također ogovorio kontrapitanjem: “A zašto vlasti u Bosni i Hercegovini slikaju autombil našeg diplomate?”

Da, ponekad je teško razumjeti motivaciju ljudi koji se bave politikom, obavještajnim radom, diplomacijom, ukratkom javnim rabotama. Općenito je teško razumjeti motivacione mehanizme kod ljudi, kako objasniti zašto bi neko, recimo, bacio četvoro svoje djece sa balkona, ili ubio sestru, pa je držao dvije decenije u zamrzivaču. Ni najveći socio-patološki autoriteti često nemaju pouzadan odogovor na tajne, mračne, neprohodne puteve ljudske motivacije.

Ali, ovdje se ograničavamo na poltičke motive i determinacije koji se često kreću u granicama patologije. Pogledajmo, recimo, jedno kratko pisamce, službeni otpravak policijsko-obavještajne naravi, star četvrt stoljeća. Njegov radni naslov je POTVRDA, a nju 10. augusta 1993. godine piše i potpisuje policijski časnik tzv. “Herceg Bosne” Zvonko Vidović a “kojom se potvrđuje da je Osman Kovačić, sin Salke, rođ.1939.godine bio u pritvoru u SVIZU-u Heliodrom, pa je kao pripadnik stranke MDS pušten 22.07. 1993. na temelju zapovijedi i odobrenju pom.nač. SIS-a gdina Ivana Bandića”.

Ivan Bandić, dakle onaj konzul u čijem se službenom automobilu u mjesecima vozika lokalni novinar iz BiH, a bosanske ga vlasti uhode i slikaju uprkos tome što je diplomata države koja je najveći prijatelj Bosne i Hercegovine, tokom rata oslobađa iz logora “Heliodrom” u Mostaru čovjeka koji je je, čini se, uhapšen i pritvoren greškom. Za razliku od hiljada drugih zatvorenika u logorima širom Hercegovine uhapšenih bez greške , “otvorenik” Osman Kovačić je pušten jer je bio član “stranke MDS”- Muslimanske demokratske stranke, kvislinške strančice koju je “Herceg Bosna”, bolje rečeno država Hrvatska formirala tokom rata kako bi odbacila optužbe u političkom progonu Muslimana.

Koji je, poslužimo se pitanjem zastupnika Ljubića, bio motiv vlasti “Herceg Bosne” da uopće formira logore, zašto su ikako (“sistemski i organizirano”, kako stoji u presudi “hrvatskoj šestorci u Haagu”) hapsili i mučli ljude i protjerivali ih daleko od njihovih domova, u tzv. “treće zemlje” gdje su privremeno još uvijek najveći broj njih i danas nalazi? Po nekoj zdravoj seljačkoj logici, samo onaj ko te je zaključao, ima ključeve da te pusti na slobodu, što bi trebalo sugerirati da Ivan Bandić i služba u čijem je vrhu bio, nije samo oslobađala logorše, nego ih je prethodno i zarobljavala. (Njegov nadređeni u SIS-u, danas ugledni analitičar i povjesničar Ivo Lučić tih je dana oslobodio iz logora prof, Fahrudina Rizvanbegovića uz uvjet da odseli iz Hercegovine i nikada-zanikada se u nju više ne vrati). To su međunarodne sudije nazvale “progonom” suprotnom međunarodnom humanitanrom pravu i adekvatno kaznile njegove kretore i izvršitelje.

NA PUTU PREMA STUPNOM DOLU

Aktuelnog konzula Hrvatske u Tuzli Bandića susrećemo u još jednom ratnom dokumentu. svjedočenju holandskog člana komande UNPRPFOR-a u Kiseljaku koji je istraživao strašni zločin u Stupnom dolu iz okobra 1993.godine u kojem su pripadnici HVO masakrirali 38 osoba, uglavnom civila među kojima bilo žena, djece, staraca. Holanđanin je u izjavi istražiteljima Tužiteljstva u Haagu ovako svjedočio o tom zločinu i onom što se nakon njega dešavalo: “Pitao sam (Ivana) Bandića što su bili razlozi za napad na Stupni do pošto po mom mišljenju Stupni do nije imao vojni značaj. Tada mi nije ništa odgovorio, ali kasnije, na drugom sastanku, rekao mi je da je Stupni do bio veoma značajan u vojnom pogledu….”Holandski ekspert dalje govori kako mu je Ivan Bandić, koji je poslan iz hercegovačke središnjice Sigurnosno-izvještajne službe HVO-a da istraži masakr u Stupnom dolu, “rekao da ne možemo razgovarti s vojnicima HVO-a koji su učestvovali u ovom napadu. Nije dopuštao kontakt sa tim vojnicima. Nije rekao sa koliko je vojnika razgovarao. Nije rekao da je masakr bio planiran. Nikad nije priznao da je to bio masakr. Rekao je da to vidi kao sukob boraca HVO i boraca BiH u Stupnom dolu…Bandić je priznao da su, izgleda, (u napadu na Stupni do.)bili korišteni fosforni metci”. Holanđanin iz UNPRPFOR-a koji je prije razgovora sa Bandićemm nakon tri dana koliko mu pripadnici HVO-a nisu dopustili ulazak u Stupni do, ipak uspio obići mjesto strašnog masakra, konstatira: “Strahovito me uzrujao. Njegova (Bandićeva) priča je potpuna izmišljotina”.

Iz samo ova dva dokumenta, a takvih i sličnih koji govore o istom- potpunoj, dugotrajnoj, kontinuiranoj umočenosti konzula Ivana Bandića u ono što je u Haagu pravomoćnio presuđeno kao “udruženi zločinački projekat” međunarodnog karaktera, razvidno je kakav profil diplomata, sa kakvim backgraundom, namjerama i ciljevima Hrvatska upućuje u“zemlju sa kojom želi najprijateljske moguće odnose” (Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Hrvatske). Proklamirati dobronamjernost i dobrosusjedske nakane Hrvatske prema BiH, s jedne a praktično, uporno i tvrdoglavo zadržavati Ivana Bandića (donedavno i notornog veleposlanika Ivana Del Vechia) u diplomatsko-obavještajnom rovarenju po našoj zemlji, ne idu ruku pod ruku. To bi se moglo uporediti još samo sa hipotetičkim sličnim diplomatskim potezom Srbije da Jovicu Stanišića, ili barem Franka Simatovića uhljebe u BiH. Istina, aktuelni diplomatski ansambl Srbije u našoj zemlji je sastavljen od manje-više uspješnih učenika i nasljednika dvojca iz srbijanskog ratnog SB-a kojima se još sudi u Haagu. Zanimljivo, i Bandić je, kao i srpske, mu kolege iz UDBE proveo stanovito vrijeme u Haagu, ali, izgleda, sa krive strane brave!

Reakcija Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, promptna, predvidiva i kvarna , da “otvori predmet” o hrvatskom (kontra)obavještajnom divljanju po Bosni i Hercegovini, nakon pisanja portala “Žurnal” i javnog potvrđivanja iznesenih navoda od strane ministra sigurnosti Dragana Mektića, samo svjedoči o tome kako je dugogodišnja “diplomatska nazočnost” jednog od glavnih obavještajno-sigurnosnih operativaca udruženog zločinačkog poduhvata, Ivana Bandića, i u tom sektoru bila razorna po BiH. Baš kao što je to bi i njegov prethodni angažman u Mostaru, na Heliodromu, i Stupnom dolu prije 25 godina. Tuzlanska pravosudno-obavještajno-medijska “guja” čijoj je razgranatosti i profiliranosti Bandić udario prepoznatljiv udbaško-antibosanski pečat, “opasala” je ne samo pravosuđe, nego i cjelokupan sigurnosno-obavještajni sustav. Kao ni u slučaju kriminala sa jeftinim diplomama iz Hercegovine, glavna tužiteljica Gordana Tadić i njen priručni tužiteljski egzekutori, kao i rodbinski umreženi nalogodavci iz vrha HDZ-a ne “otvaraju predmet” da bi istražili, dokumenirali, procesuirali, sankcionirali, nego da bi saznali, sa čime, kakvim argumentima i dokazima raspolaže “suprotna strana. A na drugu stranu barikade oni su odavno svrstali ministra Dragana Mektića, rijetke nezavisne medije i raritetne profesionalne dijelove agencija za zaštitu i provođenje zakona. Otvaranjem “predmeta” u hrvatskim obavještajnim svinjarijama otuđeno, kidnapirano Tužiteljstvo BiH ima namjeru provjeriti koliko oni sa druge, suprotstavljne strane znaju o onome što glavna tužiteljska babaroga i njeni poltički i diplomatski pokrovitelji nisu željeli da se sazna, niti raspravlja u javnosti.

PLENKOVIĆEV MEDVED ZAIGRAO U NAŠEM DVORIŠTU

Andrej Plenković je na sjednici Hrvatske Vlade tvrdnje Dragana Mektića o obavještajnom radu susjedne zemlje sa selefijskim pokretom ocijenio “besmislicama” i “politiziranjem”, uz objašnjenje da je Hrvatska posvećena borbi protiv terorizma, a ne njegovom raspirivanju. Hrvatski mnistar branitelja Tomo Medved vjeruje kako Mektić janvim prozivkama Hrvatske želi “skrenuti pažnju sa drugih tvarnih problema u BiH, poput postrojavanja četnika u Višegradu”. I jedan i drugi, premijer i njegov ministar koriste isti metod diskvalificiranja nepoćudnih protivnika, kombinirajući laž sa zamjenom teza što za rezultat ima za čudnog mutanta: zamjenu laži. Niko, pa ni Mektić nije optužio hrvatske obavještajne službe (nad kojim Plenković nekada ima, a nekada nema potpuni nadzor i kontrolu) da podstiču teororizam u BiH, niti bilo gdje, radi se o tome, a dokazi o kojima je govorio Mektić, a piso Žurnal (od kojih sam u neke, imao uvid) su vrlo preicizni, snažni i neoborivi: oni potvđuju da su pripadnici hrvatske obavještajne zajednice instrumentalizirali neke od pripadnika selefijske zajednice (nastanjene u inozemstvu) i vrbovali ih za napuhavanje i pokušaje prediminezionaranja problema islamskog radikalizma i ekstremizma i stigmatiziranje insitucija u BiH. Zbog čega je hrvatskom čelništvu stalo da taj problem, nedvojbeno realan i prisutan multipliciraju i kompliciraju, to je suština cijelog ovog skandala?

Plenkovićev ministar Medved činjenicu da je Mektić po nacionalnosti Srbin, koristi da ga kao simpatizera četničkog divljanja po Višegradu. Mektić je, međutim, ekplicitno osudio taj zločinački čin, za razliku od Medvedovih prijatelja, lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića i troje njegovih trabanata u Domu Naroda Parlamenta BiH.

Bosna i Hercegovina, odnosne njene institucije koje (nekim čudom!) nisu kidnapirane i obesmišljene kriminalom, nepotizmom, radom protiv sebe samih, problem sinhorniziranog, flagrantnog, sistematskog, gotovo neskrivenog destruiranja od strane Hrvatske moraju internacionalizirati, jer se sama može teško, ili nikako tome suprotstaviti. Dokaze od obavještajnoj agresiji kombiniranoj sa diplomatskim bezobrazlukom državne agencije ne trebaju, niti smiju davati na uvid kompromitiranom tužiteljstvu, jer bi to bilo isto, samo malo kompliviranije kao da su izravno uručili konzulu Ivanu Bandiću.

Zvanični Brisel, Ujedinjene nacije moraju biti pozvani da urazume susjede Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, vlast Hrvatske da su dužne poštovati njen suverenitet i međunarodne konvencije sa tim u vezi. Ne može Hrvatska biti ugledna članica UN-a, danas-sutra predsjedavajuća Evropske Unije a pri tom ne poštovati presude međunarodnog suda kojeg je UN osnovao, ohrabrivati sestrinsku stranku u BiH da to isto učini, i služiti se istim agresorskim i obvještajnim paradigmama i službama, pa i osobama (Milijan BrkićMiroslav Tuđman, Ivo Lučić, Ivan Bandić..) koji su početkom 90-ih kreirali i provodili udruženi zločinački poduhvat!

Autor: SENAD AVDIĆ

Tekst, uz dozvolu, prenosimo s portala Slobodna Bosna.

Izvor: Slobodna Bosna 

About The Author