Ismet Gavrankapetanović: Odavno politika nije pokrenula banalniji i gori progon i odavno se javnost nije ovako snažno ujedinila u namjeri da se ta politička skaska zaustavi. Zbog njegovog zalaganja za liječenje djevojčice Nadin Smajlović, Etički komitet Ljekarske komore Kantona Sarajevo pokrenuo je neetički postupak oduzimanja licence ortopedu Ismetu Gavrankapetanoviću, jednom od najuglednijih i najstručnijih medicinskih radnika u državi. Malo će pretjerivanja biti u tvrdnji da, tim povodom, nema ko nije reagirao. Od Zelenih beretki i Vikićevih specijalaca, preko većine opozicionih stranaka, uznemirenih građana, kolega i pacijenata, pa sve do dr. Gorana Bjekovića, predsjednika Skupštine nezavisnog strukovnog sindikata RS, koji zastupa oko 2.100 ljekara ovog entiteta.
Pošto nije baš čest slučaj da iz RS-a dolazi javna podrška slobodarskom Sarajevu, vrijedi citirati finale dramatičnog Bjekovićevog obraćanja: “Tako da izražavamo punu podršku u ovom istorijskom trenutku za naš narod i državu koja ne poznaje granice našem prof. dr. Gavrankapetanoviću u njegovoj iskrenoj energiji i želji da pomogne djeci posebno onoj od koje je zvanični državni zdravstveni aparat digao ruke i ponovo se dižemo iz pepela gorčine i dajemo svjetlost trenutku nade koju nam uliva poštovani prof. Gavrankapetanović koji je ponovo i pobijedio u svom nastojanju da se pomogne najmilijim i najmlađim članovima našeg društva koje se zahvaljujući prof. Gavrankapetanoviću diže iz raja pepela”.
U ovom sukobu bivših bošnjačkih saradnika od početka su dvije neravnopravne strane: vrsni stručnjak Gavrankapetanović, s jedne, i moćni par Izetbegović, s druge. Iako je i ranije bilo peticija, intervjua, prosvjeda, medijskih komentara, sudskih procesa i masovnih poruka po društvenim mrežama, bošnjački politički dvojac koji kroji sudbinu većem dijelu države ovaj put vjerovatno je zatečen reakcijama, što ne znači da će odustati. U politici svaki poraz ima daleko veću cijenu nego, recimo, u fudbalu. U nogometu je u pitanju samo novac, u politici i novac i moć, ponekad još i opstanak.
Gavrankapetanović stojećki prkosi sili, što protivničku stranu, pretpostavljamo, dodatno razjaruje.
Predrag Pašić: E, evo ga, fudbal, makar i u tragovima. Ovo bi mogla biti priča u kojoj će SDA ipak na vrijeme ustuknuti pred prosvjedima javnosti. Proslavljeni nogometaš FK Sarajeva i jugoslovenske reprezentacije, nezaboravni dribler, strah i trepet svih golmana osim nesavladivog Envera Marića, dugogodišnji vlasnik galerije Leonardo, u svakom pogledu jedna fina, skromna, do kraja pozitivna pojava, neprocjenjivi dragulj rasutog grada, umalo da sa suprugom bude deložiran iz stana nedefiniranog pravnog statusa. Na kraju je Općinsko vijeće sarajevske Općine Centar donijelo odluku da nadležno pravobranilaštvo zatraži odgađanje prinudnog izvršenja, jer Pašić kao involvirana i egzistencijalno ugrožena stranka nije ni znao da se povodom ovog slučaja vodi nekakav zamućujući postupak. Stan mu je svojevremeno poklonjen kao zaslužnom sportisti, sad se oko te kvadrature i poslovnog prostora izgleda vode finansijske bitke. Da, da, tako se to danas radi u Sarajevu oslobođenom od nedemokratskih režima. Šta se dešava u drugim slučajevima, kad na tapet i dnevni red ilegalnih pravnih radnji legalnih državnih organa dođu nezaslužne osobe, za koje se neće zauzeti nikakvo vijeće, o tome možemo samo nagađati.
Draško Milinović: A ovo je predmet više onako iz horor žanra, uznemirujuća storija u kojoj se ne može očekivati nikakvog pomaka nabolje. Za pomake u drugom smjeru uvijek smo spremni, ali ih nećemo najavljivati. U novinarstvu ništa nezahvalnije od prognoza, zna to većina djelatnika koji su ikada pokušali predviđati nadolazeće događaje. S prošlošću nam je već mnogo lakše, iako nam je često neizvjesnija od budućnosti.
Uglavnom, dojučerašnji prvi čovjek zloglasnog javnog servisa zvanog RTRS, uspješnim dogovorom političkih poglavica postao je sad direktor RAK-a, agencije kojoj je, između ostalog, u opisu nadležnosti kontinuirano bdijenje nad medijima kakav je baš taj RTRS – otrovna neprofesionalna tv kuća koja od životnih informacija mističnim alhemijskim procesima pravi radioaktivni politički materijal. Kakav će ugled i uticaj na profesiju i društvo imati RAK s takvim čovjekom na vrhu menadžerske piramide, možemo samo namišljati. I Vijeće za štampu, recimo, bilježilo je slične izlete u parapolitičko kadriranje, pa su mnogi medijski uposlenici, nekad opravdano i s mnogo uvjerljivih razloga (npr. Štefica Galić), a nekad samo zakonom moći i sile (Fahrudin Radončić), odbijali da ga priznaju kao relevantnu medijsko-korektivnu pojavu. Ali, za razliku od njih, RAK ima instrumente, i to one najradikalnije – od finansijskog kažnjavanja pa nadalje, tako da ovdje nema mogućnosti za jogunasti iskaz „Ja priznajem samo sud svog RAK-a“. Kad ti Milinović odreže kaznu zbog neprofesionalnog rada, ima da je platiš bez obzira što je odrezač u svoje doba bio nezamislivo gori od tebe.
Na kraju nam ne ostaje ništa drugo do da, povodom sva tri slučaja, citiramo nezaboravnu, vizionarsku, uza sve to još i potresnu političku poruku Nazifa Gljive: „Ovo je Bosna, jednom shvatite!“
Shvatamo, dragi Nazife, sve shvatamo…
