Kada trudnoća postane meta, a rađanje djeteta akt otpora, genocid poprima svoju najokrutniju dimenziju – onu koja briše budućnost čitavog naroda. Genocid nad palestinskim stanovništvom više nije samo moralno ili političko pitanje – to je pravna činjenica koju potvrđuju vodeće međunarodne institucije. Dok Amnesty International, Human Rights Watch i Ujedinjeni narodi iznose dokaze o sustavnim zločinima, jedan od njegovih najokrutnijih oblika ostaje u sjeni: reproduktivno nasilje nad palestinskim ženama. Ubojstva trudnica, uskraćivanje medicinske pomoći i namjerno stvaranje uvjeta koji ugrožavaju preživljavanje novorođenčadi dio su okrutne sustavne svakodnevne strategije planiranog brisanja palestinskog naroda. U nedostatku osnovnih potrepština poput pelena, dječje hrane, lijekova i medicinske njege, životi palestinske djece ugroženi su od samog rođenja. Izrael je dodatno otežao situaciju potpunom blokadom međunarodne humanitarne pomoći, ostavljajući palestinske obitelji bez pristupa pitkoj vodi, hrani i struji, dok su istovremeno izloženi stalnim vojnim napadima.
Humanitarna katastrofa u palestinskim bolnicama doseže razmjere nezamislivog horora. Medicinski resursi su iscrpljeni, a liječnici i medicinske sestre prisiljeni su birati koga će pokušati spasiti, dok operacije često moraju izvoditi bez anestezije. Fizička patnja pacijenata time postaje nepodnošljiva, no još je strašnija spoznaja da se ovakvi prizori odvijaju ne zbog prirodne katastrofe ili nesreće, već kao izravna posljedica sustavne politike okupacije i dehumanizacije. U jednom od najpotresnijih svjedočanstava, liječnik je putem videoprijenosa opisao kako je 18. ožujka, nakon izraelskog napada, bio prisiljen amputirati noge nekoliko djevojčica bez ikakve anestezije – njihovi krici odjekivali su bolničkim hodnicima, dok je svijet nijemo promatrao.
Istodobno, izraelske vlasti dodatno pogoršavaju situaciju blokadom i ograničavanjem slobode kretanja, uskraćujući trudnicama i ranjenima priliku da potraže medicinsku pomoć izvan okupiranih teritorija. Ovim zločinima ne smijemo pristupati kao suhoparnim statističkim podacima o broju mrtvih i ranjenih – svaka žrtva je bila osoba sa svojim imenom, obitelji, snovima i ambicijama, čiji je život brutalno prekinut. Svaka djevojčica, čiji su krici utihnuli pod skalpelom bez anestezije, mogla je biti liječnica, pjesnikinja, učiteljica. Svaka majka koja je umrla u trudnoći mogla je podizati dijete u svijetu gdje nije osuđeno na smrt pri rođenju. No umjesto toga, Palestinci svjedoče nezamislivoj okrutnosti – nekima su djeca ubijena netom nakon što su, unatoč svim preprekama, začeta medicinski potpomognutom oplodnjom, dok su drugima cijele obitelji izbrisane u jednom trenutku.
Elementi i strategije reproduktivnog genocida
Reproduktivni genocid, prema palestinskom feminističkom kolektivu, obuhvaća nasilje koje sustavno uništava živote, osobito žena i djece. Uključuje blokadu osnovnih resursa, fizičko i psihičko nasilje, te uništavanje infrastrukture, što ozbiljno ugrožava preživljavanje palestinskog društva. U Gazi, kontrola hrane, vode, struje i goriva ugrožava temeljne životne potrebe, dok više od 90% stanovništva živi u skloništima izloženim bombardiranjima. Aktivistice iz kolektiva navode da trudnice rađaju pod stalnim napadima, bez medicinske skrbi, dok novorođenčad umiru zbog nedostatka osnovnih medicinskih resursa. Nasilje nad ženama uključuje masovna ubojstva, seksualne napade i psihičko zlostavljanje, što ostavlja trajne rane. Psihičko nasilje je najgore jer žene osjećaju neizrecivu patnju, bol zbog gubitka djece, strah za svoj život i život djece. Osjećaju se istrauatizirano dok gledaju smrt i bude se sa strepnjom hoće li one biti iduće. Zbog uništenja bolnica, žene rađaju u improviziranim uvjetima, suočavajući se s pobačajima i komplikacijama pri porodu. Nedostatak osnovne ženske zdravstvene skrbi prisiljava žene na korištenje pilula za zaustavljanje menstruacije.
Tijelo Palestinke kao neprijetelj
Reproduktivni genocid je otvoreni rat protiv Palestinke. Okupacija percipira tijelo palestinske žene kao tijelo koje zaslužuje smrt i uništenje, budući da Palestinke predstavljaju ratno oružje i demografsku prijetnju Izraelu i njegovoj sigurnosti; sinovi koje odgajaju samo su „mali zmijci“, kako ih je nazvala istaknuta čelnica izraelske Nove desnice i ministrica pravosuđa Ayelet Shaked prije ofenzive na Gazu 2023., a osobito 2015. godine. Pozvala je Izraelce na uništavanje palestinskih gradova i sela „sa svom njihovom infrastrukturom“. Također je pozvala na ubijanje palestinskih majki i njihove djece, ne ostavljajući nikakav trag njihova postojanja. Svoj je poziv tada opravdala na svom Facebook računu, tvrdeći da su „svi Palestinci neprijatelji Izraela“. Njen apel nije samo govor mržnje, nego manifestacija okrutne ideologije koja vidi smrt kao rješenje, a žene kao mete u ratu koji nije samo fizički, već i demografski, psihološki, simbolički.
Tijelo žene postaje bojište, a njezina maternica – oružje ili prijetnja, ovisno o interesima kolonijalne sile. U ovom sustavu, palestinske žene nisu samo meta nasilja, već i prepreka koju treba eliminirati. Palestinke su u njihovim očima majke „neprijatelja“ nositeljice budućnosti koja ne smije postojati. Tretiraju ih kao problem koji se rješava kroz krv, kroz zatvore, kroz sterilizaciju, kroz brisanje njihovog postojanja. Ovo je slika brutalnog militantnog patrijarhata u svom najčišćem obliku. Patrijarhat koji nije samo sustav društvenih normi, već vojna mašinerija, oružje koje odlučuje čija će se djeca roditi, a čija neće. Kada im odgovara, propagiraju „svetost života“ i zabranjuju pobačaje. Kada im ne odgovara, provode prisilne sterilizacije i genocidne politike. Ovaj licemjerni kolonijalni moral ne vidi proturječja u tome – za njih, život vrijedi samo kada je njihov, tijelo vrijedi samo kada služi njihovim interesima.
Pro-life čuvari ubijaju život
Najveća ironija leži u njihovoj perfidnoj retorici morala. Nažalost, brojni ljudi kada čuju prazne floskule o očuvanju života i tretiranja važnosti majke, padnu na njihove laže. Upravo oni koji se pozivaju na očuvanje života od začeća do smrti (Donald Trump i njegovi prolife kolege i sljedbenici), obiteljske vrijednosti, na mir, su isti oni koji podržavaju ubijanje djece, istrebljenje obitelji, silovanja kao oružje rata. Oni koji govore o terorizmu ne vide da su sami arhitekti terora. Oduzeli su Palestincima, ali i drugim narodima koji žive na njima nevažnim periferijama zemlju, domove, vode, resurse, ali to im nije dovoljno. Sada žele oduzeti i tijela njihovih žena, žele odlučivati tko će smjeti roditi, tko će smjeti živjeti. Branitelji života su pred našim očima postali ubojice. Odlučuju da jedino njihov poredak zaslužuje dostojanstveni život. Ono „drugo“ je nepoželjno, gadljivo, smrdljivo, bolno za podnijeti. To „drugo“ ima maslinastu ili možda tamniju boju kože, govori čudnim jezikom, možda je pokriveno. Ono se ne uklapa u definirane norme i standarde o kojima vole pričati uz zvuk crkvenih zvona.
A kada Palestina vrišti, svijet šuti. Jer za svijet, možda, Palestina nije ni stvarna. Možda su Palestinci samo brojke, možda su njihove priče previše neugodne, previše teške, previše bolne da bi bile priznate. Možda je lakše praviti se da ne postoji genocid pred našim očima. Možda je lakše vjerovati da žene koje plaču nad tijelima svoje djece nisu majke, nego samo dio „demografske prijetnje“. Patnja Palestinaca i Palestinki nije nesretna slučajnost povijesti, nije nusprodukt sukoba – ona je sustavno planirana, opravdana, provedena hladnom birokratskom učinkovitošću. I dok svijet šuti, Palestina nastavlja krvariti, a tijela palestinskih žena ostaju trajno urezana u povijest – ne kao bića sa životima, nego kao bojišta jednog od najokrutnijih režima našeg doba.
