TEATAR KABARE TUZLA FEST: Preko umjetnosti do istine

Repertoar ovogodišnjeg TKT festivala izgleda da mnogo jasnije, glasnije, živopisnije i emotivnije upućuje na propuste sistema i društva od bilo koje političke kampanje

TEATAR KABARE TUZLA FEST: Preko umjetnosti do istine

Iako je širenje koronavirusa upućivalo na mogućnost ostvarenja najvećeg straha svakog glumca – prazne sale za gledaoce, festival Teatra Kabare Tuzla je prksno proslavio svoje punoljetstvo u 2020. godini.

Posebnost realizacije ovog rođendana je istrajnost: TKT fest je tradicionalno trebao početi u martu 2020. na Svjetski dan teatra, ali je srećom samo prolongiran za novembar. U godini kada su mnoge kulturne institucije pretrpjele smanjivanje budžeta, posjećenosti, količine novih projekata; TKT fest je opstao kao dokaz neiscrpne borbe.

Festival je otvoren primjerom kulturnog dostignuća osnivača TKT festa, Vlade Keroševića, promocijom monografije pod nazivom “Profesor, reditelj, producent i scenarist: na sceni i van nje”. Umjetnik s mnogim titulama je trajao i traje u pozorišnom životu već 40 godina s preko 80 uloga i 20 režija u profesionalnim pozorištima, te producentskim stažom u Kabareu s više od 100 organizovanih predstava.

Dokaz važnosti TKT festa nije samo ovjekovječenje dostignuća njegovog osnivača, već i kulturno-historijska izložba autora Srđana Vukadinovića pod nazivom “Repertoarom do punoljetstva” u predvorju Kabarea.

Izložba sadrži odabrane plakate, fotografije i isječke iz teatrografija predstava koje su do sada gostovale. Vukadinović kaže da je upravo TKT fest bio domaćin za “gro bosanskohercegovačke dramske baštine”, sa primjerima kao što su dramatizacija “Proklete avlije” Ive Andrića, “Hasana Kaimije” Derviša Sušića ili “Derviša i smrti” Meše Selimovića; ali da nisu izostali ni svjetski klasici.

Već 18 godina, TKT fest je domaćin neosporne kvalitete kulturnog sadržaja na prostoru Balkana, a ništa drugačije nije bilo ni na ovom repertoaru.

Ko je današnja Hasanaginica?

Predstava koja je otvorila TKT fest je “Šta se bijeli u gori zelenoj” – magistarski rad studentice Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli, Sadike Kahrimanović. Predstava je bila i dijelom Festivala dokumentarnog teatra 2019. godine upravo zbog predstavljanja položaja žene, u prošlosti i u sadašnjosti, utemeljenom na dokumentima.

“Tekst je nastao tako što sam uzela dijelove tekstova od različitih autora koji su pisali o Hasanaginici i nekako sam ih pokušala spojiti u jedan tekst, dodati svoj pečat… Tu postoje dijelovi koji su recimo članak iz novina iz 1956. godine, kada je pisano kako se žena treba ponašati, kako treba biti upućena prema svom mužu” – objašnjava Kahrimanović proces dramatizacije originalnog djela.

Plakat predstave

 Fotografija sa scene/Izvor: Kameleon.ba

Predstavu izvodi autorica sa kolegom Feđom Zahirovićem, diplomiranim studentom Akademije u Tuzli, koji je učestvovao u kreativnom procesu kroz različita idejna rješenja u formi muzičkih i koreografskih dijelova. Iako kreativno-minimalistički izgled predstave ne možemo dovesti u vezu sa slikom Hasanaginice iz originalnog teksta, Kahrimanović kaže da između Hasanaginice tad i žene sad i nema baš mnogo razlike.

“Hasanaginica nije nikakva ljubavna balada; ili dosadna, zaostala balada već jedna ozbiljna priča o ženi danas… Nekako sam došla do zaključka da se stvari mijenjaju, ali ne dovoljno, još uvijek negdje stojimo na onoj tački gdje je nekad Hasanaginica bila.”

Sadika Kahrimanović je Hasanaginicu predstavila mnogo kompleksnijom od prosječnog lektirnog tumačenja, kao ženu koja je živjela podređena pod okovima tadašnjeg patrijarhalnog uređenja i ostajala uskraćena osnovnih ljudskih prava. Kroz rad na predstavi, pored religije i sistema, Kahrimanović je identifikovala tradiciju kao treći važan faktor koji utiče na položaj žene.

“Zaista, tradicija je nešto što je bitno za jedan narod, ali ako ona negdje sputava čovjeka, nebitno je li on muškarac ili žena,… onda zaista treba nešto mijenjati. Jer, tradicija onda nije to što zapravo treba biti. Ona treba da te negdje drži za tvoje korijene, da se ti sjećaš i sve je to okej, ali idemo dalje; hajde da vidimo šta možemo, hajmo napraviti neku novu tradiciju za neke nove generacije koja će biti bolja i povoljnija.”

Feđa Zahirović direktno imenuje problem u današnjem odnosu muškaraca prema ženama:

“Prosto postoji neki kalup kako muškarac vidi ženu… To sve treba deobjektivizirati i shvatiti ženu kao ljudsko biće koje ima puno više slojeva od ovih što su nametnuti tim stereotipima.”

Kritičar predstave, profesor na ADU Srđan Vukadinović, govori o važnosti igranja upravo ovakvog realnog teatra koji će interpretirati društvene probleme na način veoma blizak i razumljiv publici, što može predstavljati korak u rušenju stereotipa.

“Umjesto mnogih seminara koji se danas vode i koje raznorazne nevladine organizacije organizuju sa ciljem upoznavanja žena sa njhovim pravima i prepoznavanja nasilja u porodici, puno je bolje pogledati ovu predstavu gdje Sadika Kahrimanović zaista izvanredno donosi na scenu tu jednu ženu koja je ratoborna, koja je samosvojna, koja zna šta hoće i koja zna na koji način ostvariti svoja prava.”

Zahirović završava razgovor sa vjerovanjem da predstava zaista može ostvariti uticaj.

“Dokazano je da teatar ima upravo tu moć da donosi promjene, te promjene koje su najbitnije, koje su najsuptilnije; promjene u ideji i u tim mislima koje se dese, koje inspirišu ljude…”

Misaonim teatrom protiv konformizma

“Teatro VeRRdi kao umjetnička organizacija, njen cilj je izbiti konformizam iz čovjeka i otvoriti nekakav prostor aktivizmu. I taj aktivizam ide u našem slučaju kroz umjetnost, ne ide kroz demonstracije na cesti; iako se i tu rado pozovemo ako su prilike” – objašnjava Juraj Aras, producent monodrame “Školjka šumi”.

Teatro VeRRdi gostuje treći put na TKT festu, nakon predstava “Desnica: igra proljeća i smrti” u režiji Juraja Arasa i “Othello- nezakonita liturgija” u režiji Zlatka Pakovića.

Od umjetničke organizacije čija misija glasi “Na otpor konformizmu” publika nije ni mogla očekivati ništa manje od kognitivnog napora i preispitivanja realnosti. Predstava je bazirana na djelu “Izvanbrodski dnevnik” Slobodana Novaka i prati specifičnu situaciju čovjeka koji je optužen da je lud, vjerojatno zbog toga što je govorio istinu. Državnom funkcioneru je dodijeljen zadatak da ga vozom sprovede do ludnice, a na tom putu glavni protagonist zbija šale da sebe zabavi, da ispuni vrijeme, a da publici postavi pitanje: ko je zapravo tu lud?

Plakat predstave 

Fotografija sa scene/Izvor: Teatro VeRRdi

“Kao ljudi smo skloni uzeti neku realnost kao naprosto jednu realnost i ne propitivati je; i ono što Novak u jednom trenutku kaže… da je on sa tom svojom nekom elokvencijom zapravo savršeno normalan, a da je sve oko njega abnormalno; do Sirene koji je ondašnji funkcioner, a mi takvih funkcionera i danas imamo koji trabunjaju svašta, nemaju autoriteta ali zapravo imaju poluge moći u svojim rukama i tim polugama moći zapravo sprovode jednog malo luckastog tipa, ali savršeno normalnog, u ludnicu.” – objašnjava Aras aktuelnost pitanja autoriteta.

Izbor misaonog komada je ideja glumice Maruške Aras koja kaže da je ovaj tekst pratio još od četrnaeste godine: od dječijeg festivala do diplomskog rada.

“Zapravo je taj tekst toliko dugo bio sa mnom, nekako mi je prirodna ta transformacija između ta dva lika i nije se puno tu promijenilo u mojoj vrsti igre osim što smo malo uozbiljili, očistili od nekih viškova, ali negdje je meni to prirodno…” – priča Maruška Aras.

Izazov koji je bio pred Maruškom Aras i Teatrom VeRRdi jeste kako predstaviti cijelo jedno poglavlje romana, sa likovima, prostorom koji obuhvata cijeli Zagreb i protok vremena od nekoliko sati – jednom monodramom.

“Uvijek se ugodno osjećam kad sam sama na sceni, zapravo mi je puno veći pritisak kad sam s ljudima jer osjećam puno veću odgovornost što možda zvuči kontradiktorno, ovako sama vladam svime. Znam da na probama kada je prvi put došla glazba to mi je baš bio šok, to je sad još jedno biće na sceni zapravo i dva dana mi je trebalo da se naviknem… ” – opisuje Maruška Aras s osmijehom.

Učešće na TKT festu je bilo zapravo treće izvođenje predstave “Školjka šumi”. Imala je premijeru na ljeto 2020. u Zadru na festivalu “Nosi se” koji je u produkciji Teatra VeRRdi, te u Bečeju na Be: femonu – festivalu monodrame gdje je Maruška Aras dobila nagradu stručnog žirija za glumu i za izuzetne i zaboravljene scenske slobode. Razlozi zašto je predstava dočekala samo dva festivala i jednu premijeru u šest mjeseci se pripisuju isključivo koronavirusu.

“Na te tri izvedbe, reakcije su uvijek takve, uvijek dobre i uvijek iz tog malo zbunjujućeg rakursa, ali je silno veselje na toj duhovitošću, to je Bogom dano, duhovitost nas spašava, to je sve ono što imamo u životu zapravo.” – kaže Juraj Aras dodajući da nestrpljivo čekaju proljeće kada bi se mogla organizovati izvedba u Zagrebu.

Kako vratiti slavu umijeću glume, ali i zasluge lokalnim pozorištima

“Ja mislim da su prosto nepravedno, i kad nije Korona, zapostavljeni glumci iz mnogih pozorišta iz unutrašnjosti. Zato je ovo nekako oda, kako da kažem, i tim malim ljudima, koji zaista vole ono što rade i tome se prepuštaju a uz to imaju zaista talente i kvalitete; samo što nekada ne isplivaju u prvi plan. Bilo mi je baš divno da kroz ovu predstavu se ta jedna poruka pošalje kako treba: da se oslobodimo tih predrasuda kad mislimo da su samo oni ljudi koji su popularni ili koji su zvezde jedini talentovani.” – kaže Sofija Juričan, glumica u predstavi “Šta ćemo sad” u produkciji Jugoarta iz Beograda.

“ONA JE : Mudra, talentovana a NEPOZNATA. ON JE : Mudar, talentovan a POZNAT.” – riječi su na afiši ove predstave. Pitanje koje nužno slijedi jeste: šta će se desiti kada se sretnu na sceni, gdje svako može jednako dobro predstaviti svoje umijeće sa kompeticijskom namjerom?

Plakat predstave

Fotografija sa scene/Izvor: Pozorište Slavija

 

Juričan je opisala suštinu ovog susreta, temu i aktuelni problem koji se suptilno nameće kroz ovu ljubavnu komediju.

“Meni se sviđa što je prosto duhovit na onim mestima gde ljudi prepoznaju tu istinu oko predrasuda koje imamo. Tako je lepo da se ta neka dva sveta susretnu, neki ljudi iz unutrašnjosti koji žive neke jednostavne živote; a mi ustvari kao glumci i treba ka tome da se vratimo. Ustvari je suština da se nekako čistiš i da se vraćaš stalno onoj jednostavnosti, autentičnosti…”

Pored teme važnosti lokalnih pozorišta, tema koja je jednako zastupljena jeste ljubav. Asocijacija na epitet “ljubavna” upućuje na razvoj emocija između likova, ali u slučaju ove predstave je ljubav prema pozorištu, teatru i životu.

Ivan Đorđević Džudi, partner Sofije Juričan na sceni, daje odgovor na naslov predstave: “odnosi se u suštini na to preplitanje života i pozorišta kao takvog. Kako je to davno Šekspir rekao, ‘sve pod ovim vedrim nebom je pozorište’, tako da šta kada dođemo i kada se sudarino, kada dođemo u jedan zajednički tok, šta ćemo dalje?”

Da bi pokazali tu tanku liniju između stvarnog života i onoga na sceni, publika je imala priliku vidjeti neosporan talenat ovih glumaca i “glumu u glumi”, gdje su prikazali nekoliko različitih uloga: od Sirana, preko Živke Ministarke, do Lajze Mineli i Kabarea. Đorđević Džudi kaže da je za ideju intertekstualnosti zaslužan režiser Erol Kadić, a da su monologe ubacivali i dramaturški krojili oni sami.

“Kada su pitali (Marlona) Branda šta je za Vas gluma, on je rekao – jedna velika laž. Zato što u svakodnevnom životu, vi šta god radite, vi ponekada u deset ili petnaest ili dvadeset sekundi ili u minut nekog slažete… U tom smislu laž, a to mora toliko biti iskreno da neko vam poveruje… Tako da je užasno paradoksalna umetnost, i kao što ja govorim u predstavi: jedna od najkompleksnijih umetnosti koja može da postoji je gluma.”

Duga tradicija malograđanstva kao stila života

Studenti treće godine glume Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli su čekali nekoliko mjeseci da se stvore uslovi za premijeru ispitne predstave. Originalna Gogoljeva “Ženidba” je premijeru imala 1842. godine, ali ono što je čini klasikom jeste univerzalnost i reaktualizacija centralnog problema: oženiti se ili ne?

“Nekako sam bio mišljenja kao njihov profesor da oni trebaju da imaju ovu predstavu na nogama… Ja sam veoma, veoma zadovoljan i moram priznati da u tom smislu su uspjeli da iznesu te likove koje Gogolj jako slikovito opisuje.” – kaže profesor i reditelj predstave, Damir Altumbabić.

Plakat predstave

Fotografija sa scene/Izvor: Teatar Kabare

 

Igrati klasik jeste obavezan dio školovanja na akademijama dramskih umjetnosti jer iziskuju poseban napor i igru sposobnosti mladih glumaca i glumica, a takva predstava još više dobija na značaju kada može izazvati povezanost publike sa temom.

Kritičar Srđan Vukadinović dovodi djelo u vezu sa današnjim položajem institucije braka.

“Danas se često govori o tome da je brak u velikoj krizi, a samim time i porodica. Različiti su razlozi zbog čega je to tako i tim motivima se upravo bave u ovoj predstavi. Tako da su glumci veoma oštro donijeli svoje likove, donijeli su dosta humora, dosta ironije, ali pri tome svaki od njih je imao neku svoju životnu filozofiju.”

Na radnju djela upućuje samo ime, a specifičnost se ogleda u motivima svakog od prosaca koji se udvaraju istoj djevojci. Student Toni Kovačević je tumačio lika Potkoljosina koji se izdvaja iz mase koristoljubivih.

“Neki dolaze zbog materijalnih interesa, neki zbog bračnih i seksualnih… Međutim, on je taj jedini koji zapravo uopšte ne želi da postigne što zapravo ostali pokušavaju. Predstava zapravo i govori o malograđanstvu, koliko ljudi iz interesa nešto rade samo za svoju korist, uopšte ne razmišljajući, totalno disempatično u odnosu na druge.”

S druge strane, “čovjeka koji nema niti jednu pozitivnu osobinu” je tumačio student Adi Omić koji sažima poruku koju su odabirom djela imali namjeru poslati.

“Kroz cijeli tekst se prožimaju te laži, čak 90% likova laže. To je, eto od polovine 19. vijeka na ovamo, ostalo kako je laž – stil života.”

Jedno malo pitanje, a velika podpitanja

Sa brojnim nagradama u posljednje četiri godine, predstava “Pluća” u režiji Aide Bukvić i produkciji Exit Teatra iz Zagreba je zatvorila ovogodišnji TKT festival.

Ujedno je bila i najbolja predstava na TKT festu prema glasovima publike. Exit teatar iz Zagreba je tradicionalni gost TKT festa, sa predstavama kao što su “Njuške”, “Taksimetar”, “Kauboji”, “Baloni”…

U predstavi igraju Jadranka Đokić i Amar Bukvić sa centralnim pitanjem: imati dijete ili ne? Progresivno s predstavom, naizgled logično pitanje svakog para se pretvara u priču dvoje mladih ljudih koji propituju život, sebe i svijet. Amar Bukvić kaže kako je to pitanje najaktuelniji problem s kojim se nosimo.

“Oni zapravo u tom trenutku propituju taj ekološki problem koji ljudi inače uzimaju olako, i svi mislimo da će se ta neka ekološka katastrofa dogoditi za 300, 400, 500 godina; ali mi zapravo to ostavljamo svojoj djeci u naslijeđe. To je nešto o čemu ne mislimo, a evo sad nam se događaju ove stvari koje nam se vraćaju, nekako smo svi govorili o tom trećem svjetskom ratu a dobili smo nešto puno gore, neprijatelja kojeg ne vidimo.”

Plakat predstave

Fotografija sa scene/Izvor: Teatar Exit

Amar ističe da fokus predstave nije na pokušaju da se ostavi dojam obaveze da se ima dijete, ili da “ljudi moraju imati djecu da bi bili sretni”, već prije svega da se otvori tema načina na koji pristupamo dinamičnom životu, odnosima sa bliskim osobama, pa i sami sebi. Prema tekstu Duncana McMillana, par u predstavi izgubi dijete zbog spontanog pobačaja koji kasnije uzrokuje i prekid veze. Za razliku od učestalijih oblika teatra u kojima dobijemo samo prikaz određenog perioda nečijih života, publika ovdje dobija uvid u većinski dio – od mladosti, do kasne starosti pa i smrti.

Jadranka Đokić kaže da se upravo takvim prikazom brzog protoka cijelog života predstava približava realnom životu.

“Duncan McMillan piše tako jedan vrlo dinamičan i vrlo brz tekst. Nema puno trenutaka tišine u njemu, kad se zaustavi, on se zaustavi u nekom krucijalnom momentu koji radi neki prijelom trenutka u kojemu čovjek mora odlučiti u kojem smjeru i kako sad sebe pokupiti i nastaviti dalje… Taj jedan način brzog prolaženja kroz život je zapravo i zaključak toga da taj trenutak trebamo uzeti u svoje ruke i odživjeti ga najbolje što možemo.”

Narvno, pratiti likove kroz život ostavlja na publici i emotivni efekat.

“Oni (publika) s nama prožive jako puno svojih iskustava i svojih nekakvih introspekcija, dobiju jedan mogući nastavak prema kraju života; kako bi to moglo izgledati ako oboje postanemo ljudi koji su spremni komunicirati, koji su spremni jedno drugo pustiti u srce i naprosto zajedno ići u istom smjeru. Vjerujem da ih i dirne, i da im omogući tako neko vlastito preispitivanje, što i sami u životu možete, i za sebe i za one koje volite, napraviti.” – objašnjava Đokić.

Stoga, preispitivanje kao centralni dio predstave nije namijenjeno samo glumcima koji je izvode, već je ostavljeno kao prilika publici za analizu vlastitog života i težine njegovih odluka.

Istina stanuje u teatru

Uz tradicionalno glasanje publike za najbolju predstavu na festivalu, gdje je raspon ocjena ove godine iznosio od 4,20 do 4,88; kroz redovan televizijski prilog publici se obratio Vlado Kerošević.

“Sama ta činjenica (ocjene) govori o kvalitetu predstava koje je publika ove godine imala priliku da gleda na jednom potpuno atipičnom TKT festu. Ali eto, prođe i to 18. ljeto.”

Repertoar ovogodišnjeg festivala izgleda da mnogo jasnije, glasnije, živopisnije i emotivnije upućuje na propuste sistema i društva od bilo koje političke kampanje. Možda je ova konstatacija vrsta upute publici da se najveća istina nalazi na neočekivanim mjestima, a izvori koji to mogu potvrditi su sami glumci, producenti, režiseri i posjetioci ovih predstava.

About The Author

Arhiva

VIJESTI

Vijesti

Latest

NAJČITANIJE

Dnevni komentar, Dnevnici, Fake & Spin, Medijska i informacijska pismenost, Medijsko-političke analize, Naslovnica, Političke emisije, Twitter iz dana u dan

Latest