Davor ispred RTRS-a
“Na sastanku kojem sam prisustvovao s članovima grupe Pravda za Davida (PzD) kod Draška Stanivukovića u kući, a gdje je bila prisutna i Jelena Trivić, Draško i Jelena su spominjali neke plinske boce, da se i to ponese ispred RTRS-a ili Narodne skupštine Republike Srpske. Međutim, ja i članovi grupe PzD smo to decidno odbili. Kao što sam rekao i taj dan kad smo krenuli u protestnu šetnju – ja i članovi PzD nismo ovde da rušimo ikakve institucije. Onaj ko hoće neka to radi. Jedino što sam tražio na tom sastanku – i taj zahtjev mi je udovoljen – da oni obezbjede binu i razglas. Poslije toga sam skupa sa Željkom Dabićem napustio taj sastanak, a ostali članovi grupe PzD i ovi koji su bili sa Draškom su ostali u kući. Nije mi jasno zašto se i dalje protiv mene vodi istraga za državni udar, to bih volio pitati Okružno tužilaštvo u Banjaluci. Protiv Draška Stanivukovića je ta istraga odbačena ili obustavljena“, kaže Dragičević.
Mnogo ljudi vam je zamjerilo što ste uopšte napustili Banjaluku. Smatrali su da neko kome se desila takva tragedija treba da ostane i da se bori. Kako biste odgovorili na te kritike?
DRAGIČEVIĆ: Pa kad pogledaš sve dokaze, kad si svjestan da ti je država, entitet, MUP RS oteo, mučio šest dana i na kraju ubio dijete, jasno je da a i dalje radi te stvari isto kao i do 30.12.2018. Imaju snimci MUP-a RS i MUP-a Srbije gdje kreće konačni obračun sa Davorom Dragičevićem i grupom Pravda za Davida. Taj dan da se nisam sklonio, sigurno bih bio likvidiran. Ovo što su oni pokušali, a posebno Draško Stanivuković i Jelena Trivić, pokušali su da insceniraju moj ulazak u zgradu RTRS-a. U zgradi RSTRS-a, prema saznanjima koja sam dobio iz MUP-a RS od advokata svog, u tom momentu dole je bila specijala u podrumu, a gore su bili inspektori sa nalogom za hapšenje i to bi bio čisti državni udar i tu me ne bi spasio ni advokat Ifet Feraget. Kada to nisu uspjeli, Draško Stanivuković je otišao svojoj kući. Nije mu uspjelo da me takoreći namami u zgradu RTRS-a. Pokazivao mi je glavom da uđem. Zašto on i Jelena Trivić nisu ušli? A glavni ideolog te akcije bio je Adam Šukalo. On je bio na korespodenciji Draška Stanivukovića, Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. Ja znam dobro da ja svima smetam. I smeta da se otkrije istina, a to je da je vrh institucija učestvovao u ovom svirepom zločinu. Kad to sa RTRS-om nisu uspjeli, vratio sam se na trg. I prilikom mog povratka na trg, vidjeli su da nisam nasjeo na to i krenuli su u konačni obračun. Loveći mene, tu bi bio pokušaj moje likvidacije. (Davor Dragičević u intervjuu s Majom Bjelajac, Inforadar)
Kratak pregled raspadanja: Od pionirske zakletve do carska nebeskog
Pandemijsko doba uslovilo je i specifičan način rada obrazovnih institucija, online nastava je postala deo svakodnevice, ali je ovaj virtuelni metod primenjen i na proslavu praznika. Ove godine mnoge škole nisu mogle da proslave školsku slavu, svetog Savu, u svojim prostorijama, pa su uobičajenu priredbu zamenile online sadržajima. Tako je, na primer, osnovna škola „Vlada Aksentijević“ učenicima mlađih razreda preporučila da pogledaju animirani film „Presto svetog Save“ i tako svečano obeleže Savindan.
Mediji su to okarakterisali kao skandalozan čin, jer film poziva decu da “izaberu carstvo nebesko i pođu putem jasenovačkih mučenika i boraca sa Košara”. Pre dve godine, kad je ovaj film pobedio na Bizantfestu, jedinom svetskom online festivalu pravoslavnog filma, niko nije bio skandalizovan, naprotiv. Mediji su radosnu vest propratili naslovima tipa „Čitav svet će odsad znati za svetog Savu”, naglašavajući kako je mladi reditelj, četrnaestogodišnji Jakov Popov, napravio „čudo od filma uz pomoć četvoro braće i sestara”, te uz podršku roditelja – majke Zlate koja je pisala scenario i oca Serjože koji je pomagao oko montaže.
Film je nastao uz finansijsku podršku Ministarstva spoljnih poslova – Uprave za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu, a mediji su preporučivali „da ga podrži i Ministarstvo prosvete, jer je njegova tematika izuzetno važna za očuvanje naše duhovnosti i tradicije“. Očigledno je apel urodio plodom, pa je i obrazovni sistem prepoznao prave vrednosti i omogućio đacima da se od malih nogu napajaju na vrelu pravoslavne duhovnosti.
Kao što piše Luj Altiser, škola spada u „ideološke državne aparate“, njen posao nije samo da mališane nauči određenom korpusu znanja, već i da im usadi određene ideološke postulate na kojima počiva društvo u kojem žive. Na ovom malom i naizgled sporednom primeru vidi se kao na dlanu kakve vrednosti neguje današnje srpsko društvo i čemu uči decu. U filmu se neprestano insistira na dostizanju večnosti kao glavnom životnom zadatku čitavog naroda i svakog pojedinca. Nije tu bizaran samo onaj deo koji su mediji označili kao skandal, već i štošta drugo.
Na primer, deca u ulozi naratora se pitaju, govoreći o srpskoj srednjovekovnoj državi: „Kako Srbi da dostigne večnost u državi kojoj prete bratoubilački ratovi i latinska i bogumilska jeres?“ Zanimljivo je potpuno nekritičko prihvatanje srednjovekovne ideološke matrice, po kojoj je rimokatolička varijanta hrišćanstva jeres i šizma, a bogumili, jedini pokret koji se borio za pravednost i ravnopravnost u ono mračno doba, takođe biva označen kao jeretičko zastranjenje. (Tomislav Marković, Žurnal)
Je li Mesić malo okasnio?
Praktično istovremeno s vijestima o tome da u Neumu nije postignut dogovor, u medije je procurila malo opširnija informacija o Apelu za spas Bosne i Hercegovine čiji su inicijatori nekadašnji članovi predsjedništva Jugoslavije, Stipe Mesić, Bogić Bogićević i Vasil Tupurkovski. Iako bi u nekim drugim okolnostima i posebno u neka druga vremena, inicijativa ove trojice bitnih ljudi naišla na puno veći interes javnosti, on je sada izostao na taj način. Vijest jeste notirana, Jutarnji list i Nacional su objavili razgovor s Mesićem i osnovne crte Apela, no sve to je ostalo u sjeni neuspjeha u Neumu i Čovićevog govora u Banjoj Luci. Dva su razloga zbog čega je to tako. Prvi je što je riječ o ljudima iza kojih više ne stoji nikakva politička moć, a drugi što su plemenita nastojanja iz Apela realno neostvariva bez ozbiljne međunarodne prisile i to na duže staze.
Bez obzira na to što ne znamo sve detalje prijedloga, ono što znamo, a to je ideja građanske države, uz ukidanje entiteta nastalih ratnim zločinima i politikama, dovoljno je da zaključimo kako je riječ o plemenitoj utopiji i postavimo pitanje, ponajprije Mesiću, zar nije za čitavu priču sada već kasno?
Naime, kad su prije nekoliko godina na History festu Stipe Mesić i Milan Kučan govorili o prijelomnim danima raspada Jugoslavije, uporno su izbjegavali osvrnuti se na to zbog čega razumniji dio predsjedništva nije stvorio svoju većinu i odupro se Miloševiću i Kadijeviću unutar SFRJ. Naprosto je nemoguće da im unaprijed nije bilo jasno da će njihov izlazak, odnosno izlazak Slovenije i Hrvatske iz čitave priče stvoriti preduvjete da se u Bosni i Hercegovini odigra užas koji se odigrao. Kako se to tada nije desilo, sve kasnije inicijative koje je Mesić poduzeo i koje je vrijedilo podržati, od izlaska iz HDZ-a zbog neslaganja s politikom prema Bosni i Hercegovini, do prijedloga o Daytonu 2, stižu sa zakašnjenjem i uglavnom uzaludno. On je, za razliku od Bogićevića i Tupurkovskog koji su bili i ostali bazično pošteni ljudi i autentični ljevičari, ali u to doba nisu imali nikakvu stvarnu moć da utječu na događaje, s izuzetkom nezaboravnog mohikanskog Bogićevićevog odbijanja da podigne ruku za aktivaciju vojnog udara, imao stvarnu političku moć. Koju je iskoristio u smjeru koji nas je, nažalost, doveo ovdje gdje se nalazimo.
A nalazimo se pred nepremostivim problemom koji umnogome onemogućava uspostavljanje građanske države. On se odnosi na pitanje podrške toj ideji. Istina je da nemamo ozbiljnih istraživanja o toj temi, ali svakome tko prati političku stvarnost Bosne i Hercegovine i živi u ovom društvu, jasno je da je među Srbima i Hrvatima prilično mali postotak ljudi za ovakvo rješenje. Što opet znači da bi njegova provedba izazvala veliki otpor, a kad bi se on išao lomiti ukidanjem konstitutivnosti, dovela bi se u pitanje ionako osjetljiva struktura zemlje u čijem duhu je uvažavanje činjenice da postoje ta tri konstitutivna naroda. (Dragan Markovina, Oslobođenje)
