IZDVAJAMO

Bilo je lijepo sinoć biti gledatelj državnog javnog servisa, barem na taj trenutak kada ga je u svoju režiju preuzeo briselski dopisnik Elvir Bucalo. Intervju koji je vodio s Denisom Zvizdićem povodom njegove posjete evropskim zvaničnicima krasilo je sve ono što uglavnom nedostaje našim TV razgovorima: precizna pitanja, presijecanja gosta, osmišljena dramaturgija. Zvizdić je bio glumac u nemilosti profesionalnog pesimiste, kako je Bucalo sam sebe nazvao, izložen znatiželjnim pogledima TV publike za koju sam ubijeđen da je gladna sličnih predstava. Jer bilo je to veče u kojem su gledatelji zajedno s novinarom, kako bi i trebalo biti, pitali svog premijera − zar vi, zaista, vjerujete u to što pričate? Da, baš tako direktno, samo gospodski odmjereno, učtivo i pripremljeno u trenutku kada se komad dovodi do raspleta gost je upitan kako može vjerovati u mit o našem napretku kada nam je korupcija najjača ekonomska grana, mladi ljudi odlaze, optuženi a neosuđeni nam se smiješe sa izbornih plakata, i neki još sanjaju paradržave…