1.

I tako, ode i Orban. April ponekad zna biti i ugodan mjesec. Mađarska se nakon šesnaest godina tiranije konačno ujedinila kako bi zlu rekla da je zlo. Lijepo, pogotovo kad se zna da ima ekstenzivnih političkih područja gdje zlo decenijama vlada, ničim ometano, u svom na svom, s poslušnim narodima koji brinu tuđu, a ne svoju brigu.

2.
Eto sjajne prilike da onako uzgred propitamo kako se dramatična globalna gibanja odražavaju na vječno stabilno političko tlo Bosne i Hercegovine. Međunarodne konvencije o poštenim i fer izborima zbore ovako: svako je smjenjiv i svakome jednog dana dođe politički kraj. Ako nije tako, onda taj mora da je iz Laktaša, ili makar s Radobolje. Takva su vremena došla, prije će Edin Džeko, što se ono po sportski kaže, objesiti kopačke o klin, nego što će vječni partnerski dvojac Dodik – Čović uzeti otpremnine pa se za mjesec dana ponovo vratiti na slatku vlast.

3.

Milorad Dodik već je na odlasku, samo što se taj odlazak može protegnuti na godine. I dalje je helikopter njegov, a ne Karanov, a još je Niccolo Machiavelli, promišljajući principe političke vladavine, zapisao: ko drži helikopterski servis, taj gospodari i manjim entitetom.

A njegov južni komšija, takorekuć susjed, onaj s političke Radobolje, vladat će i kad se Artemis III spusti na Mars, jer postoje vakcinisani politički prostori imuni na bilo kakva globalna gibanja. Pogledajte vi samo šta je Dragan Čović do sada preživio: šest ili sedam izbornih ciklusa, globalnu ekonomsku krizu 2008. godine, povratak Veleža u Premijer ligu, pandemiju, višedecenijsko propadanje i nacifikaciju Mostara, četiri do pet izrazito uspješnih miniranja Partizanskog groblja Bogdana Bogdanovića, genocid u Gazi i zatvaranje Hormuškog prolaza, divljanje cijena dizela… Čovjek je doslovno neuništiv. Niko mu ništa ne može. Hercegovinu je učinio taocem paranavijačkih falangi, naoružanih što palicama, što razbijenim flašama. Pa čak ni Miloradu Dodiku nije uspjelo da mu sudska dokumentacija misteriozno nestane u bespućima bh. pravosuđa, ali Draganu jeste. Moć se ne mjeri pijanim terevenkama ispod šatora, nego mudrom strategijom koja šuti i sređuje. Jedini ozbiljniji eksces koji je sebi dozvolio već je dio naše usmene povijesti: samoproglašeni vodeći bh. europejac jednom je zgodom izjavio da nam fali više – ruskog uticaja. Pa da!

Mora se priznati da je Orban u tom pogledu malo dijete, poskupio pršut i čovjek odleti ko Ikar. Ne bi ga on ovdje sastavio ni dvanaest godina.

4.

I mora se priznati da je njihova argumentacija opstanka na vlasti krajnje logična: ako meni nije dosadilo da vladam, šta se moji podanici imaju buniti zbog toga? I šta se oni išta imaju pitati?

5.

Viktor Orban, Vladimir Putin i Benjamin Netanyahu su Dodiku i Čoviću izbor po srodnosti, među njima postoji iskonsko, molekularno razumijevanje politike i svijeta. Kod ovih naših hairlija postoji jaka psihološka potreba za identifikacijom s najvećim političkim ološem današnjice. Dok najbolje što Amerika ima, od Brucea Springsteena, preko Georgea Clooneya do Roberta de Nira i Johna Cusacka, vodi epsku borbu protiv Trumpa, Željka Cvijanović i Milorad Dodik demonstriraju do gađenja nisko udvorištvo koje će, da prostite na izrazu, ući u anale ovdašnjeg političkog antistila.

6.

A ni Sarajevo baš ne zaostaje mnogo za ovom dvojicom perfektnih uzora, samo što nemaju ni znanja, ni volje, ni one odlučne proaktivnosti koja bi im želje pretvorila u stvarnost. Jedinstvenu priliku, historijski susret s Angelom Merkel, Bakir Izetbegović je svojevremeno prokockao svađajući se oko svog jarana i pokrovitelja T. R. Erdogana, smetnuvši s uma da je tu ne bi li nekako zastupao Bosnu i Hercegovinu, a ne Tursku. A Elmedin Konaković ovih dana – sam i goloruk – upravo bije presudni diplomatski boj s Jelenom Karleušom oko pitanja koje je Danis Tanović apsolvirao još početkom stoljeća – ko je počeo rat. Ovim primjercima valja dodati i najboljeg prijatelja Marka Ruttea, Denisa Bećirovića, koji se – ispravno shvativši da se Predsjedništvo ni o čemu ne pita – odao selfijima i Instagramu.

7.
Zato je naš Nermin Nikšić, naš Neka, na kraju ispao najpametniji – on nikada nije tražio ni suspektnog pokrovitelja, niti međunarodnog sponzora, on se uporno drži svoje livadetine i čovjek dočeka penziju, a da ga nijedna globalna mijena okrznula nije.

Haman kao da je Dragan Čović.

8.

Orbanov pad je pukotina u monolitnom društvu autokrata, diktatora, masovnih ubica, ratnih zločinaca i proklamiranih genocidlija. A zna se što je najneugodnija vrlina svake pukotine, ona nikada ne ostaje na gabaritima u kojima se pojavila, ima nezgodnu osobinu da se vremenom širi.

Osim ponegdje.

9.

Sve ono od čega čovjek kao antropološki izdanak najsnalažljivijih gmizavaca strahuje, nama se već desilo. Ostalo je možda samo da neko baci atomsku bombu, a ta je mogućnost, svjedočimo, ponovo na (pregovaračkom) stolu. Ali ništa ne brinite, ova naša dvojica i to će nekako predeverati te ostati na vlasti i kada Zemljom samo pacovi budu hodali.

10.

Tako se gradi vječna vlast. Orban to nije shvatio na vrijeme. Dopustio je da ga u borbi s vječnošću porazi banalnost zvana demokratski izbori.

Blagopočivši Viktor, dao bi sve demokratske uzuse za politički ambijent u kojem sudski spisi nestaju u procesu do sada nezabilježene pravosudne misterije, u kojem je moguće da te isto pravosuđe eliminira iz političkog života, a ti nastaviš jači nego prije eliminacije, u kojem SIPA ima šefa koji prvo politički umre, pa se onda opet misteriozno vrati iz mrtvih i nastavi tamo gdje je (ne)stao… Dojučerašnji strah i trepet Evropske unije u životu je napravio samo dvije metafizičke greške, prvu, kad se rodio u Mađarskoj, umjesto u Laktašima, i drugu, kad nije smogao snage da ispravi Dunav.

Kao što vidimo iz priloženog, historija takve greške ne prašta.