Kako se nositi s “lažnim vijestima” i društvenim posljedicama dezinformiranja pitanja su na koja odgovor pokušavaju pronaći donositelji politika, civilno društvo, tehnološka industrija i drugi.
Novinari, političari, predstavnici akademske zajednice i vlade slažu se da je problem manipulacije vijestima potrebno riješiti. Izrazi ‘lažne vijesti’, ‘dezinformacije’ i ‘propaganda’ upotrebljavaju se naizmjenično, ali svejedno se ne smije zaboraviti na činjenicu da je u pitanju ozbiljan problem koji postaje sve veći.
Naučna istraživanja pokazala su da se lažne vijesti šire brže na društvenim mrežama od bilo koje druge vrste vijesti, čak i (stvarne) priča o prirodnim katastrofama, terorističkim napadima i Kardashianima, a to je samo internet dok lažne vijesti mogu imati i posljedice u stvarnom svijetu.
Godine 2018. u Indiji je ubijeno više od 20 ljudi nakon što su pokrenute viralne glasine na WhatsApp o otmičaru djece u nekoliko sela širom zemlje.
Održivo rješenje za problem lažnih vijesti nije lako pronaći, mada nedostaje i pokušaja da se to učini, a predložena rješenja se tiču zakonskog uređenja, prilagođavanja algoritama i moderiranja sadržaja, do „mekših“ pristupa kao što su provjera činjenica i edukacija o medijskoj pismenosti.
Svi ovi pristupi imaju svoje prednosti i nedostatke. Često zakonodavci nerado uvode nove zakone kako bi zaustavili tok dezinformacija, jer ih to dovodi u probleme sa slobodom medija.
S druge strane algoritmi nisu 100 posto precizni u odlučivanju što se smatra problematičnim sadržajem. Postoje organizacije za provjeru činjenica poput Snopesa, a iako je taj program koristan, problem predstavlja to što su ljudi izloženi neistini čak i nakon što je ispravak objavljen.
I na kraju, širom svijeta uspostavljene su inicijative za medijsku pismenost s ciljem da se djeca nauče kako prepoznati lažne vijesti, ali svi oni koji ne pohađaju školu nemaju koristi od tih inicijativa.
Sander van der Linden i Jon Roozenbeek sa Univerziteta Cambridge osmisli su igricu uz pomoć koje su pokušali pronaći rješenje za ovaj problem i to im je pošlo za rukom. Videoigrica je odigrana više od pola miliona puta, a oko 15.000 ljudi odgovorilo je na istraživanje koje su u nju ugradili.
Testirali su postaju li igrači bolji u otkrivanju lažnih vijesti u objavama (vijestima) na Twitteru koje su im pokazali prije i poslije igre, a to su uradili osmislivši nekoliko naslova koji su bili fiktivni, ali na temelju stvarnih slučajeva lažnih vijesti.
To su uradili jer jedno od osnovnih identificiranih problema o lažnim vijestima sjećanje koje zbunjuje (ljudi mogu znati da je naslov lažan ili stvaran samo zato što ga se sjećaju).
Rezultati njihovog istraživanja pokazala su da su ljudi znatno više prepoznavali lažne vijesti nakon igranja igrice, a ti su učinci bili primjetni u različitim demografskim kategorijama poput dobi, spola, nivoa obrazovanja i političke pripadnosti.
Nastavljena su daljnja istraživanja koja potvrđuju prethodna otkrića. S Ministarstvom vanjskih poslova Velike Britanije ova igra prevedena je na 14 jezika (uključujući njemački, češki, poljski, grčki, esperanto, švedski i srpski) što će autorima omogućiti da naprave kulturalna poređenja.
Iako autori smatraju da će za pronalazak „lijeka“ za ovu bolest biti potreban višeslojni pristup, jedno je jasno da je nauka tek počela da ga otkriva.
Izvor: Media Policy Project Blog
