Leglo nezakonja

U samom leglu nezakonja, besprizornog pljačkanja i otimanja javnog dobra, koje je obeležilo na verovatno najjasniji način deceniju režima Aleksandra Vučića, u korupcionaškom smislu – uoči usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici u Ujedinjenim nacijama – na Kuli Beograd, na takozvanom Beogradu na vodi, uz prikaze grba Srbije, ispisana je poruka „nismo genocidan narod, Srbija i Srpska zauvek“.

Jasno je da nismo, kao što je jasno da tako nešto u rezoluciji ni ne piše, ali ono što nije jasno jeste odgovor na pitanje zbog čega je Vučiću stalo da to budemo?

Zašto insistira na toj laži – da su Srbi genocidan narod?

Da nije proveo pola života kao najbliži saradnik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, da se za to vreme, tokom ratnih devedesetih, nije politički zalagao i inspirisao na najteže zločine protiv čovečnosti, da nije izgovorio najgnusnije optužbe i laži o pripadnicima drugih naroda i vere, da nije bio autor “Sigurne kuće za Ratka Mladića”, da nije finansijski profitirao tokom rata i bombardovanja Srbije…, danas bi predsednik Srbije, Aleksandar Vučić, bio ponosni inicijator proglašavanja 11. jula za dan sećanja na žrtve genocida u Srebrenici u Ujedinjenim nacijama.

Onaj, koji bi svoj narod, kao jedan veličanstveni predsednik, predstavljao pred celim svetom, kao dobar, saosećajan, odgovoran i onaj koji više nikada neće dozvoliti da na njegovo čelo dođu monstrumi kao što je, recimo, sam Aleksandar Vučić.

Ali, kako biti takav čovek, čista srca i obraza, kada je ceo život proveo sa rukama zaronjenim u krvi i patnji, siromaštvu i bolu kako sopstvenog tako i drugih susednih naroda.

U proteklih 29 godina, propustio je sve prilike da okaje svoje grehe, grehe jednog bednog ratnog huškača, koji je, dok su ostali ginuli, prigrlio sve privilegije na tuđoj smrti i gladi.

Celu svoju političku suštinu, celo biće u ulozi vladara Srbijom, upregao je da dokaže da su Srbi genocidni narod, kao da je svako od nas radio ono što je on radio kada se genocid dogodio.

A ono što je Aleksandar Vučić radio tokom genocida u Srebrenici, znam da je velikom delu građanki i građana Srbije to ponavljanje dosadilo, ali…

Reči Vučića, sa govornice Skupštine Srbije, one koje spadaju u red najodvratnijih koje su politički i direktni zločinci izgovorili u novijoj istoriji naše države – Ako ubijete jednog Srbina, mi ćemo ubiti stotinu muslimana – red je da se podsetimo, izgovorene su upravo u vreme genocida u Srebrenici.

U julu 1995. godine.

I samo jedan takav bedni političar, poput Aleksandra Vučića, može danas, kada se pred celom planetom proglašava dan sećanja na više od osam hiljada ubijenih nevinih civila u Potočarima, da samog sebe predstavlja žrtvom i identifikuje ceo svoj narod sa najgnusnijim postupcima i svojom najprljavijom prošlošću.

Dan usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici je dan kada treba da se poklonimo žrtvama najvećeg masakra u Evropi nakon Drugog svetskog rata, koji su počinili monstrumi – koji sebe nazivaju Srbima.

Oni nisu Srbi, oni su krvoločne ubice, psihopate, lopovčine i lažovi. Nebitno je gde i kada su rođeni, koje su vere i nacije.

Ali, ispada bitno u prilikama kada je njihova agresija toliko snažna i dugotrajna, nesankcionisana, neprepoznata unutar zajednice, da narod koji predstavjaju nije u stanju ni da posumnja u njihove laži.

Strah i siromaštvo, kontrola I korupcija, okovi su kojima diktator Aleksandar Vučić uspeva da ubedi milione građanki i građana Srbije da su genocidni, da ih ceo svet takvim vidi, kako bi im u potpunosti i dalje držao oči zatvorene pred činjenicom da su to upravo njegove osobine, njegov lični jad i njegova odgovornost. U političkom smislu – komandna.

Vučić nije nikakav Srbin, Vučić je političar koji će ostati zapamćen u istoriji kao inspirator na genocid i zločine protiv čovečnosti. Onaj koji nema trunke srama i čovečnosti i koji nas nikada neće osloboditi takozvanog tereta kolektivne krivice dokle god bude nama vladao. (Snežana Čongradin, Danas)

Za Srbiju je povijest počela bombardiranjem NATO-a

POVIJESNA agonija srpskog naroda, započeta rušenjem ustava SFRJ prije punih 35 godina oduzimanjem autonomije Kosovu i Vojvodini, ulazi ovog proljeća u završnu fazu. Deklaracijom kojom se obilježava Dan sjećanja na genocid u Srebrenici i pokušajem da se Kosovo ugura u Vijeće Europe, zapadna politička civilizacija – u dva koraka ne slučajno vremenski povezana – nameće simbolički rezime i podvlači crtu ispod spomenutog perioda.

Kažnjavajući Miloševićevu politiku produženog trajanja, Zapad istovremeno kompenzira projektiranu štetu Albancima ne samo priznavanjem neovisnosti već i uvođenjem Kosova u međunarodne političke institucije, kao oblikom pune verifikacije priznanja iz 2008.

Srbi ovu međunarodnu političku akciju u dva čina proživljavaju kao da im se nebo srušilo na glavu, zarobljeni u svojoj verziji povijesti u kojoj je o uzrocima zabranjeno govoriti. U toj projekciji sve je počelo Velikim Praskom, bombardiranjem SR Jugoslavije 1999., tako da smo 24. ožujka obilježili 25. godinu nove ere (n.e.). Nova povijest čije nebo prekrivaju “lovci na snove” (kao preteča letećih automobila?!), kao u kakvoj distopiji, zabranjuje čeprkanje po kompromitirajućim uzrocima iz posljednjih deset godina prije nove ere (p.n.e.), 1989.-1999.

Lovci na snove, kao banalizirana verzija onih Pavićevih iz proročanskog Hazarskog rečnika i neka vrsta ideološko-vjerske nebeske policije, tu su da nas na vrijeme upozore što nam sniva i sprema demonski “kolektivni Zapad”, uz zbornu podršku bivše braće iz komšiluka.

Bučna i opskurna družina

Ova bučna i opskurna družina, medijska “Wagner group” srpskog i ruskog sveta, vremenski i prostorno neograničena u svom putovanju kroz snove svih neprijatelja srbadije i pravoslavlja, iz sata u sat nas obavještava o zlim namjerama onih drugih, mobilizirajući nas tako za obranu od vidljivog i nevidljivog neprijatelja.

Pored virtuoza iz Ruskog doma, njima dirigiraju i mediji koji ih zovu, potiču i uvode u eter, kablovske i elektronske mreže čijim urednicima danas više nije potreban gazda da ih obuzdava – ispekli su oni zanat služeći Slobi i Miri, Borisu i Đilasu… Sabrao se tu šaren svijet: od ocvalih Slobinih diplomata i političara koji su devedesetih izgubili sve što se izgubiti može, a danas nam dijele savjete kako da sačuvamo “srce Srbije” u postinfarktnom periodu, preko ozlojeđenih visokih oficira i generala prijevremeno umirovljenih nakon izgubljenih ratova, do dry aged haških osuđenika i njihovih advokata koji su dovedeni da pričaju isključivo o tuđoj krivici.

Oni će vam u povjerenju došapnuti, ne trepnuvši okom, što Putin i Biden od jutros spremaju kao da su netom doletjeli iz Moskve, s doručka u četiri oka s hazjaninom, prisluškujući kratak i srdačan razgovor s Bijelom kućom, između dva gutljaja vrelog, crnog čaja…

Svi oni su danas, više nego ikad, ujedinjeni u podupiranju teških povijesnih kulisa koje od naroda trebaju zakloniti onaj zabranjeni, srušeni svijet devedesetih koji širi zadah opkoljenih Sarajeva i Vukovara i čijim je krvavim mastilom napisana srebrenička Rezolucija. Kulise moraju sačuvati monstruozni svijet dnevno-političkih reciprociteta u kojem svi spokojno odlazimo na spavanje konstatirajući da “nismo samo mi ubijali” pa su, eto, “i vuk sit i ovce na broju”.

Zvjerinjak lišen svake odgovornosti se sudario sa zapadnim svijetom

Taj zvjerinjak lišen svake odgovornosti pred ljudima i Bogom, a pogotovo pred sobom, na čemu je inzistirao Karl Jaspers u Pitanju krivice, morao se u jednom trenutku, koji se bliži, sudariti sa svijetom u kojem Nijemci i Japanci, i osamdeset godina kasnije, smatraju da je, poslije svega, najčasnije šutjeti, bez obzira na strašnu cijenu koju su platili.

Usporavanje procesa i donošenja rezolucije o Srebrenici, kao i prijema Kosova u Vijeće Europe, ukazuje na pojačanu svijest Europljana, ali i Amerikanaca, o riziku da bi brzopleto i neizbalansirano postupanje u oba slučaja moglo dovesti do nove eksplozije na Balkanu. Sve to uz nesebično sudjelovanje Kremlja, kojem bi nakon Bliskog istoka još jedno žarište na europskom tlu itekako dobro došlo.

Srpsko pitanje nije dramatizirano samo Srebrenicom i Kosovom već i podrškom tim procesima od ex-yu komšija, pogotovo bratske Crne Gore. Ukupnu dramu pojačavaju i rezultati izbora u Hrvatskoj i Makedoniji pomicanjem regionalne političke scene još više udesno, jačajući nacionalističke i suverenističke premise.

Politički organizirani Srbi u Hrvatskoj ostaju bez sudjelovanja u vladi (prvi put?!) dok novoizabrana predsjednica Sjeverne Makedonije prilikom polaganja zakletve svjesno izbjegava pridjev Sjeverna za Makedoniju, na što su Grci, kao potpisnici Prespanskog sporazuma, žestoko odreagirali.

Svemu tome naši “lovci na snove” su dodali i veliki skup u Ateni gdje su tisuće grčkih Albanaca dočekale predsjednika Albanije Edija Ramu, zlobno ukazujući da Velika Albanija samo što nije. Dramski zaplet finalno pojačava romanopisac i političar, dobro obaviješteni Vuk Drašković, koji u beogradskim i sarajevskim medijima govori o realnoj mogućnosti “kratkog i žestokog rata u BiH” koji bi bio projektiran s idejom da se obori Dayton i uspostavi novi BiH poredak.

Trenutak da se stane na kraj Dodiku

Dok Bošnjaci i Srbi čekaju na rasplet u Općoj skupštini, udaljeniji nego ikad nakon Daytona, većina analitičara u Srbiji očekuje da će srebrenička, ali i kosovska inicijativa dobiti zeleno svjetlo u međunarodnim institucijama. Smatraju da je ovaj trenutak za akciju izabran ne samo da bi se stalo na put Dodiku već i kako bi se odobrovoljila međunarodna muslimanska zajednica i uzbunjeno javno mnijenje zbog toleriranja, tj. neuspješnog obuzdavanja Izraela u Pojasu Gaze.

Beograd je, pod snažnim utjecajem izvještaja svojih elitnih dopisnika iz budućnosti, uvjeren da nas nakon rezolucija i prijema u međunarodne institucije očekuju tužbe za ratnu odštetu i ukidanje Republike Srpske. Eksteritorijalizirajući krivicu s Mladića, Karadžića &co. na cijeli srpski narod, a da to nitko u svijetu osim njih ne radi, naši lideri i glasnogovornici žele upravo mobilizirati birače oko iznutra nametnute krivice, zaštitnički se stavljajući na čelo uplašene i unezvijerene ciljne grupe koja treba pravilno glasati 2. lipnja, pogotovo na beogradskim izborima.

Dakle, o ovoj vrsti generirane krivice priča se, prije svega, u Beogradu i Banjoj Luci. Ne pomaže ni to što nas pojedini domaći, ali i strani eksperti podsjećaju da je zločin genocida haškim presudama pravomoćno individualiziran, a da su tužbe protiv Srbije za genocid i ratnu odštetu svojevremeno pravomoćno odbačene.

Gdje će nam duša?  

S druge strane, narod i njegova politička elita koja je imala svo vrijeme ovoga svijeta da ranija vlastita stradanja u genocidu potvrdi u međunarodnim institucijama, ostala je nijema i bez inicijative, čak i nakon raspada SFRJ!? Danas, 35 godina kasnije, sasvim je jasno da ono što je započelo jezivim čeprkanjem po ljudskim kostima devedesetih nikada i nije imalo za cilj da se pošteno prebroje žrtve jasenovačkih stradanja i pokaže iskreni i duboki pijetet koji su zaslužili.

Te žrtve, bez ikakvog obzira i poštovanja, služe za zloupotrebe u dnevnopolitičkim igrama, kao moneta za potkusurivanje u brutalnim reciprocitetima na temu tko je kome više krvi pustio. Nedvosmislen dokaz za to jest činjenica da čak ni daleko svježije i neusporedivo manje žrtve stradanja u NATO agresiji 1999. država nije prebrojala, niti namjerava, a one koji su se u specijaliziranim NVO organizacijama odvažili na to (ukupno 754 žrtve Srba i Albanaca, uniformiranih i civila) obilježava kao izdajnike i autošoviniste.

Kako onda, nakon svega toga, očekivati da političke i društvene elite koje se tako odnose prema žrtvama iz svoga naroda mogu imati više suosjećanja prema tuđim žrtvama za čiju sudbinu su odgovorni?

Zašto nismo – čak i ako iza kulisa sakrijemo Dodika koji je 2007. javno i eksplicitno potvrdio genocid u Srebrenici, ali i Deklaraciju u srpskom parlamentu kojom je 2010. javno i implicitno potvrđeno isto – spremni da se otvoreno suočimo bar s  “ratnim zločinom” iz Srebrenice? Zašto tu kvalifikaciju koristimo samo kada je potrebno da verbalno osporimo “genocid”, dok je izvan toga čvrsto držimo sakrivenu iza kulisa?

Zar i nešto oko čega imamo konsenzus, da se radi o velikom zločinu, nije vrijedno poštenog suočavanja – ljudskog, kršćanskog, pravoslavnog? Gdje će nam duša?  (Momčilo Đurđić, Index.hr)

Diljem zemlje zvone zvona, moli se za ‘spas Srbije‘, ovo je histerija kakva se ne pamti: ‘Kataklizma, propast, potop!‘

Aleksandar Vučić izazvao je u Srbiji iracionalnu talačku krizu zbog UN-ove Rezolucije o Srebrenici. Atmosfera u Srbiji sliči nemaštovitoj ubogoj adaptaciji filma “Pasje poslijepodne”, kojom manipulira narcisoidni majstor tragikomičnih drama Aleksandar Vučić.

Potpuno nadrealna situacija nadilazi i najluđe montipajtonovske i Harmsove ludorije, ali ovo je ozbiljno patološko ludilo koje je Vučić nametnuo Srbiji. Masovna histerija, otužna i učmala nacionalna patetika. Dehumanizacija, dekadencija i destrukcija srpskog društva doživjela je svoj krešendo tumačenjem Rezolucije o Srebrenici kao vrhuncu antisrpske rabote i želje zlog kolektivnog (uglavnom) Zapada da se Srbiju i Srbe uništi.

Vučić je Rezoluciji dao biblijske armagedonske obrise, kao ultimativno egzistencijalno pitanje ključno za opstanak, samoodržanje i preživljavanje Srbije i Srba kao takvih. To je jednostavno predstavio kao pitanje života ili smrti. Nema treće. Nema ništa između. Nakon Rezolucije – potop. I Vučić kao jedina i posljednja svijetla točna na mračnom nebu Srbije. Potpuno pomračenje.

On i njegovi mediji danima plaše i prijete građanima Srbije i Srbima potopom, propašću, bezizlaznošću, kataklizmom. Vučić podsjeća na pomračenog velečasnog Jima Jonesa iz Hrama naroda, koji vodi svoju sljedbu u propast. On je poput slijepca iz Domanovićeva “Vođe”. Zatočenicima svojeg mračnog uma učinio je i potpuno sluđeni srpski narod. Glasanje u UN-u uspoređuje s mitskom Kosovskom bitkom, a najava nadolazećeg poraza potpuno ga opčinjava i uzbuđuje do neviđenog ushita. Toliko je sretan zbog te izmišljene nesreće.

Na TV ekranima, u novinama, na golemim billboardima stoji: “Mi nismo genocidni narod!”. Manipulativna farsa na svom vrhuncu. Iako toga u Rezoluciji, naravno, nema, Vučić tvrdi sluđenom srpskom puku da se njom “Srbi proglašavaju genocidnim narodom”, da se stvara kolektivna krivnja. Svjesno zamjenjuje teze jer zapravo on Srbe proglašava genocidnima i nameće im kolektivnu krivnju, a ne Rezolucija. No, u istom ritmu, mrtav-hladan, kaže da, eto, Nijemci, “krivci za Prvi i Drugi svjetski rat” i znamo kakvo su zlo nanijeli Srbima, imaju uvodnu riječ u UN-u kao autori Rezolucije. Na današnju Njemačku svaljuje kolektivnu krivnju, a tamošnji mediji pišu o zvjerstvima nacista, kao potvrdu “blasfemije”. Osim toga, u crkvama diljem Srbije, pa i na Hilandaru (a priključila se i Ruska pravoslavna crkva) zvone zvona i traju liturgije za “spas Srba i srpske države”. I sam je Vučić uoči odlaska u New York na zasjedanje Glavne skupštine, na kojoj će se glasati o Rezoluciji, u najvećem srpskom pravoslavnom hramu Svetog Save, uz pomoć poglavara Srpske pravoslavne crkve patrijarha Porfirija, zaiskao pomoć Svevišnjeg. Tabloidi izlaze s njegovim citatima svetaca i Biblije.

Antizapadna histerija je nezaustavljiva. Vučić preko svojih medija prijeti: “Zapad će zažaliti zbog Rezolucije: uzvratit ćemo na svaki udarac”. Bit će zanimljivo gledati kako će Bruxelles reagirati na ovakvu provalu paranoidnog antieuropeizma. Sve se više stvara atmosfera – nećemo u EU, hoćemo u BRICS “pa da im pokažemo”. Otvoreno se u tim medijima prijeti Zapadu po onoj “kad vam Putin dođe, gorjet će Europa”. Prorežimski mediji atakiraju naslovima “Vučić nas brani”, “Bori se kao lav za nas”, “I život će dati za Srbiju”. Od sebe radi sveca mučenika za života. To je opasna igra. Napada sve svoje susjede, a Crnu Goru, koja je najavila da će glasati za Rezoluciju, naziva razočaranjem i “potrčkom” stranih interesa. Grčkoj poručuje da je Srbiji “zabila nož u leđa”. Vučić jednostavno uživa u ovoj “bezizlaznoj” i jadnoj mazohističkoj situaciji.

Srbija je u ozbiljnim problemima zbog Vučićeve mučeničke dijagnoze. Aleksandar Vučić igra svoju najbolju i omiljenu rolu – vječne žrtve, patnika i mučenika, koju projicira na srpski narod. Patološki je opčinjen time da Srbe uvjerava da ih nitko ne voli (iako su tu Rusi i Kinezi i “naša nesvrstana braća”). “Žele nas poniziti”, očajnički iz New Yorka poručuje Srbima. Vučić koristi svoj oprobani politički marketinški trik – sebe proglašava najvećom žrtvom, uz gotovo psihijatrijsku samomržnju, a Srbe “najstradalnijim narodom u Europi”. Patetika i patnja samo izviru poput vulkana, a njegovi politički pratioci, SPC i mediji nepodnošljivo mu ulizički asistiraju, potičući tenzije koje od Srba stvaraju zombije. Toliko je puta govorio o vlastitom ubojstvu, njegovi su mediji najavljivali atentate na njega, a sada, nakon onoga što se dogodilo slovačkom premijeru Robertu Ficu i iranskom predsjedniku Ebrahimu Raisiju, otvoreno govori “ja sam sljedeći”, pa onda čak u taj morbidni koloplet zazivanja vlastitog ubojstva upliće i smrt svoje djece! Podsjetimo da je govorio: “Ako me ubiju, ostat će moj brat Andrej. Ako mi ubiju brata, ostat će mi sin Danilo. Ako mi ubiju sina, ostat će mi kći Milica. Ako ubiju i nju, ostaje moj sin Vukan. I grobovi naši borit će se protiv ustaša”. S druge strane, Milorad Dodik stalno svira u iste diple, a sada mu je ova Rezolucija samo još jedan povod da ponovno govori o odvajanju Republike Srpske od BiH i zaziva Vladimira Putina. Srbija uz Vučića i Dodika srlja u propast, ali koga sve može povući za sobom? (Vlado Vurušić, Jutarnji list)