U posljednje vrijeme osjećam se kao da sam zaglavljena u Armando Iannucci pozorištu apsurda. Negdje između „Smrti Staljina“, koja je uzdizala pokornost na nivo umjetnosti, i cinične nadmenosti „Potpredsjednice“. Iskreno, dodala bih čak i malo Kafke i Orwella da opišem današnji svijet, kazala je američka novinarka Christian Amanour.
Ovo je opasan trenutak za novinare, uključujući i ovdje u SAD-u. U novembru 2016. godine, ubrzo nakon neviđene predsjedničke pobjede, upozorila sam na prijetnju neviđenog obračuna s medijima. Znate, onako kako to rade autokrate i iliberalni lideri u inostranstvu.
Amerika bi trebala biti zemlja slobodnih i dom hrabrih, zar ne? Nedavno sam, vozeći se autoputem, pogledala kroz prozor i vidjela ogroman natpis FREEDOM REIGNS na ulazu u hektare praznog prostora. Gledajući taj znak pomislila sam: moja sloboda i tvoja sloboda nisu međusobno isključive.
Najskorije smo neugodno podsjećeni na našu slobodu i pravo da radimo u sigurnom, profesionalnom i dostojanstvenom okruženju – čak i kada smo pozvani u Ovalni ured.
Zgrozila me scena u kojoj predsjednik vrijeđa novinarku, kao i njegovo korištenje seoskog pogrdnog izraza prema drugoj. Uprkos tom maltretiranju medija, potreba za pravim novinarstvom koje drži moć odgovornom ostaje važnija nego ikad. Vjerujem da se napad na jednu treba smatrati napadom na sve.
Vjerujem da bi u tom slučaju kolektivna akcija solidarnosti bila primjeren odgovor, baš kao što su to nedavno uradili svi kada ih je Pentagon pokušao prisiliti.
Moramo biti dobri jedni prema drugima suočeni s okrutnošću, prezirom… i otvorenim prijetnjama. Ne smijemo dopustiti da oni vode svoje kulturne ratove preko leđa naše profesije.
Shvatite da samo snažan, živ i nezavisan medijski sektor može osigurati zdravu demokratiju. Mi smo vitalan stub civilnog društva i uništavanje novinarstva neće učiniti nijednu zemlju ponovo velikom.
Mnogi riskiraju živote kako bi informirali svijet. Nigdje to nije vidljivije nego u Gazi. U protekloj godini više od 60 novinara i medijskih radnika je ubijeno u Gazi. Globalno, prošla godina bila je najsmrtonosnija za novinare otkako Komitet za zaštitu novinara (CPJ) vodi evidenciju, a ovogodišnji broj ubijenih je skoro jednako visok.
Mi, nezavisna stranačka štampa – Izraelci i svi ostali – i dalje ne smijemo ući u Gazu da izvještavamo o činjenicama na terenu i pomognemo palestinskim kolegama… razmislite o tome na trenutak.
Ovo nije politička izjava. Ovo je izjava o novinarstvu, o našem poslu. Neophodno je da pratimo sve strane priča. Neodrživo je i neprihvatljivo da jedna demokratija sprječava naš ulazak i onemogućava izvještavanje. Moramo nastaviti tražiti pristup.
Ove statistike pričaju važnu priču, ali ne mogu obuhvatiti punu tragediju koju rat i represija nanose pojedinačnom novinaru, njihovoj porodici, kolegama i redakciji.
Čut ćemo predstavnike medijskih kuća koje su izgubile novinare u ratu u Gazi. Čut ćemo o teškom položaju novinara tamo, kroz riječi izvještača s terena. Odat ćemo počast njima i svim hrabrim ženama i muškarcima koji su ubijeni ili ranjeni širom svijeta.
Njihove priče podsjećaju nas da napadi na medije imaju duboke i trajne posljedice – ne samo na pojedince ili njihove porodice, već na društvo u cjelini.
Bila su vremena kada smo se mogli osloniti na vladu Sjedinjenih Država da brani slobodu medija u inostranstvu. Sada je ne brani ni u vlastitoj zemlji. CPJ je dokumentirao korištenje pravnih mjera, uskraćivanje finansiranja, ograničavanje pristupa, blaćenje i čak deportacije kako bi se zastrašili novinari i medijske organizacije. Također je zagovarao one koji su bili meta i pružao podršku njihovim porodicama.
CPJ je izdvojio slučaj Maria Guevare, salvadorskog novinara kojeg je policija u Atlanti privela dok je uživo prenosio protest „No Kings“. Kasnije je predat imigracionim vlastima i deportovan bez odgovarajućeg postupka. CPJ je stajao uz organizacije poput Associated Pressa i New York Timesa, koje su se odupirale pritiscima administracije.
Strani novinari koji rade u SAD-u su ranjivi. Američka imigraciona služba privodila je novinare iz Velike Britanije i Turske zbog kritiziranja američke vanjske politike. Zaustavila je i australijskog novinara pri ulasku u zemlju i pretresla mu elektronske uređaje.
Čak su i američki novinari bili meta. Srećom, mnogi su se oduprli. Kao što sam spomenula, novinari koji izvještavaju iz Pentagona radije su izgubili svoje radne prostore nego pristali na zabranu objavljivanja informacija koje nisu zvanično odobrene.
Također, novinari Bijele kuće našli su se na udaru. Apsurd ovih pokušaja kažnjavanja bio je sažet u tvitu dugogodišnjeg medijskog reportera Paula Farhija: „Bijela kuća zabranjuje pristup Bijeloj [kući] medijima iz – da, Bijele kuće.“
Ovakva sitna osveta i zastrašivanje od strane vladinih zvaničnika nije jedinstvena samo za ovu administraciju, ali je vjerovatno intenzivnija nego prije. Ovo je ono s čim se američki novinari uglavnom suočavaju u inostranstvu – sada moraju i kod kuće. Svi moramo stajati zajedno i učiniti da se naš glas čuje, vidi i osjeti u ovoj borbi.
Ove sedmice čuli smo da je Nacionalna književna nagrada za publicistiku pripala Omaru El Akkadu za njegovu knjigu o Bliskom istoku. Mislim da je naslov relevantan za sve krize i moralne nepravde s kojima se danas suočavamo: jednog dana, svi će uvijek biti protiv ovoga.
Christiane Amanpour je glavna međunarodna voditeljica CNN-a, voditeljica večernjeg programa Amanpour na CNN Internationalu, emisije The Amanpour Hour subotom na CNN-u i emisije Amanpour & Company na PBS-u, te aktivistica za slobodu štampe. Ovaj tekst je prilagođen iz njenog uvodnog govora na gala večeri Komiteta za zaštitu novinara.
Izvor: The Guardian
