Umro je bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi, možda najveći panker među političarima 21. stoljeća. Imao je seksualni apetit starijeg pubertetlije, moral plaćenog ubice i neuništivu, sumanutu energiju Fikreta Abdića. Kontrolirao je sve, od medija, preko sudova, do političara. Jedino što nije mogao da zauzda je neutaživi spolni nagon, ali i tu je spremio objašnjenje: “Znate, ja nisam anđeo. Nije važno šta radim u dokolici, nego kakav sam kao političar, da li koristim svojoj zemlji i njenom narodu.”

Takav odgovor, koji relativizira pitanje, poništava etiku i anulira zakone, to je ono što istinu čini adaptabilnom kategorijom. A kada je istina prilagodljiva ljudima i okolnostima, onda društvo nema valjanih kriterija na osnovu kojih bi funkcioniralo. Ali izgleda da se na ovom svijetu ionako nismo sastali radi istine, nego radi interesa, a tu je Berlusconi bio neprikosnoven. Njegovo bogatstvo procijenjeno je na skoro deset milijardi dolara. Ponašao se kao buntovnik koji je udario na sistem, mladalačkim žarom razbijajući dogovorene norme i uspostavljene zakone, zaboravivši samo jednu sitnicu – on je bio čovjek zadužen da taj sistem čuva i razvija, ne da ga ruši.

Majstor vulgarnosti

Bio je sklon vicevima, skečevima, prigodnim improvizacijama. Njegove vulgarne dosjetke postale su globalne vijesti prvog reda. Jedna od najglupljih bila je pozdravna poruka američkom predsjedniku: “Baš dobro da je izabran Barack Obama, on je mlad, zgodan i preplanuo.” S Njemačkom je također pokvario saradnju, zahvaljujući višestrukim gafovima usmjerenim prema Angeli Merkel. Najinfantilnijim se čini onaj kada se jednom neformalnom prigodom sakrio kancelarki, onda joj prišao s leđa i prepao je. Feministice su se s pravom uznemirile kada je ponovo s leđa prišao policajki iz obezbjeđenja te pokretima tijela aludirao na spolni odnos. Nesretna žena nije ni znala šta ovaj radi. A kompletnu je talijansku javnost onomad šokirao verbalnim ispadom koji se odnosio na žrtve zemljotresa u L’Aquili: “Oni sad imaju sve. Hranu, medicinsku pomoć i toplu vodu. Najbolje je da to posmatraju kao vikend-kampovanje.”

Ipak, čini se da su mu neukusne šale prava sitnica u odnosu na seriju seksualnih skandala. Skloni magijskom strahopoštovanju, njegovi su ga mediji eufemistički nazivali “najvećim plejbojem 21. vijeka”, kao da je riječ o pjevačkoj zvijezdi, a ne o ostarjelom političkom lideru. On je, to se više ne može ni nabrojati, angažirao prostitutke, ljubakao s osamnaestogodišnjakinjom, kontinuirano i neskriveno varao suprugu, udvarao se svim ženama koje bi mu se našle na nišanu, ministarskim mjestima nagrađivao ljubavnice, u vili organizirao orgije za talijansku i međunarodnu političku elitu. Danas je formalna uljuđenost toliko važna da se više ni među reperima ne može naći ovako razuzdana biografija. Kada je razotkriven, ni traga od stida, ni pomisli na izvinjenje. Umjesto toga, recept višestruko provjeren i u našoj javnosti – kanonada delikatnih uvreda na račun onih koji su ga razotkrili: “Novinske su stranice pune smeća i lažnih otpužbi. Neću dopustiti da me se ucjenjuje takvom agresijom.” Ili: “Ovo je smetljarska i klevetnička kampanja koja više šteti opoziciji nego meni. Ljudi koji to rade su jadni.” Ignorantski stav preuzeli su i njegovi advokati, iz čijih je redova stigao i ovakav biser: “Premijer je dovoljno simpatičan da ne mora plaćati ženama da bi bile u njegovom društvu.”

Uvreda za Italiju

Američki mediji su ga prezirali, britanski ga smatrali karikaturom a ne političarem (Guardian je zbog njega pozvao da se Italija izbaci iz G8 i da se na njeno mjesto izabere Španija), Francuzi su mu se rugali, a Carla Bruni je poslije jednog nesnosnog ispada nimalo diplomatski izjavila da je Berlusconijevo ponašanje uvreda za cijelu Italiju. Ipak, čini se da ova Talijanka s tada najvažnijom francuskom adresom nije znala šta misle Talijani, koji su Berlusconija tri puta birali za šefa države. Glavno pitanje širom Evrope bilo je kako je moguće da iz svih afera Silvio izađe neuzdrman i popularniji nego ranije. Prepisujemo jedan od odgovora: “Zbog čega su ostrašćeni engleski novinari vjerovali da će Talijani da se naljute na šefa svoje države zato što se ponaša potpuno talijanski: slab je na lijepe žene i lude provode, opsjednut je fudbalom i sklon organiziranom kriminalu.”

Ova duhovita dosjetka, i sama na rubu uvrede, kao da je bila uvertira za nove ispade. Kao kandidat za premijera, u televizijskoj debati je izjavio: “Problem nesigurnih radnih mjesta može se riješiti tako da se djevojke udaju za bogataše.” Intelektualci i opozicija bili su šokirani, ali on po treći put postaje premijer. Tim povodom, slavni Umberto Eco je napisao: “Povijest je puna avanturista bez harizme, sa slabim smislom za državu, ali s razvijenim smislom za vlastite interese. Glavni problem Italije nije Silvio Berlusconi, nego Talijani koji glasaju za njega.”

Neuništivi Silvio, koji je usred osme decenije izgledao kao da mu je 50, jer je ofarbao kosu, presadio zaliske, zategnuo lice i ispeglao bore, i na to je imao spreman odgovor: “Talijani me vole ovakvog kakav jesam: velikodušan, pošten, odan i pouzdan.” Da ga čovjek na ranu privije.

Da zaključimo, umro je talijanski i evropski moćnik, gromada vijagre i šampion zabava s maloljetnicama, čovjek koji je politiku vulgarizirao na dotada nepoznate načine. Uživao je u životu kao da je Mick Jagger. Kad bismo rekli da je bio Donald Trump evropske politike, teško je razlučiti kome bi to bio veći kompliment, Trumpu ili njemu. Obojica su politički nekorektni, temeljno neobrazovani i beskrupulozni meštari, majstori nekretnina koji su izgradili nezamislivu moć. Veže ih još nešto: obojica su bila dobra s Putinom.

I obojica su završila na sudu. Od činjenica dosta, ostalo nek urade novinari, pisci i scenaristi.