Na Facebook stranici Buybooka prvog dana aprila objavljeno je da je bh. novinar Senad Avdić napisao knjigu Gole godine, što su njegovi vjerni čitatelji dočekali s oduševljenjem. U vrijeme aprilskog Sajma knjiga u Sarajevu, barem ako je suditi po Facebook objavama ljudi koji su mi među prijateljima, ovo je bila jedna od najprodavanijih knjiga. Svi su žurili u Skenderiju po svoj primjerak, Facebook je danima bio krcat citatima iz knjige, čitala se u dahu, diskutovalo se o dešavanjima iz sadržaja i akterima.

Senad Avdić je novinar koji je obilježio jedan značajan i duži period našeg novinarstva. Njegov stil pisanja je jedinstven, humor, beskompromisnost i jezičke konstrukcije koje krase svaki tekst i čine ga nezaboravnim, rečenice se pamte i prepričavaju, što ga je i svrstalo u red najboljih novinara, ne samo u BiH već i na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

Sam naziv knjige nije sugerisao previše, mi smo u golim godinama skoro pune četiri decenije. Moglo se raditi o ratnom periodu, kasnim devedesetim ili ranim dvijehiljaditim, jer BiH je u konstantnoj političkoj krizi još od prije rata. Moje interesovanje za knjigu dodatno je poraslo kad sam vidjela da je riječ o 1987. i 1988. godini. Ovaj period presudan je za sve naše društveno-političke nedaće iz kojih nikako da se izvučemo decenijama. Riječ je o prelomnim godinama u kojima su u javnost iscurile brojne proturječnosti jugoslovenskog društva: porast nacionalizma, sukobi između članova Saveza komunista, republičkih rukovodstava, relativiziranje dotadašnje zvanične historiografije, ekonomska kriza i brojni drugi nagomilani problemi.

U samom uvodu, Avdić piše da nije riječ o pokušaju otkrivanja uzroka propasti tadašnjeg društva, već o knjizi koja je pisana iz ličnog ugla, bez ikakvih dodatnih učitavanja ili naknadne pameti. U šta se čitatelj vrlo brzo i sam uvjeri, jer je i autor bio zbunjen dešavanjima iz tog vremena, različitim spletkarenjima i aferama, kao i količinom i brzinom događaja koji su se odvijali. Inače, kod memoarske građe uvijek postoji bojazan od ušminkavanja i opravdavanja vlastite pozicije, što je Avdić u potpunosti izbjegao. U periodu o kojem piše, on je u kasnim dvadesetim godinama, živi u Sarajevu, potom prelazi u Beograd jer je prošao na konkursu za urednika časopisa Mladost. Svaku priliku koristi da dođe u rodni grad u kojem se atmosfera potpuno razlikuje od one u Beogradu tih godina.

Iako je fokus na 1987. i 1988. godini, autor ponešto navodi i o 1989. i 1990, ponekad uvodi i novije anegdote koje veže za pojedine likove tog vremena, kao npr. kada se prisjeća smjene vlasti u Republici Srpskoj, ili kada je neke od aktera sretao u vrijeme rata ili poslije. Također, pominju se i detalji iz ranijih godina, kao što je služenje vojnog roka u Prištini, slučaj Martinović na Kosovu ili čuvena afera Zabranjenog pušenja – Crk'o Maršal, koji mu služe kao poveznica s događajima iz dvije ključne godine.

Ko su likovi iz Avdićeve knjige?

Knjiga koja je napisana na nešto manje od 200 stranica prepuna je različitih likova, bivših i sadašnjih političara, rock muzičara, režisera, boema, novinara, urednika i drugih više ili manje poznatih ljudi. Ima tu i divnih ljudi, ali i različitog probisvijeta. Kao nekom ko dobro poznaje period o kojem Avdić piše, bilo mi je izrazito zanimljivo pratiti pojedine prelomne događaje iz ugla koji je javnosti potpuno nepoznat, a to su usputni susreti, kafanske priče, nešto što je neko rekao u povjerenju, glasine, brojne anegdote.

Avdić počinje priču sa aferom Agrokomerc koja je i danas aktuelna, iako je otkrivena 1987. godine u beogradskim medijima, a koju su novinari iz tog grada nazivali Agrogejt, sugerišući valjda da su otkrili nešto veliko i bitno. Ova afera često se označava kao početak destabilizacije komunističkog rukovodstva BiH. Dovela je do ostavke Hamdije Pozderca, predsjednika Predsjedništva SFRJ. Pozderac koji je zaslužan za karijeru Fikreta Abdića Babe u to je vrijeme bio i predsjednik Ustavne komisije Skupštine Jugoslavije, insistirajući da se ne diraju načela Ustava iz 1974. godine, odnosno da se ne ukida autonomija pokrajinama Vojvodini i Kosovu, što se nikako nije sviđalo srpskim političarima. To je ubrzo i demonstrirano na tzv. mitinzima istine koji su zapljusnuli Srbiju i koje je instrumentalizovao Slobodan Milošević. Na tim se događanjima naroda između ostalih parola izvikivala i ona da – Srbija treba biti cela, a ne iz tri dela. U aferi Agrokomerc autor se ne bavi detaljima nezakonitog mjeničnog poslovanja za što se teretilo Abdića. Fokus je na samom liku krajiškog Babe, koji je za sugrađane neupitni autoritet, političkom lovu na braću Pozderac koji su bili prisluškivani, kao i o ulozi srbijanskih medija u plasiranju ove priče.

Treba imati na umu, da se u osamdesetim godinama iz beogradskih intelektualnih krugova sve više otvoreno pričalo o BiH kao o tamnom vilajetu, vještačkoj tvorevini, rukovodstvu koje je staljinističko i čvrstorukaško, ogrezlo u korupciji i cenzuri, i kao takvo guši svaku slobodu pojedinca i društva.  Sve to je ozbiljno poljuljalo ugled rukovodstva i ubrzano se počelo raditi na njegovoj destabilizaciji. Slučaj sa poslovanjem Agrokomerca došao je kao naručen nacionalistički nastrojenim novinarima iz Srbije. Ubrzo je uslijedila i afera Neum, u kojem su bh. političari optuženi za nezakonito sticanje zemljišta na kojem su izgradili luksuzne vile. Afera Moševac u javnosti se razvlačila još od 1985. i počela je kao seoska pljačka, kako su je nazvali novinari magazina Naši dani, odnosno zbog pronevjere novca od samodoprinosa.  Mediji koji su nakon čuvene Osme sjednice očišćeni od nepodobnih kadrova (onih koji nisu pristali da slijede Miloševićevu politiku) kao da su jedva dočekali ovakav bizarni slučaj da još jednom potvrde teze o nesposobnom republičkom rukovodstvu BiH. Avdić se prisjeća ove afere i delegacije sarajevskih političara koja je svake sedmice odlazila u Moševac pokušavajući smiriti situaciju tako što će eliminisati Hasana Delića i Dževada Galijaševića koji su bili kreatori slučaja. Nesvjesno, napravili su od njih heroje, i to ne samo lokalne. Atmosfera na tim sastancima opisana je komično, pred dolazak delegacije iz Sarajeva, mještani se pripremaju kao da je praznik, spremaju se najbolja odijela, priprema se koreografija, žene idu frizeru. Avdić tu atmosferu upoređuje s filmom Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj, režisera Krste Papića. Inače, pregledom beogradske štampe iz ovog vremena lako se uviđa da je ovaj dvojac bio miljenik Miloševićevih medija i brojnih nacionalistički orijentisanih javnih ličnosti. O tome se lako da naslutiti i iz susreta autora s njima. Kada ih sreće u vozu, dok svi putuju u Sarajevo, oni nose torbe pune knjiga nacionalističke sadržine koje su bile hit u periodu „buđenja naroda“ i koje su im utrapili u vrijeme beogradske turneje, pa ih Avdić zadirkuje kako nemaju ništa od dvojice boraca za slobodu misli – Dobrice Ćosića i Antonija Isakovića koji su uporno ukazivali na zulum bh. vlasti nad hrabrim mladićima.

Sarajevski period

U prvom dijelu knjige, autor opisuje vrijeme provedeno u Sarajevu nakon povratka iz vojske, koju je služio na Kosovu. U to vrijeme radio je, kako piše, političko-birokratski posao u Omladini, gdje je došao nakon posla u novinarskoj redakciji i ostao pune četiri godine. Po povratku iz vojske nastavlja obavljati ovaj posao ali će početkom 1988. godine biti raspisan konkurs za urednika Mladosti, što mu se učinilo kao idealna prilika da se vrati novinarstvu. Izborom za urednika počinje tzv. beogradska faza knjige, koja će trajati kraće od godinu dana, ali ukoliko se uzme u obzir da je riječ o jednom od najturbulentnijih perioda u Jugoslaviji, čitatelju će se sigurno učiniti da traje mnogo duže.

U samoj knjizi je odlično dočaran duh tog vremena, tako da možemo pratiti koliko se Beograd mijenja u kratkom periodu, koliko nacionalizam i različiti šovinistički ispadi nagrizaju slobodarski duh nekadašnjeg glavnog grada. S druge strane, u Sarajevu je situacija potpuno drugačija. To je vrijeme u kojem su se afirmisali brojni bendovi, u gradu je bezbroj dešavanja, omladinski časopisi kreću u liberalizaciju, njihovi tiraži vrtoglavo rastu, dok se socijalističko Oslobođenje drži starog kursa kao pijan plota, pa dok se Jugoslavija raspada pred očima njenih građana, Oslobođenje i dalje u zaglavlju ima parolu u kojoj se kune na vjernost Titu.

Od omladinskih časopisa tog vremena posebno se ističu Naši dani, čiji mladi novinari beskompromisno krče put ka istraživačkom novinarstvu. Ne mogu se ne sjetiti jednog davnog razgovora s novinarom koji je u to vrijeme radio u Našim danima. S ogromnom vremenskom distancom i iskustvom svega što je uslijedilo devedesetih godina, rekao je da su u talasu osvojenih medijskih sloboda zapravo nesvjesno pomogli rušenju komunističkog kadra BiH i tako prokrčili put nacionalistima.

Iz perioda u kojem Avdić piše o Sarajevu, posebno je zanimljiv dio o časopisu Lica formiranom u jesen 1987. godine, gdje on obnaša funkciju tehničkog sekretara. Iako je glavni urednik formalno Šaćir Filandra, časopis najviše uređuje književnik Semezdin Mehmedinović. Tekstove su objavljivali brojni ugledni književnici i drugi intelektualci, a neki od današnjih vodećih intelektualaca su prve tekstove objavili upravo u Licima. Jedan od njih je i poznati sociolog Siniša Malešević koji trenutno predaje i živi u Irskoj.

Autor se na duhovit način prisjeća različitih anegdota u koje su uključeni,  u to vrijeme mladi i neafirmisani književnici, a danas dobro poznati javnosti. Književnik Velibor Čolić prevodi desetak pjesama Toma Waitsa, a naslov jedne od njih završava na naslovnici Lica. Ubrzo će se zahvaljujući pismu jednog prevoditelja otkriti da je prevod netačan, na što će Čolić nonšalantno odgovoriti da je dao mašti na volju i uz džoint i piće napisao šta je mislio da Waits pjeva. Zanimljiv detalj je i da književnik Miljenko Jergović potpisuje svoje tekstove kao Javor Rejc. Jergović je naime bio učesnik čuvenog „fašističkog rođendana“ krajem 1986. u stanu Isidore Bjelice, u to vrijeme studentkinje čiji je otac bio šahovski velemajstor Dimitrije Bjelica. Gosti ove zabave prošli su iscrpne policijske istrage, pa je Jergović promjenom svog imena želio zaštititi i sebe i redakciju.

Iako Avdić ne piše detalje o proslavi rođendana kod Bjelice, kratko ću podsjetiti i da je taj događaj iskorišten za destabilizaciju BiH i da je prvi članak objavljen u beogradskoj Politici. Tekst je napisao Muharem Durić, dopisnik iz Sarajeva. Zapravo, radilo se o provokaciji slavljenice čiji su gosti nosili fašističke odore, crtali kukaste krstove majonezom na sendvičima, itd. U razgovoru koji sam davno obavila s pokojnom Bjelicom, rekla je da njima nije bio cilj veličanje fašizma, nego je to bila pobuna liberalne omladine protiv represivnog komunističkog režima. Slučaj se danima razvlačio po medijima u Srbiji, prikazujući zabludjelu sarajevsku omladinu i vežući to za nesposobno rukovodstvo. Ubrzo su se uključili i sarajevski mediji, koji su željeli pokazati da se u ovoj republici ništa ne krije, nesvjesno radeći na sopstvenoj propasti.

Još dvije anegdote koje su vezane za časopis Lica su posebno zanimljive. Prva je kada književnik Miroslav Toholj pravi izbor erotske hercegovačke poezije i potpisuje se pseudonimom Draga Pičeta, što će razbjesniti predsjednika Uređivačkog savjeta Esada Zgodića za kojeg je  prema svjedočenju Avdića, Nijaz Duraković u šali izjavio da bi ga i Staljin izbacio iz Partije zbog dogmatizma. Druga je kada je kafanska zezancija o dolasku nobelovca Josifa Brodskog u Sarajevo prerasla u ozbiljnu medijsku atrakciju.

Iako je riječ o kriznim godinama i čitanje ovakvog štiva može biti izrazito bolno,  uznemirujuće, ukoliko znamo epilog, Avdić u sadržaj ubacuje mnoštvo komičnih detalja, pa se, vjerujem, svaki čitalac više puta glasno nasmijao. Tu svakako spada i susret  autora i njegovih drugova sa svima dobro poznatim Ibrom Spahićem. Naime, nakon afere Crk'o Maršal, bend Zabranjeno pušenje je prošao kroz ozbiljnu političko-medijsku hajku, što je 1987. konačno popustilo uz zalaganje i samog Avdića. Na manifestaciji u Domu mladih u sklopu manifestacije „Solidarnost s omladinskim revolucionarnim pokretima u svijetu“ najavljen je i nastup ove „kontroverzne“ grupe, pa su Senad Avdić, njegov kolega Asim Metiljević i jedan član benda lijepili plakate krenuvši od Novog Grada. Međutim, kad su došli do Marijin Dvora vidjeli su Ibru Spahića koji je išao za njima i kidao plakate uz poruku da su džaba lijepili.

Beogradski dani i buđenje nacionalizma

U knjizi autor opisuje beogradske susrete s brojnim poznatim ličnostima tog perioda. Najupečatljivija su druženja sa Stipom Šuvarom koji je tada živio u Beogradu i kafanska druženja u Vili Bosanki na Dedinju u koju su svraćali odabrani funkcioneri, uključujući i one iz BiH. U svojim sjećanjima iz Beograda, autor spominje i Milu Đukanovića, Milomira Marića, Branka Mikulića, Džonija Štulića i brojne druge.

U vrijeme boravka u Beogradu, Milošević je uveliko preuzeo sve vodeće medije, ubrzo kreće talas mitinga i smjene pokrajinskih (i crnogorskog) rukovodstava koji nisu odgovarali Miloševiću. Sve je vođeno perfidno i pod krinkom brige za nezadovoljne i obespravljene radnike. U isto vrijeme u Srbiji kreću i mnogobrojni štrajkovi, radnici se koriste za Miloševićeve ciljeve, ikonografija i nacionalni simboli popratni su dekor ovih okupljanja, a mediji izvještavaju o nezapamćenim brojkama ljudi koji čekaju da im se obrati Milošević i koji su ustali protiv nesposobne vlasti.

Autor mnogo piše o Stipi Šuvaru, tadašnjem „šefu jugoslovenskih komunista“, o tome kako su vezani spletom porodičnih okolnosti. Otkrit će da je otac Šuvarove supruge Mire u vrijeme Drugog svjetskog rata u Bileći, njegovog djeda, nanu i njihovih šestero djece krio u svojoj kući i tako ih spasio od četničkog klanja. Šuvara opisuje kao duhovitog i ciničnog, vrsnog sociologa sela koji ima slonovsko pamćenje i zna sve o svačijem porodičnom stablu i porijeklu. Na jednom mjestu piše da Šuvar živi vrlo skromno, s obzirom na poziciju na kojoj se nalazi i da govore da spava na parketu, jer je radoholičar pa ne želi sebi davati luksuz dugog spavanja.  Tako će Šuvar jednom prilikom otkriti Avdiću da su najbliži Miloševićevi saradnici djeca onih koji su bili četnici.

Masovnu pojavu nacionalizma u Beogradu opisuju brojni slučajevi – Dušan Prelević Prele koji psuje Štuliću i provocira ga na nacionalnoj osnovi u bašti beogradske kafane, čuvena pjevačica Olivera Katarina koja šalje nacionalističke poruke s mitinga u Novom Sadu, monolog Steve Žigona nakon predstave o antisrpskim zavjerama, pisac i scenarista Milovan Vitezović stvara sintagmu „dešavanja naroda“ koju je izgovorio u toku mitinga na Ušću, novinar Duge Ratko Knežević koji udara pesnicom Avdića u kafani i kaže mu da prestane da „sere o Srbima i Slobi“, itd.

Autor svjedoči kako je otpor Miloševiću bio slab, kako je bosanskohercegovačko rukovodstvo bilo u sopstvenim problemima, a Šuvar koji je ostao poznat po svojoj čuvenoj izreci popu pop, a bobu bob, ostaje usamljen u namjeri da zaista realizuje tu svoju rečenicu, te umjesto očekivanog oštrog govora drži mlaki govor prepun floskula.

U samom sadržaju, autor se dosta dotiče i odnosa prema Albancima u Srbiji, odnosno antialbanskoj histeriji. Inače, u to vrijeme je nastao termin „pošteni Albanac“ koji je trebao sugerisati da su Albanci inače iredentisti, ali nađe se i poneki pošten. Također, piše i o smjeni kosovskog rukovodstva, hapšenju Vlasija, prijatelju Albancu koji odlučuje ići iz Beograda jer ne može više da trpi antialbansku histeriju.

Svakako treba spomenuti i Politikinu rubriku Odjeci i reagovanja koja je bila aktivna od jula 1988. do marta 1991. Rubrika je lažno predstavljala glas naroda, a zapravo je bila namijenjena za obračun sa svim Miloševićevim protivnicima.

Zbratimljeni strahovi od loše beskonačnosti

Avdić se nije dugo zadržao na poziciji urednika Mladosti, napisao je ostavku i vratio se u Sarajevo. U tom dijelu knjige otkriće da nikada nije bio član Saveza komunista, što će reći da to niko više nije ni provjeravao. U vrijeme SFRJ urednici i novinari koji su okarakterisani kao društveno-politički radnici bili su obavezno članovi SK.

Prisjećajući se povratka u Sarajevo, autor piše da su samo naivni vjerovali da se talas nacionalističkog ludila neće preliti na BiH. Iz onoga što piše, osjeti se razočaranost koja se vidi iz razgovora s majkom koja ga dočekuje pitanjem da li se može vratiti na stari posao i tješi ga da ne brine, da će preživjeti od očeve penzije.

U ostavci Avdić je napisao da to više nije ista zemlja od prije nepunu godinu dana kada je stigao u Beograd, da to nije država ravnopravnih republika i pokrajina, već zbratimljenih strahova od loše beskonačnosti.

Na kraju priznaje da je poražen čovjek koji je izgorio od zemlje u kojoj se njegova ispovijest odvija.

Čitatelji će primijetiti da Senad Avdić nije izgubio nimalo na oštrom stilu i humoru. Između dramatičnih događaja i nacionalističkog zanosa koji prerasta u euforiju, čitatelj će moći pročitati i o ljubavnom životu braće Pozderac, raspravi Stipe Šuvara i Nijaza Durakovića šta čije prezime znači, da je bitno zvati se Mirjana, jer vodeći političari tog vremena (Šuvar, Milošević, Duraković) imaju suprugu Mirjanu.

Kao i da autorova strast za kvalitetnim novinarstvom nikada nije prestala, što potvrđuje i time da je nakon čuvene špijunske afere s Nenadom Kecmanovićem iz 1989. godinama poslije pokušavao povezati šta se tu zapravo desilo.

Knjiga Gole godine odlično je štivo koje se brzo i lako čita, ali se zato teško vari i dugo pamti. Iskreno se nadam da će nas Senad Avdić uskoro obradovati i knjigom koja se bavi, da se poslužim terminom jedne ovdašnje stranke – najtežim godinama, odnosno godinama koje su uslijedile nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Koji god period da izabere, bit će i bolno i uzbudljivo čitati, jer sve naše godine su i gole i najteže.