SDA i vlast
Pošto ovdašnja politička garnitura često i lako mijenja stranačke dresove, agilni pojedinci očas posla prelaze iz opozicije u vlast i nešto rjeđe iz vlasti u opoziciju, ponekad je teško razaznati gdje se ko nalazi i kakav mu je politički status. Ali jedan fenomen sve je vidljiviji – Stranka demokratske akcije dobra je opozicija. Toliko dobra da možda nikada nismo imali bolju. Nema ni jedne jedine greške koju napravi trenutna postava a da je u većem ili manjem obimu i intenzitetu (da ne upotrijebimo sad omiljeni izraz svih naših političara – kapacitetu) nije svojevremeno počinila i SDA. Oni znaju sve marifetluke vladanja, gdje se i kako kriju i stvaraju tajni fondovi, kako se poslovi završavaju iza kulisa, kako se javni novac izvlači u privatne svrhe, i sa svim tim nagomilanim iskustvom i stečenim znanjem nemilosrdno udaraju po predstavnicima vlasti.
To im tako ide od ruke da im valja poželjeti da zauvijek ostanu tu gdje jesu, u opoziciji.
Vjetar promjene
Vremena se mijenjaju, ali ne nužno nabolje. Godine 1990. godine, kad su ruku pod ruku pali Berlinski zid i komunistički univerzum istočne Evrope, jedan od simbola tih tektontskih promjena koje su obilježile 20. stoljeće bila je i balada Wind of Change njemačke grupe Scorpions. Potrefilo se tako da su historija i pjesma našle zajednički jezik pa je jedan pjesmuljak zadugo ostao generacijski biljeg i simbol svega što se te godine dešavalo. Zadugo, ali ne i zauvijek. Ovih dana premijer Mađarske Viktor Orban čestitao je pobjedu nizozemskom desničaru Geertu Wildersu upravo tim evergreenom. Orbanu zaista ništa nije sveto. On, kao simbol konzervativne, ratoborne, nacionalističke, huškačke i autarkične Evrope posegao je za pjesmom koja je apsolutno s druge strane njegovih i Wildersovih ideoloških izbora i granica.
Iskustvo nas uči, prije nego što počnemo slaviti promjene dobro proučimo njihovu suštinu.
Šteta onako dobre pjesme.
Prokletstvo birokratije
Zaostalost neke države i njenog aparata između ostalog se mjeri i odnosom birokratije prema građanima. Nazadne su one države u kojima službenički korpus ima vlast nad građanima, umjesto da im bude servis. Mediha Šehidić, bosanskohercegovačka književnica koja živi u Beču, na Facebooku opisuje iskustvo s ovdašnjom administracijom:
“Ceremonija zvana ‘ganjanje papira’ i izdavanje novih ličnih dokumenata u Bosni i Hercegovini me koštala desetak dana godišnjeg odmora, pet dolazaka, dvije punomoći, beskrajnog hodanja u krugu, skupocjenih taksi (ugrubo 400 KM), oživljavanja birokatskih slika iz ruskih klasika i još koješta.
Isto to, ali potpuno isto, u Beču me koštalo tri mejla, jedan termin za preuzimanje rješenja uz prijavnu cedulju (vremenski ni pola sata) i 30 eura.
Svim ljudima koji u Bosni i Hercegovini moraju po ‘papire’ treba pristupiti s puno ljubavi i tretirati ih kao da su upravo krenuli na hadž. Neka im dragi Allah ukabuli strpljenje, trud i nijet da to sve izdrže i ne proključaju ko kevser voda na devedeset stepeni.”
