“Hrvatsko društvo je, nažalost, teško bolesno. Između ostaloga na djelu je pomno organizirana nacionalističko-klerikalna revolucija. Jedna od temeljnih metoda je umjetno stvaranje neprijatelja kroz relativizaciju važnih društvenih tema i istovremeno promoviranje teza koje bi trebale opravdati primitivizam, intelektualno prostituiranje i svaku vrstu revizionizma u službi aktualnih dnevno-političkih potreba.”
Razgovarao: Petar Fehir, tacno.net
Sada ste na otprilike pola mandata. Koji su bili najveći izazovi? Što vam je predstavljalo najveći problem?
Da bi odgovor na ovo pitanje bio potpun i jasan potrebno je uvodno objasniti kontekst. Naime, novinar sam 38 godina i nikada nisam imao ambiciju raditi u novinarstvu išta drugo izuzev pisati reportaže i istraživati. Stjecajem okolnosti počeo sam se baviti i uredničkim poslovima, a potom i trenersko-mentorskim. Član sam HND-a od 1992. godine, ali nikada nisam bio niti u jednom tijelu Društva niti mi je ikada palo na pamet kandidirati se.
Tako je bilo sve do nekoliko mjeseci prije sjednice Skupštine krajem travnja 1995. godine na kojoj je trebalo izabrati novog predsjednika ili predsjednicu HND-a. Tada sam shvatio da je, s obzirom na sve što sam do tada radio, logičan slijedeći potez kandidirati se za predsjednika HND-a. Štoviše da mi je to obaveza kako bih pomogao u provođenju promjena koje su u HND-u bile neophodne.
Dobar predsjednik HND-a mora biti ne samo besprijekorno etičan novinarski profesionalac već i poznavatelj odnosa u okružju u kojem HND djeluje i vješt pregovarač, ali i „tvrd“ pri zastupanju temeljnih interesa HND-a, treba imati odlične međunarodne profesionalne veze, a treba i moći donositi ispravne poslovne odluke jer je HND vlasnik Novinarskog doma, zgrade od više tisuća četvornih metara. Iznajmljivanje prostora u toj zgradi donosi HND-u dvostruko više prihoda nego članarina gotovo 2400 članova Društva.
Bio sam svjestan da imam najraznovrsnija iskustva, znanja i vještine koje su potrebne za taj posao. Na kraju, ali nikako najmanje važno, predvidjevši probleme u kojima će se novinarstvo u cjelini, pa tako i u Hrvatskoj, naći početkom 21. stoljeća, 2003. godine sam dao otkaz i nakon 24 godine rada u hrvatskim redakcijama postao slobodni novinar koji radi isključivo sa strancima. Dakle, nitko me ne može kupiti, zastrašiti ili ucijeniti kao predsjednika HND-a.
Kandidirao sam se vrlo jasno ukazujući na to kakve su promjene potrebne HND-u i za svaku od potrebnih promjena ponudivši argumente temeljene na onome što sam do sada radio. Tako je mojim izborom za predsjednika ujedno usvojen i program rada HND-a u mom mandatu. To je kasnije potvrđeno i usvajanjem Strateškog plana HND-a, prvog u 106. godina postojanja Društva.
Na taj način postao sam „naoružan“ svim neophodnim alatima za borbu sa raznim političkim i drugim vanjskim utjecajima na HND. Ono što se na prvi pogled čini paradoksalnim jest da je praktično kao najveći izazov i potencijalni problem ostala činjenica da je HND, kao i svaka toliko brojna udruga, inertna organizacija u kojoj najveći dio članova zapravo ne sudjeluje aktivno.
Postojeći Statut predvidio je prevelik broj tijela, od kojih za neka nema realne potrebe, a dodatni je problem što sve članice i članovi tih tijela volontiraju uz svakodnevne novinarske obaveze. To otežava ozbiljne rasprave o važnim pitanjima, te brzo i efikasno odlučivanje pa je time usporeno, a ponekad i posve onemogućeno provođenje važnih konkretnih poteza koji proizlaze iz Strateškog plana, uključujući i donošenje novog modernog Statuta koji bi omogućio djelotvorniji rad Društva.
Uz to, u trenutku kada sam izabran za predsjednika HND-a, ugašen je HND-ov Međunarodni centar za obrazovanje novinara u Opatiji kao i izdavačka tvrtka Data Press te je i formalno ukinuto Hrvatsko vijeće za medije koje je bilo zamišljeno kao samoregulacijski mehanizam izdavača i novinara. Dakle, trebalo je zaustaviti niz negativnih trendova u HND-u, uključujući i višegodišnji pad broja članova, a potom i napraviti poteze koji bi „ozdravili“ Društvo.
Da li se i, ako da, u čemu položaj novinara u Hrvatskoj razlikuje od kolega u većini ostalih europskih zemalja? Što danas znači biti novinar u Hrvatskoj?
Novinari i mediji, a time i čitava novinarska profesija u Hrvatskoj, prije svega dijele sa onima u drugim zemljama sve globalno prisutne probleme – od smanjenja broja financijski stabilnih medija, pa time i ugrožavanja egzistencije sve većeg broja novinara, do toga da su ugroženi temelji profesije tretiranjem novinara kao najamnih radnika koji isključivo trebaju osigurati prihod medijskoj industriji pa makar i na način da krše temeljna etička i profesionalna načela. Štoviše, kršenje temeljnih i etičkih i profesionalnih načela ne samo da ne zabrinjava poslodavce nego ih mnogi i izravno potiču.
Uz to Hrvatska je mala zemlja sa malim medijskim tržištem i sve manjim mogućnostima izbora za novinare, a ujedno zemlja s visokim stupnjem korupcije na svim razinama, političkim elitama koje ne sprječavaju nego potiču sve vrste pritisaka na novinare (bilo činjenjem bilo nečinjenjem), te zemlja koja kronični pati od nedostatka ozbiljne demokratske prakse, unatoč te što je formalno zemlja parlamentarne demokracije i već četiri godine članica EU. U takvom okruženju novinari s integritetom i slobodni mediji su smetnja.
Istina, u Hrvatskoj za razliku od npr. Turske, nisu puni zatvori novinara ili za razliku od npr. Rusije nema gotovo svakodnevnih likvidacija novinara (štoviše u Hrvatskoj niti jedan novinar nije u zatvoru, a za sada posljednje ubojstvo novinara dogodilo se 2008. godine), no to nije utjeha niti može poslužiti kao argument da je u Hrvatskoj sigurnost novinara na visokoj razini.
Napadi na novinare, uključujući i prijetnje smrću te fizički napadi, uključujući i pokušaje ubojstva, u pravilu nisu riješeni (osim nekoliko prijetnji koje su uputile osobe koje i nisu krile svoj identitet, ali i ti slučajevi završeni su uvjetnim presudama). Također, političke elite (prvenstveno vlast, ali i oporba) ignoriraju ne samo HND-ova upozorenja o pritiscima i napadima na novinare nego i potvrde tih upozorenja koje dolaze od međunarodnih organizacija i institucija. Pojedini političari čak javno napadaju i vrijeđaju one koji se usude govoriti o pritiscima na novinare.
Vjerojatno najdrastičniji primjer dogodio se krajem prošle godine kada je HND uspio izboriti da po prvi puta u 25 godina Hrvatske kao samostalne države o napadima na novinare raspravlja Odbor za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskog sabora. Moj desetominutni govor o konkretnim napadima na novinare nekoliko je puta prekidan, a kad sam završio nekoliko saborskih zastupnika iz vladajuće koalicija me napalo, uključujući i razne uvrede poput usporedbe sa Slobodanom Miloševićem i Josephom Goebbelsom. Zastupnici iz oporbe su to odšutjeli.
Sve relevantne međunarodne organizacije koje (pro)ocjenjuju stanje medijskih sloboda u prošloj godini spustile su Hrvatsku još niže na ljestvici na kojoj je i do sada bila prilično nisko rangirana. HND i međunarodne organizacije koje se zalažu za medijske slobode i zaštitu novinara upozoravaju na konkretne napade na novinare i ugrožavanje medijskih sloboda u Hrvatskoj, a političari ili se prave da se to ne odnosi na Hrvatsku ili one koji upozoravaju proglašavaju državnim neprijateljima.
Kakva je uloga novina i novinara danas i da li se ona s godinama mijenja?
Tehnološki razvoj, kao i svaki drugi razvojni novitet, ali i sve mijene u društvenim odnosima, svakako utječu i na medije i novinare pa time i novinarstvo. Ali mislim da je važno reći kako se ničim ne mogu opravdati pritisci na novinare pa čak i izravni zahtjevi da u svom radu zanemare temeljna etička i profesionalna načela. Tehnološke i druge novosti svakako utječu na reorganizaciju rada, preraspodjelu resursa itd. Mijenjaju se odnosi snaga na tržištu, neke se poslovne mogućnosti gase, ali se istovremeno možda otvaraju neke „niše“ koje ranije nisu bile moguće. Ukratko, sve novo treba iskoristiti kao pomoć novinarima i medijima.
Nema opravdanja ukoliko se nove okolnosti koriste kako bi se novinari na bilo koji način i sa bilo kojim motivima „disciplinirali“, a mediji koji trebaju informirati pretvorili u „oglasne ploče“ političko-financijskih interesnih skupina. Možemo raspravljati o kvaliteti današnjeg novinarstva, utjecaju novinara, međuodnosu sa vlasnicima medija, političarima itd. ali osnovna društvena uloga novinara niti se promijenila niti se treba mijenjati.
Novinarstvo je informiranje o stvarima od javnog interesa (koji dakako nije „u kamen uklesana“ dogma, već je termin podložan raspravi), temeljeno na činjenicama, koje omogućava građanima donošenje odluka o svim važnim temama. Sve ostalo nije novinarstvo bez obzira da li je neki sadržaj objavljen u novinama, na webu, društvenim mrežama, radiju, TV-u ili bilo kojoj drugoj platformi. Ne mora značiti da je taj sadržaj apriori bezvrijedan, ali to nije novinarstvo.
Postoje li u Hrvatskoj desni i lijevi novinari?
Kad je nekom novinaru ključni argument da je „lijevi“ ili „desni“ dobijem ospice.
Dakako novinari, kao i ostali građani, imaju pravo na političke stavove. Legitimno je da npr. neki novinar komentator otvoreno zastupa određena politička stajališta ili podupire aktivnosti konkretne političke stranke. Moguće je i da čitav medij to čini. Važno je da se to čini transparentno i u skladu sa načelima novinarstva. Uz onu već legendarnu izreku kako su komentari slobodni, ali su činjenice svetinja dodao bih i da je važno objasniti ispravan kontekst kao i to da postoji odgovornost izbora činjenica koje će netko upotrijebiti u svom novinarskom uratku.
Naime, moguće je i da je sve u novinarskom prilogu činjenično korektno, ali su namjerno korištene samo činjenice koje su u korist političkim stavovima autora, a one koje dovode u pitanje te političke stavove namjerno su ispuštene iako su u kontekstu teme vrlo važne.
Problem nastaje kada se stvarna ili hinjena politička orijentacija autora (pa i čitavih medija) zapravo koristi kao izgovor za loše obavljen novinarski posao (često ne iz neznanja nego s namjerom). U Hrvatskoj (ne samo u Hrvatskoj, ali ona je u ovom razgovoru predmet našeg interesa) postoji opasna praksa da dio „novinara“ (jer su formalno novinari, ali zapravo krše sva pravila novinarstva), kao i neki čitavi mediji objavljuju tračeve, insinuiraju, konfabuliraju pa i izravno i otvoreno lažu praveći se da zastupaju neki politički stav ili svjetonazor blizak nekoj stranci.
Gotovo u pravilu to čine samoproglašeni „desni“ mediji (što ne znači da su „lijevi“ od toga posve imuni). Istovremeno, sve one koji takvu njihovu praksu argumentirano kritiziraju oni (bilo otvoreno bilo kroz komentare konzumenata takvog „novinarstva“) proglašavaju komunistima, udbašima, jugonostalgičarima, četnicima – ukratko: državnim neprijateljima. Takvo „novinarstvo“ je zapravo poziv na linč.
I HND, kao cehovska organizacija, nerijetko je žrtva takvog „novinarstva“ koje nam prigovara „ljevičarenje“ iako sve činjenice govore da je besmislica. Za učlanjenje u HND postoje samo profesionalni kriteriji, članovi koji to žele u svojim novinarskim uradcima iskazuju različita politička opredjeljenja, a to pravilo važi i pri izboru u tijela Društva.
Uostalom HND je u gotovo 107 godina postojanja preživio pet različitih država i režima, Republika Hrvatska je šesta država u kojoj Društvo djeluje. A 1992. godine usvojena je Deklaracija kojom se HND ispričao svim članicama i članovima koji su od osnutka Društva bili izbačeni iz HND-a zbog politički razloga i sve je te odluke proglašene su ništavnima.
Da li je i koliko ”papirnati tisak” ugrožen portalima?
Moramo biti spremni na to svako vrijeme donosi promjene. Od onih sam koji su i doslovno odrasli, a i novinarski se formirali, s novinama u rukama. Portali imaju prednost da su mnogo jeftiniji i brži što je izuzetno važno u svijetu prepunom događaja i informacija. I mnogi novinske redakcije pokrenule su portale, a neke su odustale od novina i prešle samo na portal.
Klasična je zamka što ogroman broj dostupnih informacija na webu do kojih je lako doći (uključujući i ono čemu se tepa da je „građansko novinarstvo“, a često je proizvodnja jednostranih i neprovjerenih informacija bez pravog konteksta) povećava mogućnost pogreške pa i manipulacije. Pritom je realno posve nevažno da li je to rezultat neznanja, žurbe da se bude prvi ili svjesnog postupka sa ružnim motivima. Šteta je jednaka.
U svakom slučaju tema je suviše kompleksna da bih je mogao elaborirati u nekoliko rečenica, ali bit je ono što sam već spomenuo. Novinarstvo zahtjeva poštivanje vrlo jasnih etičkih i profesionalnih načela bez obzira na platformu kojom se novinarski uradci posreduju.
Vi ste dugo u novinarstvu. Bili ste i ratni reporter. U jednom dijelu javnosti percipiraju vas drugačije. Zašto?
Najelegantnije bih izbjegao dodatne uvrede na svoj račun (koje će svakako uslijediti, ako nikako drugačije onda tako što će netko prenijeti ovaj tekst, a uvijek za mržnju spremni će jedva dočekati da se iživljavaju na webu) tako da odgovorim protupitanjem: što ne pitate taj „dio javnosti“. Ali neću to učiniti. Ponajprije jer nisam čovjek koji izbjegava odgovoriti na bilo koje pitanje, a i zbog toga što mislim da je odgovor na to pitanje važan ne toliko za mene koliko za one koji su odlučili ne razmišljati o ovakvim pitanjima sve dok sami ne budu suočeni sa sličnim problemom. A tada je, po običaju, kasno.
Da li „taj dio javnosti“ vozi svoju trku ili je možda riječ o toleranciji na takve pojave u širem kontekstu? Da li opća klima pogoduje jačanju radikalizma?
Hrvatsko društvo je, nažalost, teško bolesno. Između ostaloga na djelu je pomno organizirana nacionalističko-klerikalna revolucija. Jedna od temeljnih metoda je umjetno stvaranje neprijatelja kroz relativizaciju važnih društvenih tema i istovremeno promoviranje teza koje bi trebale opravdati primitivizam, intelektualno prostituiranje i svaku vrstu revizionizma u službi aktualnih dnevno-političkih potreba.
Takav pristup pretpostavlja, između ostaloga, osnivanje parapolitičkih organizacija koje pod svjetonazorskom krinkom glume paralelnu civilnu scenu (a formalno i jesu registrirane kao udruge civilnog društva). Jedna od njih je Hrvatski novinari i publicisti (HNiP), malobrojna, ali agresivna dužina koja je za vrijeme Karamarko/Hasanbegović terora utemeljena da pokuša ono što nije uspjelo u devedesetima (uništiti HND, što im nije uspjelo), ali i da njeni vođe zavladaju HRT-om (što im je uspjelo i još su tamo na pozicijama na koje su zasjeli voljom svojih političkih mentora.)
Od prvog dana jasno sam upozoravao o čemu se radi (ne samo u slučaju HNiP-a i HRT-a), a HND se uporno i dosljedno javno oglašava i o svim ostalim svinjarijama uperenima protiv slobode medija, integriteta novinara, dakle i protiv interesa građana Hrvatske. Tako sam postao meta jer su „revolucionari“ shvatili da su se preračunali kada su u svojim planovima HND „pomnožili s nulom“. Dakle, prošli smo im „ispod radara“ i postali problem.
Zbog toga je na HND, a posebno na mene kao pogodnu metu, pripušten medijski zdrug raspoređen od opskurnih portala bez impressuma pa sve do kolumnista „po zadatku“ nekih srednjostrujaških medija, a uz „sekundiranje“ političkih mentora i pomagača. To je, dakako, sjajna podloga za divljanje primitivnih „pacijenata“ koji komentiraju po portalima i društvenom mrežama.
Zadnjih smo se mjeseci i godina naslušali svašta – Te da ste rođeni u Srbiji, a iako dugo živite u Hrvatskoj niste se potrudili naučiti hrvatski jezik; govorite ekavicom; malo ste „beogradski profesor“, a malo polupismeni tokar; ne zovete se Saša nego Aleksandar „a znamo mi takve“; na mjesto predsjednika HND-a postavio vas Milorad Pupovac; jugonostalgičarski ste partijsko-udbaški „soroševac“; naravno i četnik. Poslije se prešlo i na teren privatnosti. Emitirana je hrpa materijala o vašem privatnom životu, uključujući i prevaru bivše žene.
„Pacijenti“ na društvenim mrežama i „kanalizacijskim“ portalima čije je geslo „mrzim, dakle živim“ jedva su to dočekali pa mjesecima razvlače i „prežvakavaju“ te laži. Ne pada mi na pamet braniti se od takvih idiotskih optužbi govoreći i pišući što je zapravo istina jer bih se osjećao kao da se opravdam „gnjidama“, a to bi bilo ponižavajuća situacija za svakog sa imalo samopoštovanja.
Znao sam u što se upuštam, očekivao sam i takve situacije. Važno mi je da „kritičari“ protiv mene i onoga što radim nemaju niti jedan stvaran argument. Istovremeno jasno mi je da su time bješnji, a psovka i uvreda jedino je što su sposobni proizvesti.
Doživljavali ste ozbiljne prijetnje. Čak je bilo i pokušaja ugrožavanja vašeg života. Da li je nešto poduzeto od strane nadležnih organa?
Kao što sam već rekao slučajevi napada na novinare u Hrvatskoj, uključujući i prijetnje smrću pa i pokušaje ubojstva, uglavnom su neriješeni. I ja sam dobio pismo sa prijetnjom smrću te niz prijetnji na društvenim mrežama i u komentarima na portalima. Ništa od toga nije riješeno. Traje postupak protiv čovjeka koji mi je, krajem prošle godine, tri puta u tjedan dana prijetio smrću SMS-ovima. No, on je uhićen tek kada sam javno ispričao kako sam policiji prijavio prijetnje te sam pročitao broj mobitela sa kojega su stigle. Do tada policajci su tvrdili da ne mogu locirati broj jer je „prepaid“.
Gotovo istovremeno kada sam dobio te prijetnje smrću doživio sam prometnu nezgodu na auto cesti nedaleko izlaza za Rumu, vozeći iz Zagreba na konferenciju u Novi Sad. Začuo sam škripanje, pa lomljavu i auto se počeo „bacati“ po cesti lijevo-desno. Kako je auto star i nije mi se žurilo vozio sam oko 90 kilometara na sat i nije bilo nikoga ispred niti iza mene. Iskusan sam vozač i nisam paničar pa sam uspio zaustaviti auto u zaustavnom traku. Da sam vozio uobičajenom brzinom za taj dio auto ceste ne bih mogao izbjeći prevrtanje, a prilično je izgledno da bih i poginuo ili bar bio teško ozlijeđen.
Desni prednji kotač mi je bio gotovo otpao, nakrivljen se držao na jednom od vijaka, a kad je auto odšlepan do automehaničara, zajedno sa ostacima matica, bilo je jasno da nije posrijedi nikakav tehnički kvar nego je nezgoda rezultat intervencije ljudske ruke. Stoga sam slučaj prijavio hrvatskoj policiji, a nakon nekoliko dana obavljeno je tehničko vještačenje vozila.
U skladu sa zakonom prisustvovao sam vještačenju, ali ne smijem javno iznositi pojedinosti da ne bih bio kažnjen. To se dogodilo prije osam mjeseci a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske koje je naložilo vještačenje još me nije obavijestilo u kojoj je fazi istraga.
Neki vam prigovaraju da niste baš mnogo učinili za Društvo. Koje su najznačajnije akcije koje ste proveli i što pripremate do kraja mandata?
Uz pripremu i usvajanje Strateškog plana razvoja HND-a do kraja 2019. godine, utemeljen je Centar za zaštitu slobode izražavanja koji omogućava članovima HND-a da se jave dežurnom odvjetniku ukoliko imaju bilo kakav problem vezan za obavljanje novinarskog posla, a mogu se dobiti i pravni savjeti te besplatno zastupanje ukoliko je novinar tužen zbog novinarskog uradka. Po prvi put HND se pojavljuje i kao „prijatelj suda“, svojevrsni stručni vještak u medijskim slučajevima.
Također smo pokrenuli Centar za razvoj medija. Uz novinarske radionice i druge stručne skupove pomažemo medijima i novinarima da sastave zahtjevnu natječajnu dokumentaciju kada se javljaju na natječaje za potporu medijskim projektima. A i sam HND se uspješno natjecao za novac iz EU fondova koji nam je omogućio sudjelovanje u nekoliki projekata poput regionalnog projekta zaštite novinara, te međunarodnog projekta bore protiv govora mržnje u medijima.
Suorganizatori smo Fra Ma Fu festivala reportera i reportaža koji će u rujnu biti po treći puta održan u Virovitici, rodnom gradu legendarnog reportera Franje Fuisa, kojemu je i posvećen.
Sa udrugom GONG imamo i portal Faktograf (www.faktograf.hr) prvi i jedini medij u Hrvatskoj koji funkcionira na bazi provjere činjenica u izjavama političara i obećanja u političkim programima. Na svim tim projektima, kao i na nekoliko novih, namjeravamo raditi i u preostale dvije godine mandata, uključujući i daljnji razvoj web portala (www.hnd.hr) koji je postao relevantan medij posvećen novinarima i novinarstvu.
Unatoč organiziranim napadima na HND u protekle dvije godine više se novih članova upisalo u HND nego što ih je izašlo iz Društva. Obnovili smo rad triju ogranaka koji godinama nisu bili aktivni. Nastavljamo rad na uključivanju novih članova i konstituiranju ogranaka te specijaliziranih zborova novinara poput Zbora znanstvenih novinara, a pripremamo i osnivanje Kluba stranih novinara. Na kraju, ali nikako najmanje važno, radimo na pripremi novog Statuta.
Kada biste bili urednik muzičkog programa s kojom bi pjesmom počeli dan?
Svaki dan nekom drugom. Prvih 14 godina u novinarstvu radio sam i na radiju, a osim novinarskih poslova bio sam i DJ. To je davno prošlo vrijeme, ali mi i danas dan počinje i završava glazbom. Volim razne vrste glazbe, ali me nekako najviše „vuče“ na blues. No, kako na radiju ne puštaš glazbu samo za sebe već prvenstveno za slušatelje vrlo različitih ukusa i raspoloženja, predlažem kompromis.
Svima koji su izdržali čitati ovaj razgovor do kraja, a možda im neki „tvrdi“ blues baš ne bi „legao“ ujutro, nudim da sutra započnu dan temom „The Weight“ u izvedbi legendarnog kanadskog benda „The Band“. Izabrao sam verziju koja bi mene definitivno mogla „dići iz mrtvih“ (https://www.youtube.com/watch?v=sjCw3-YTffo) Nadam se da će i vama prijati.
