Ko je Bošnjacima poturao alkohol na svadbi decenije

Snimke iz hotela Evropa na kojima “neogovorni pojedinci” tokom svadbe decenije između Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića nazdravljaju čašama i flašama punim alkoholnih pića duboko su potresle tankoćutni debeli sloj muslimanske političke, vjerske i poslovne elite, zakletih neprijatelja tog poroka težeg od svih poroka, kažnjivijeg od kriminala, bogohulnijeg od laži, odvratnijeg od prijetvornosti, nemoralnijeg od neumjerenosti, bahaćenja, nesolidarnosti. Burne reakcije na društvenim mrežama svjedočile su na licemjerstvo i prevarantski karakter seosko-vašarskog orgijanja na skupu na koje su, čini se, pozivnice uglednim gostima dijeljene u tijesnoj suradnji sa nadležnim tužiteljstvima svih razina.

SVADBA KO SVADBA, PARADA PIJANSTVA BEZ PIĆA

Ni skupljeg derneka, ni jeftinijeg događaja! Ni visočijih gostiju, niti prizemnije zabave. Ni čednijeg hardvera, ni nepodnošljivijeg i otrcanijeg softvera!

Koliko je “svadba decenije” emanirala malograđanski prostakluk, prizemni, populistički vjerski dogmatizam i prevrtljivo puritanstvo, elitni primitivizam i odsustvo građanskog ukusa, mjere i pristojnosti nove bošnjačko-balijske klase, dokazuje niz događaja koji su je obilježili. Ali ništa tako ogoljeno, nedvosmisleno ne otkriva jad i bijedu tog tužnog spektakla kao završni komunike, post festum razmatranje za koje se pobrinuo (ili je bio formacijski, službeno zadužen) kabadahijski janjičar elektronskog-cyber carstva Jasmin Mulahusić. Iako su njegovi vjerni pratitelji na društvenim mrežama i fanatici njegovih odapetih strijela očekivali da se Mulahusić tih mubarek dana prelomnih za planetarni ummet oglasi iz Kabula, iz srca afganistanskog kalifata, on se ipak odlučio za domaću prijestolnicu islamskog čudoređa, festival izvornih islamskih vrijednosti. (Senad Avdić, Slobodna Bosna)

Pogrešan smjer hrvatske politike prema BiH

Glavna zamjerka je da vanjska politika RH prema BiH podržava politiku Dragana Čovića, politiku koja je kompromitirana i u pogledu učinaka za hrvatsku zajednicu u BiH, kao i na razini lidera Čovića. Za nas je to potpuno pogrešan smjer jer se radi o iznimno kompromitiranim političarima koji iza sebe nemaju zapaženih političkih rezultata, ali imaju rezultata u stjecanju privatnih resursa. Čović je prototip BiH političara koji je nastao na ranama rata u BiH i koji koristi nacionalizam za održavanje statusa quo u BiH te pogodovanja svom interesu i interesu njegovih uskih krugova. Takve političare vidimo i u drugim dijelovima BiH. Mi ne vjerujemo da takvi političari i takve politike mogu napraviti napredak BiH. Imali su priliku to učiniti zadnjih 25 godina i nisu uspjeli. Ne vidimo argumenata da im treba dati priliku još idućih 25 godina. Njihov modus operandi bio je jasno vidljiv na proslavi Čovićevog rođendana prije tjedan dana: Čović koji naručuje da mu se izradi obiteljski grb koji potom “aplicira” na rođendansku tortu, raskošna proslava na koju Milorad Dodik doslovno “ulijeće” helikopterom, pa sve do ministra vanjskih poslova RH koji u tome sudjeluje. Ta parada kiča, nametljivog pokazivanja osobnog bogatstva i privilegija, osobnog druženja i čašćenja ljudi koji su politički profitirali od podjela, mržnje i rata i koji još dan danas podgrijavaju te podjele kada im je to politički oportuno – točno ta slika je sve što je potrebno da se shvati kako funkcioniraju političke elite u BiH.

Kako ocjenjujete hrvatsku kulturu sjećanja ili politiku sjećanja prema BiH i ratu devedesetih u toj zemlji?

Tu smo još uvijek krhki. Dvadeset pet godina nakon završetka rata vidimo da se pojedini politički pokreti mogu i dalje mobilizirati na ranama rata. To je zarobljavanje politike u prošlost. Mi vjerujemo kako se o ratu i devedesetima danas može i mora slobodno govoriti, ali taj proces ne smije biti ispolitiziran već mora biti planiran i integriran u različite društvene aktivnosti kako bi osigurao siguran prostor u kojem ljudi mogu podijeliti i zacijeliti svoje ratne rane. Došlo je vrijeme da se kultura sjećanja integrira u obrazovni sustav. Voljeli bismo vidjeti da se i pravosuđe počne kvalitetnije nositi s povredama ljudskih prava iz 90-ih, i tako dalje. (Sandra Benčić/Boris Pavelić, Tačno.net)

Kablovski operateri ne žele ukloniti kanale na kojima se negira genocid

Krajem jula ove godine bivši visoki predstavnik Valentin Inzko donio je Zakon o dopuni Krivičnog zakona BiH, a kojim se, u suštini, zabranjuje i kažnjava negiranje genocida, veličanje ratnih zločinaca i njihovih zlodjela.

Ovaj zakon, jasno, primjenjuje se isključivo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ipak, stanovnici naše zemlje i dalje svjedoče relativiziranju i negiranju genocida i drugih ratnih zločina, veličanju ratnih zločinaca i njihovih zlodjela, a što, prema mnogima, predstavlja i govor mržnje.

Sve navedeno možemo čuti u televizijskim emisijama koje se emitiraju na televizijskim kanalima u Srbiji, a te kanale u svojim ponudama imaju i kablovski operateri u BiH. Prije svega, riječ je o emisijama koje se emitiraju na televizijskim kanalima s nacionalnom frekvencijom u Srbiji – „Happy“ i „Pink“. Inače, društvena mreža „Twitter“ nedavno je ove medije etiketirala kao „medije koji sarađuju s Vladom Srbije“.

Jedan od najsvježijih primjera jeste gostovanje presuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja u jutarnjem programu „Pink“ televizije koji je emitiran prije nekoliko dana. Između ostalog, Šešelj je izjavio: „Ali se slažemo u najvažnijem, da se to nikako ne može nazvati genocidom.“

S obzirom na to da su ovakve i slične izjave kažnjive zakonima BiH, zanimalno nas je da li je moguće i postoji li volja da se ovakvi sadržaji ne emitiraju na području naše zemlje.

Već smo pisali o sterilnim stavovima Regulatorne agencije za komunikacije (RAK). Podsjetimo, u odgovoru Žurnalu naveli su da „samo u slučaju ozbiljnih, teških i ponovljenih kršenja odredbi vezano za govor mržnje i zaštitu maloljetnika postoji mehanizam ograničenja prenosa takvih sadržaja, koji se dosada nije desio u praksi Agencije“.

Zanimalo nas je šta konkretno taj mehanizam podrazumijeva, te da li su negiranje i relativiziranje genocida, veličanje ratnih zločinaca i govor mržnje dovoljan razlog da se pokrene taj mehanizam i ograniči prenos takvih sadržaja. Ipak, na konkretno pitanje nismo dobili konkretan odgovor:

„Prema Direktivi EU o audiovizuelnim medijskim uslugama koja garantuje pravo prenosa programskih audiovizuelnih usluga u neizmijenjenom obliku, te koja samo u određenim (težim) slučajevima kršenja koji se odnose na govor mržnje i sadržaje koji mogu ozbiljno ugroziti dobrobit maloljetnika, predviđa mehanizam koji podrazumijeva reakciju regulatora države u kojoj se strani program može pratiti prema nadležnom regulatoru države porijekla. Agencija ne može prejudicirati situacije koje bi eventualno zahtijevale upotrebu ovog mehanizma.“

Ako je suditi prema dosadašnjoj praksi, teško je očekivati od RAK-a bilo kakvu konkretnu reakciju. (Dino Cviko, Žurnal)