Prije nekoliko dana na portalu Slobodna-Bosna.ba mogli smo pročitati tekst pod naslovom „KĆERKA SAMOUBICE NIKOLE KOLJEVIĆA TVRDI: ‘Došlo je vrijeme da Republika Srpska internacionalizuje srpsko pitanje…’”

Ovdje se nećemo baviti samim tekstom, jer on i nije važan, bavićemo se naslovom teksta i zašto je on pogrešan i uvredljiv.

Ko je kćerka samoubice?

Ona se zove Bogdana Koljević Grifit i rođena je 1979. godine u Sarajevu, što znači da je odavno punoljetna, a samim tim i odgovorna za sve ono što kaže ili napiše.

Bogdana Koljević diplomirala je na katedri za filozofiju 2002. na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Magistrirala je 2005. na univerzitetu New School for Social Research u Njujorku, SAD, gde je i doktorirala iz oblasti političke filozofije 2010.

Na kraju, moramo imati na umu da je Bogdana Koljević u ovom trenutku poslanica u Narodnoj skupštini Srbije i spoljna savjetnica predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

E sada se vratimo na naslov.

Zašto je važno čija je Bogdana kćerka?

Nije važno, osim ako ne želite da pošaljete neku poruku svojim čitaocima, a poruka je vrlo jasna, ona je kćerka Nikole Koljevića „kojeg su Ujedinjene nacije 2016. godine posthumno proglasile dijelom zločinačkog pothvata s ekstremnim stavovima prema bosanskim muslimanima.“

Imamo li to u vidu Slobodna Bosna nam daje jasno do znanja kakve stavove možemo očekivati od njegove kćerke i da će se oni poklapati u potpunosti sa nekadašnjim stavovima svoga oca.

E tu se sada stvari komplikuju.

Nikola Koljević je imao i sina pokojnog Srđana Koljevića, scenaristu i režisera, čiji su se rad i stavovi poprilično razlikovali od onoga za šta se zalagao njegov otac. Njegov film je „Krugovi“, koji govori o ubistvu Trebinjca Srđana Aleksića koji je stradao braneći druga Bošnjaka.

Da li mislite da bi bilo u redu da njega opišemo kao sina samoubice Nikole Koljevića?

Ne trebamo, niti to igdje možete naći.

A sad malo da se pozabavimo samoubistvom.

Zašto je važno čitaocima Slobodne Bosne da li se nečiji roditelj ubio, umro prirodnom smrću ili je ubijen? Da li riječ djeteta samoubice manje vrijedi od djeteta čiji je roditelj umro od starosti?

Ni islam ni hrišćanstvo nemaju pozitivan stav prema samoubistvu i to nije ništa novo, ali ne smijemo dozvoliti da mediji postanu vjerske ustanove koje će sagovornika vrednovati na osnovu toga kako su mu roditelji skončali.

Da rezimiramo, mogu nam se sviđati ili ne sviđati stavovi gospođe Koljević, možemo se slagati ili ne slagati sa njima, ali je ružno i neprimjereno njene stavove vezati za njene roditelje. Ne samo gospođe Koljević, već i bilo kojeg drugog djeteta.

Šta ćemo sa svima nama kojima su roditelji mesari, automehaničari, domaćice, poljoprivrednici, učitelji, tesari?

Da li oni mogu da imaju bilo kakav stav i da li smiju da ga javno iznesu i koliko će biti relevantni?

Niko od nas ne bira roditelje, a malo je onih koji mogu da utiču na ponašanje i stavove svojih roditelja, pa zašto onda etiketirati i kažnjavati njihovu djecu zbog toga.