Projekcija u službi političkog narcizma

Ne treba imati veliko znanje iz psihologije da bi se prepoznala projekcija. To je jedan od brojnih mehanizama obrane, karakterističan po tome da čovjek svoje osobine, ponajprije mane, pripisuje nekome drugom tko mu se u tom trenutku na neki način zamjerio. Psihologija naučava da je to izraz dubokog narcizma, ali i nesigurnosti u vlastite kvalitete, što se pak često skriva iza bahatosti.

Jednostavnije rečeno, projekcija je kad govoreći (loše) o drugima nesvjesno govorimo sami o sebi.

Ovih dana u hrvatskoj javnosti svjedočimo jednom slučaju akutne projekcije, koji je istovremeno i političko i pitanje mentalnog zdravlja. Potencijalni pacijent u pitanju je predsjednik RH Zoran Milanović, koji proteklih 48 sati vodi verbalni rat protiv saborskih zastupnica Dalije Orešković i Marijane Puljak. One su mu se zamjerile time što traže razjašnjavanje Milanovićevih boravaka u notornom klubu uhićenog Dragana Kovačevića, kao i svojim performansom u kojem su na fasadu kluba u Slovenskoj ulici postavile tablu s natpisom “Ured predsjednika Republike Hrvatske”.

(…)

Neuobičajena je bila reakcija predsjednika Republike, kojeg je očito nešto dobrano zaboljelo u onome što su rekle i napravile Orešković i Puljak, ali je isprva samo komentirao da tim “samodopadnim osobama ne bih davao na važnosti”, dodavši da su gore od Ivana Pernara. Već tu je Milanović otišao predaleko, jer kakve god bile Puljak i Orešković, teško ih se uopće može uspoređivati s Pernarom i njegovim teorijama zavjere, antivakserskim lažima i ostalim opasnim ludostima koje je kao zastupnik širio u javnosti. (Gordan Duhaček, Index.hr)

 Milanović i Dodik

Svojevrsno je iznenađenje bilo kad se ispostavilo da ni Zoran Milanović nije imun na šumski šarm i stil tzv. “vođe Srba iz Bosne”. Istina da Milanović u posljednje vrijeme nije baš sasvim ubrojiv i da je u medijima posijao koloplet besmislica, no ovom se “novom” Milanoviću, izgleda, Dodik jako dopada.

Milanović vjerojatno zavidi Dodiku na njegovim šumsko-međedskom stilu, beskrajnim ovlastima, neiscrpnim izvorima radioaktivnog humora, Emiru Nemanji Kusturici, košarkaškom klubu, vilama u Beogradu. Šta bi Milanović dao da može ležerno spiskati tuđih par milijuna eura na Krležu, kao što je to Dodik spiskao na Andrića? Zoran Milanović je uostalom socijaldemokrat otprilike isto koliko je socijaldemokrat Milorad Dodik. Možda i nije fer ispitivati Milanovića što misli o Dodikovih 70.000 Hrvata na Bleiburgu, 700.000 Srba u Jasenovcu i 28.000 banjalučkih Hrvata i Dodikovom verbalnom pljuvanju Borisa Miloševića. On se bavi geopolitikom i socipatološkom akrobatikom, panglobalnom političkom sociologijom, i u svakom slučaju puno čita, a kad mu čitanje na kraju dojadi, on se nakon ručka u Taču jednostavno mora malo pozabaviti svojim poslom i diktirati komična priopćenja poput ovog: “Republika Hrvatska ne može ostati pasivna i neće podržati inicijative u smjeru jednostrane revizije Daytonskog sporazuma koje bi ugrozile mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini i jugoistočnoj Europi.”

Zoran Milanović je, dakle, preko Dodika Sarajevu poslao jasnu političku poruku. Poručio je Bakiru Izetbegović da se sabere ili… Ili što? Ako na trenutak odbacimo ideju da se ovdje radi o običnom blefu, jeftinoj provokaciji ili razumljivoj želji da se Bošnjaci i “službeno Sarajevo” još malo nasekira, ako dakle Milanovića shvatimo iole ozbiljno, možemo posumnjati da je on podržao Dodikove napore u uspostavi Velike Srbije. (Nenad Rizvanović, Preporodov Journal)

PREDIZBORNI MOSTAR: Ne znaju voditi grad, ali bi se igrali državom

Trenutačno u Mostaru na mikrorazini vlada situacija izrazito nalik onoj predizbornoj u SAD – u. Na ulicama gore automobili, pucnjave se događaju u sred bijela dana, roditelji prosvjeduju zbog uvjeta u kojima djeca pohađaju nastavu a požari gore i oko grada kojim povremeno poteče mutna, blatnjava rijeka. Mudra kakva jeste govori nam kakva je voda nad kojom pokušavamo držati nos, počesto i začepljen. S obzirom da do izbora imamo još skoro tri mjeseca lijepo me strah i zamisliti kako će izgledati preostalo predizborno vrijeme na obalama Neretve.

Ono što će nam i ovi izbori pokazati jeste to da je svaka čestita, dobronamjerna i sposobna osoba u ovoj zemlji apsolutno nezainteresirana za bavljenje politikom. Kod nas se tim javnim poslom bave ljude visokih ambicija a niskih sposobnosti što jasno govori i o njihovim životnim načelima. Mnogi od njih nesposobni su čak i da shvate kako tema lokalnih izbora moraju biti komunalna pitanja, gradska infrastruktura, javni sadržaji, stanje u kojem su gradska kultura, sport i mladež, kakva je kvaliteta zraka i vode, kako ćemo i gdje graditi i zašto, na čemu bi valjalo zasnivati lokalnu ekonomiju i slično. Upravo bi se na lokalu trebali kandidirati ponajbolji operativci, ljudi sposobni započeti i završiti vrlo konkretne poslove. Nacionalni interesi, vanjska politika i slično teme su za državnu razinu ali sustav je tako namješten da se i na lokalu mlati prazna slama. Problem je što je i tu slama na leđima običnog puka.

Tako da kad se sve skupa pogleda stvarno smo mogli proći  i bez ovogodišnjih izbora. Jedina potencijalna korist od njih mogla bi biti da se u skoroj budućnosti oni pokažu kao korak ka stvaranju svijesti o regionalnoj i lokalnoj politici u okviru Bosne i Hercegovine. A do tada ćemo živjeti i ponašati se onako kako očito jedino i znamo – kao da smo pod okupacijom u vlastitoj zemlji. Sami smo mi sebe okupirali. Vjerojatno zbog toga i jesmo jedan od zadnjih svjetskih političkih rezervata. (Marko Tomaš, Žurnal)

Kolaps i radna mjesta

Kolaps u avioindustriji koji je uzrokovan pandemijom koronavirusa mogao bi izbrisati 46 miliona radnih mjesta širom svijeta što predstavlja više od polovine. Ovaj podatak je rezultat novog istraživanja o tome koliko dugotrajni pad avioputovanja i turizma štetno utiču na globalnu ekonomiju.

Akciona grupa za zračni saobraćaj (ATAG) je u svom izvještaju koji je objavljen danas kazala da bi više od pola postojećih radnih mjesta u avijaciji i koji su povezani sa tim moglo biti izgubljeno kao rezultat pandemije. Mnogi iz avioindustrije ne očekuju da će se ova vrsta putovanja vratiti na staro do 2024. godine.

Gubici radnih mjesta samo u aviokompanijama, aerodromima i civilnim zrakoplovnim kompanijama bi do početka sljedeće godine mogli iznositi 4,8 miliona što je smanjenje zaposlenosti za 43 posto u odnosu na nivo prije pandemije. Još 26 miliona radnih mjesta bi moglo nestati u turizmu koji je povezan sa zračnim putovanjima kao i 15 miliona poslova u kompanijama koje nude robu i usluge iz ovog lanca zračnog transporta.

Navedeni brojevi znače da bi se zrakoplovna aktivnost mogla smanjiti za 52 posto što bi u konačnici dovelo do gubitka 1,8 biliona dolara u globalnom BDP-u.

Smanjivanje radnih mjesta u glavnim aviokompanija i aerodromima je odavno počele, brojne firme poput Lufthanse, Ryanair i drugih su primorani na rezanje troškova, ukidanje ruta, ali i otpuštanje radnika. (Klix)