Tijekom masovnog istrebljenja palestinskoga naroda, cionistički režim nije nastojao uništiti samo živote, nego i samu srž palestinskoga identiteta. Srušene su knjižnice, arhivi, škole i sveučilišta – mjesta stjecanja znanja, edukacije i pamćenja. Srušene su i džamije i crkve – simboli duhovnosti, utjehe i zajedništva. Zajedno s njima nastojalo se uništiti i snove tisuća djece i mladih koji su težili obrazovanju, slobodi i miru. Spaljeni su dnevnici, izbrisane čitave obiteljske povijesti, razarani temelji kulturne i intelektualne baštine.
Cilj nije bio samo ugasiti otkucaje srca izgladnjivanjem, bombardiranjem ili spaljivanjem. Cilj je bio ugasiti nadu i utrnuti iskru u očima Palestinaca i Palestinki. Uništavanje nije bilo usmjereno samo na tijela, nego i na duh – na ono što ljude povezuje s domovinom, s poviješću i vlastitim identitetom. Upravo zato, danas više nego ikad, moramo podsjećati na bogatu kulturu palestinskoga naroda, a osobito na neprocjenjivo bogatstvo pisane riječi koje su tijekom desetljeća stvarali brojni palestinski pjesnici i pjesnikinje. Njihova poezija nije samo odraz boli i gubitka, nego i svjetionik otpora, sjećanja i očuvanja dostojanstva. Palestinska pisana riječ diše unatoč ruševinama i prenosi se s koljena na koljeno. Nju režimi i okupacije nisu uspjeli uništiti – riječ.
Pjesnikinja u ratnim vremenima
Pjesnikinja Hind Joudah, rođena je 1983. godine u izbjegličkom kampu al-Bureij u Pojasu Gaze. Njezina zbirka poezije Nobody Always Leaves objavljena je 2013. godine. Osim što je cijenjena umjetnica pisane riječi, Joudah je i edukacijska stručnjakinja koja je studirala obrazovne tehnologije u Gazi, a svoje znanje i angažman proširila je i na radijsku produkciju. Njena kreativnost nije usredotočena samo na poeziju. Dobila je Zlatnu nagradu na Arab Youth Gathering Festivalu u Kairu još 2006., a profesionalno je bila angažirana u pisanju kratkih priča, dokumentarnim scenama te radijskoj produkciji. Bila je producentica i voditeljica emisije Good Morning, Homeland za Radio Al‑Hurriya, te uređivala Magazine 28, važno glasilo palestinske kulture iz Gaze. Joudah bilježi kako je neopisivo teško pisati poeziju inspiriranu ratnim razaranjima. U dirljivim stihovima piše kako u ratnim vremenima biti pjesnik znači stalno se ispričavati svakom živom biću – biljkama, životinjama, a osobito:
„blijedim licima djece prije i poslije smrti, licima svake tužne ili ubijene majke“ (Muna, Teller, 2024: 186).
Doista, u ovim vremenima svatko tko posjeduje i minimalnu dozu ljudskosti osjeća potrebu reći kako nam je žao – žao što smo obećali „nikada više“, a opet se to ponovilo mnogo puta: Ruanda, Kambodža, Srebrenica, Mianmar, sada i Gaza. Ipak, žao nam je ne samo zbog genocida, već i zbog bespomoćnosti s kojom gledamo kako brojne deklaracije o ljudskim pravima, koje su nekada bile glasovi nade i zahtjeva za pravdom, postaju tek prazne formulacije. U vremenu kada rastu fašističke i autoritarne politike, a pravda i osnovna prava često se zloupotrebljavaju ili ignoriraju, te deklaracije gube svoju vjerodostojnost, integritet, moć i značenje. Sve te izjave i međunarodne konvencije, umjesto da budu štit slabijih i obespravljenih, često služe kao puki izgovor ili paravan za održavanje statusa quo. Dok gledamo kako se prava guše, a zločini prelaze nekažnjeno, osjeća se gorčina i beznađe koje duboko prožima ljudsku svijest.
Joudah također piše o osjećaju kolektivnog stida uljuljkanosti u naše zone komfora:
„topline koju imaš, svoje čiste odjeće, sati dokolice, zijevanja, šalice kave, mirnog sna, živih voljenih, punog želuca, vode na dohvat ruke, čiste vode i mogućnosti da se okupaš – i svega što znači biti živ“(Muna, Teller, 2024: 187).
U toj svakodnevici, koju često uzimamo zdravo za gotovo, krije se i ogoljena istina o ljudskoj slabosti. Plaćanje računa, kupovina osnovnih potrepština, briga o zdravlju, stres zbog siromaštva, nasilja ili bolesti – sve to postaje dio naše tihe borbe. Sustav u kojem živimo često je toliko okrutan da njegove strukture nepravde prožimaju svaki kutak naše svakodnevice, dok mi ostajemo zarobljeni u maskama lažnog privremenog hedonizma. Šutimo i dalje. Međutim, glas Hind Joudah nije usamljen.
Ako umrijeti moram, ti živi da priču moju ispričaš
Refaat Alareer bio je palestinski književnik, pjesnik, sveučilišni profesor i borac za pravdu. Predavao je književnost i kreativno pisanje na Islamskom sveučilištu u Gazi, sa specijalizacijom za djelo Williama Shakespearea. Bio je aktivno uključen u brojne kulturne i edukativne inicijative, a uredio je i dva zbornika kratkih priča koje svjedoče o svakodnevici života pod izraelskom opsadom. Refaat je ubijen 6. 12. 2023. godine u izraelskom napadu na Gazu, zajedno s nekoliko članova svoje obitelji. Sebe je opisivao kao pripovjedača koji svojom pričom komunicira, ali i aktivno sluša te hrabri ljude. To je bila njegova misija.
Njegov književni i društveni angažman nije bio samo čin umjetničkog stvaralaštva, već čin suosjećanja. U svojim tekstovima često je isticao kako u okupiranoj Palestini smrt nije najgora stvar. Ono što još više razara je osjećaj krivnje onih koji su preživjeli – jer nisu umrli, jer njihovi domovi još uvijek stoje. Taj osjećaj privilegiranosti u tragediji progonio je mnoge Palestince/ke.
Primjerice, Alareer je s posebnom nježnošću i tugom pisao o svojoj studentici Zainab Al-Qolaq, izuzetno marljivoj, predanoj i aktivnoj mladoj ženi, koja je samo dva mjeseca prije napada trebala diplomirati engleski jezik. U izraelskom zračnom napadu ubijeno je 17 članova njezine obitelji. Izrael je, nažalost postigao da smrt Palestincima postane navika – svakodnevna i toliko prisutna i normalizirana poput pranja zubi, ispijanja vode, presvlačenja ili kuhanja. Smrt je postala obična, banalna. A upravo u tome leži najdublji užas.
Najpoznatija Alareerova pjesma, „Ako moram umrijeti“, napisana 2011. godine, prevedena je na više od 40 jezika. U vremenu genocida i šutnje međunarodne zajednice postala je jedna od najsnažnijih pjesničkih izjava i poziva na sjećanje, otpor i solidarnost pretočena u potresnim stihovima „Ako umrijeti moram, ti moraš živjeti da moju priču ispričaš, da stvari moje rasprodaš.“ (Muna, Teller, 2024:330).
Istina preživljava u jeziku potlačenih
U svijetu u kojemu deklaracije o ljudskim pravima postaju prazna forma ili sredstvo licemjerne moći, u kojem je potrošnja važnija od pravde, a svakodnevicu obilježavaju stres zbog bolesti, strukturalnog nasilja, siromaštva i bešćutnosti institucija, ostaje pitanje što još ima vrijednost? Čak i kad fašistoidne politike pokušavaju ušutkati istinu, dok porobljeni narodi traže načine da prežive pod okupacijom, riječi onih koji svjedoče patnju ali i prkos — ostaju. One prelaze granice deklaracija, vladavina i oružja. Riječi koje opisuju stvarnost, koje izriču bol i otpor, koje nadilaze službene narative, ne mogu biti dokinute. U tom smislu, odjekuju i Isusove riječi iz Evanđelja: „Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći“ (Mt 24,35). U ovom kontekstu one ne zvuče kao puka religijska utjeha, već kao istina o trajnosti riječi koje nose pravdu i dostojanstvo. Čak i ako zlokobni plan Izraela uspije, čak i ako se palestinski domovi sravne, ako se izbrišu imena i grobovi — riječi će preživjeti. One postaju spomenik, memorija i nada. I ništa ih ne može utišati. Ostaje nam odgovornost da ne zaboravimo, da pričamo o Palestini, da prenosimo njihova svjedočanstva, ne samo putem digitalnih medija nego i u razgovorima u vlastitim domovima, s prijateljima, djecom, kolegama. Ako ne možemo promijeniti svijet, možemo sačuvati istinu.
Napomena: Prijevod pjesama je preuzet iz knjige Svitanje u Gazi: Priče o palestinskim životima i kulturi (2024). Knjigu su uredili Mahmoud Muna i Matthnew Teller, a prijevod je omogućio Dženan Mušanović.
