Žrtve genocida i njihove porodice ne mogu ostati bez zadovoljenja pravde zato što je srpski član Predsjedništva protiv revizije, hrvatski suzdržan, a bošnjački nestručan. Kako se u svemu tome ponašaju mediji?

Odbijanje Zahtjeva za reviziju presude BiH protiv Srbije iz 2007. desilo se 9. marta ove godine, svega nekoliko dana nakon što je zahtjev podnesen. Priča o reviziji tako je dobila na intenzitetu, požurena ka kulminaciji i svom kraju u političkim obračunima. Oni koji su bili protiv podnošenja zahtjeva s njegovim odbijanjem dobili su potvrdu svojih stavova ili su bar to s više ubjedljivosti mogli tako da prikažu. Takvi su gotovo svi portali iz Republike Srpske, ali i veliki broj medija iz Federacije, bilo da imaju ili ne neku političku agendu.

Najlakše je reći koji su mediji (u ovoj analizi riječ je samo o portalima) bezuslovno za podnošenje zahtjeva i nakon njegovog odbijanja. To su: Slobodna-bosna.ba, Stav.ba, Faktor.ba i Saff.ba, s mogućnošću da smo izostavili portale koji su regionalni ili lokalni ili nedovoljno poznati zbog vremena njihovog nastanka ili malog broja čitalaca. Postoje i oni mediji koji su spram zahtjeva gajili određen optimizam u vezi s njegovim uspjehom, ali nakon odbijanja svrstali su se u najžešće kritičare podnositelja zahtjeva. Prije svih, Bakira Izetbegovića i Sakiba Softića. Takav je, naprimjer, Avaz.ba.

Kad je o internet-portalima riječ, zanimljivo je da u oba slučaja nema novinarskog istraživanja. Radi se o reagiranjima i/ili prenošenju agencijskih vijesti. U zavisnosti da li u odbijanju zahtjeva vide krivicu Suda ili podnositelja zahtjeva, portali objavljuju takva reagiranja. Rijetki su primjeri kod kojih u jednom tekstu čitalac može pronaći više strana. Takav je, recimo, ovaj s banjalučkog portala Buka. Nikakav naročit trud nije bio potreban da se takav tekst uradi. Obična kompilacia izjava političara iz različitih političkih partija, različitih nacionalnosti, s različitih nivoa vlasti. Međutim, u poplavi jednostranih pristupa slučaju, iako jednostavan te bi trebao biti opšti, iznenađuje primjer u kojem se daje više reagiranja iz više različitih uglova mada nijedno od njih nije ekskluzivno dato za Buku. Unutar samog teksta dati su i linkovi na prethodne Bukine objave u vezi sa slučajem.

Krivi su svi osim nas

Na drugim portalima postoje slučajevi u kojima nećete naći drugu stranu, uzimajući medij u cjelini. Naprimjer, portal Stav.ba, koji za propast zahtjeva krivi svakog osim samih njegovih podnosioca. Unutar jednog teksta pogotovo je teško naći drugu stranu na bilo kojem portalu. Tako da onda ostaje zaključak da su ustvari mediji strane. Da biste čuli drugu stranu, morate posjetiti drugi portal. Nedovoljno je referiranja na prošlost slučaja. S izuzetkom Ivana Lovrenovića, koji je na svom blogu aktuelizirao svoj tekst iz 2007., napisan ubrzo nakon što je presuda donesena. Tu podsjeća da je od početka odnos prema tužbi bio neprofesionalan, kampanjski. Međutim, dva važna detalja iz prošlosti presude niko nije propitao ni pravno ni politički. Uzgred smo ih spomenuli u prošloj analizi, koja se također ticala izvještavanja o reviziji. Prvo pitanje je kako je uopšte tužba RBiH protiv Savezne Republike Jugoslavije, iz rata, dakle, postala pravno naslijeđe postdejtonske BiH. Da li je uopšte spomenuta tokom dejtonskih mirovnih pregovora? Ako je u Daytonu učinjena legitimnom, šta onda danas srpske političke predstavnike čini njenim protivnicima? I druga stvar koja je zanimljiva a koja uveliko objašnjava odbijanje zahtjeva jest da se u istoriji tužbe već desio gotovo identičan slučaj. Naime, svojevremeno je srpski član Predsjedništva BiH Živko Radišić, mimo znanja druga dva člana Predsjedništva, u Haag, a u ime BiH, poslao svog agenta. Zvanični agent BiH i tada je bio Sakib Softić. Taj Radišićev agent je obavijestio Sud da se BiH povlači iz sudskog procesa i unio zabunu. Objašnjavanje je trajalo oko godinu dana, sve dok Sud nije donio odluku da se proces nastavlja jer u BiH ne postoji konsenzus o prekidu sudskog procesa. Danas, u vezi s revizijom, imamo sličnu situaciju. Sud, svjestan nepostojanja jedne adrese s koje bi mogao doći odgovor u ime države, upit u vezi s revizijom šalje na tri adrese – trojici članova Predsjedništva BiH. U skladu s njihovim odgovorima, opet je zaključio isto – nema konsenzusa. Za reviziju je bio predstavnik jednog naroda, ne država. Samo, ovog puta nije se radilo o prekidu procesa, već o počinjanju novog. Važno pitanje kojim se novinari ne bave je, dakle, kakva je to država BiH te da li je s ovakvim mehanizmom odlučivanja u međunarodnopravnim odnosima uopšte moguće da radi u svoju korist? I ne samo u međunarodnopravnim, nego u svemu onome što bi se ticalo odlučivanja na državnom nivou. Pogotovo je pitanje da li se ovdje politika uopšte smije baviti žrtvama rata te koji su mehanizmi traženja pravde na međunarodnom planu a da to ne uključuje državne organe. Žrtve genocida i njihove porodice ne mogu ostati bez pokušaja zadovoljenja pravde zbog toga što je srpski član Predsjedništva protiv revizije, hrvatski suzdržan, a bošnjački nestručan. Medijski posao bi stoga morao uključivati istraživanje kako istorije tužbe tako i druge slučajeve pred Međunarodnim sudom pravde koji svojim ishodom podsjećaju na bh. slučaj. Osim toga, istraživanje bi moralo biti usmjereno i na to šta dalje mogu očekivati žrtve.

Političke posljedice

Suprotno tome, mediji su se isključivo okrenuli ka političkim posljedicama slučaja u zemlji. Prije svega, kako će se sve to manifestovati na vladajuću bošnjačku partiju SDA i njenog lidera Bakira Izetbegovića, najodgovornijeg za pokretanje priče o reviziji. Pri tome, u najnezavidnijoj situaciji su oni portali, gore pobrojani, koji su odlučili da stanu u odbranu bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu s upitnim legitimitetom Sakiba Softića te cijelog pravnog tima uključenog u priču u vezi s revizijom. Brane neodbranjivo, a posao im dodatno otežavaju oni koje brane. Iz prostog razloga jer nisu transparentni te se onda opravdano sumnja da kriju brojne stvari koje im ne idu u prilog. Javnost nema uvid ko je sve i za koji segment rada bio zadužen u timu za reviziju; čijim novcem i u kojem iznosu su članovi tima plaćani; kojim dokazima su raspolagali i zašto su mislili da su ti dokazi dovoljni i adekvatni da bi njima u reviziji mogli nešto postići. Uz sve to, javnost je stekla uvid u mišljenje registrara haškog suda o tome da Sakib Softić nije legitiman agent. Njegova odbrana na N1 je sljedeća: “Zatražio sam mišljenje Registrara suda koji nisu Sud kako bih imao kompletnu predstavu o ovom problemu. Registrar mi je rekao da smatra da je to novi predmet i da je potrebno novo imenovanje. Utvrdio sam da njegovo mišljenje nije utemeljeno na statutu i pravilima Suda. Takav stav nije utemeljen ni u praksi Suda.”

Nisu uslijedila potpitanja: Zašto ste tražili mišljenje ako ga ne uvažavate?; Zašto niste od registrara tražili dodatno pojašnjenje u vezi s nedoumicama koje ste imali?; Postoji li veća instanca od registrara od koje ste mogli tražiti mišljenje i zašto to niste uradili?, itd. No, i bez tih potpitanja, Softić djeluje nedovoljno ubjedljiv.

Ukratko, braniti tim koji je donio najveći poslijeratni poraz državi BiH i žrtvama genocida, bez argumenata, ne samo da je neprofesionalno već i nemoralno. Mnogo je lakše, moralnije, ali i profesionalnije biti u ulozi kritičara “revizorskog tima”. S nekim izuzecima, doduše. Ako to ne radite zarad političkog probitka opozicionih političara. To je primjetno na portalu Avaz.ba na kojem greške Izetbegovića bivaju rezervirane za reagiranja Fahrudina Radončića prije nego za reagiranja struke u čiji domen analize te greške ulaze.