O forenzici i ljudskim tragovima, Tomorrow Today, Deutsche Welle (30 minuta)
Inače izvrstan dokumentarni serijal nastao u produkciji Deutsche Wellea ima ozbiljan nedostatak: vremenski kontekst. Odnosno, nepostojanje istog. Nigdje ne možemo naći podatak o tome kad je epizoda napravljena, pa se gledatelji moraju sami snalaziti, hvatajući skrivene znakove, što je ionako bila glavna tema emisije koju ovdje predstavljamo. Jedan od tih znakova mogao se nazrijeti u temi posvećenoj deepfakeu, lažnim video radovima: „Ova tehnologija ozbiljno zabrinjava američku vlast, jer bi mogla biti zloupotrijebljena na izborima 2020. godine.“ Dakle, prilog otprilike možemo situirati u 2019.
Zbog čega je ova priča o vremenskom kontekstu važna? Evo primjera:
Jedan od sagovornika kaže: „Lažna video tehnologija je prije šest mjeseci bila na tom nivou da ste metodom prostog promatranja mogli registrirati razna iskrivljenja. Međutim, oni radovi koji nastaju danas već su na ivici uvjerljivosti. A sve ono što bude nastajalo u tri do devet mjeseci od današnjeg dana bit će tako stručno napravljeno da 99 posto posmatrača neće prepoznati da je riječ o fake uratku.“
I šta da radimo s ovim inače lucidnim upozorenjem? Da li znamo kad je tačno nastalo? U septembru 2019? Ili u prvim mjesecim 2020? Ili čak prije koju sedmicu? Kako god da bilo, izjava pokazuje dvije stvari – da je u priči o tehnologiji, koja se zastrašujuće brzo razvija, vremenski kontekst jedan od ključnih čimbenika, ali i da tehnološki filmovi baš i nisu građa podobna za višestruko repriziranje, jer sve što je nastalo prije 24, ili čak 12 mjeseci, ubrzo biva zastarjelo, pa i televizijske priče koje se tim povodom snimaju. Kada Playboy TV pušta priloge od prije deset ili 15 godina, malo se toga u oblasti njihovog interesiranja i rada promijenilo i to djeluje sasvim svježe, jer je zapravo vječno, ali kada DW preko N1 ili drugih kanala pusti nešto iz 2018. ili 2019., to može biti prava katastrofa od zastarjelosti. Ne važi ovo pravilo za sve priloge, ali – nažalost – na većinu njih je primjenjivo.
Kad smo već kod deepfakea, došli smo dotle da je dovoljna jedna fotografija da bi se na osnovu nje napravio lažni video. Tehnologija koja radi na razotkrivanju video prevara mora evoluirati uporedo s kriminalnim metodama razvoja lažnjaka. Inače smo svi u problemu. Zato autori s punim pravom upućuju gledatelje na zlatna pravila provjere činjenica: morate biti upućeni u vjerodostojnost medija i autora čije sadržaje konzumirate, morate biti spremni na to da konsultirate stručnjake ako se radi o relevantnim (npr. zdravstvenim) informacijama i morate biti majstor istraživanja, što je samo malo ozbiljniji sinonim za guglanje.
Moj babo ironman; Al Jazeera (27 minuta)
Još jedan film bez informacije o vremenu nastanka. I još jedan film koji je nastao u (ko)produkciji Al Jazeere, a posvećen je Ironman triatlonu. Prošli put predstavili smo priču o Nudžejmi Softić, a ove sedmice glavni protagonist je Edin Edo Mahmutović, stanovnik Novog Pazara, inspirativnog grada s juga Srbije u kojem se oformio pravi mali pokret rekreativaca.
Ironman je jedan od najvećih savremenih izazova koje čovjek sebi može postaviti. Kada je Edo u Italiji, na obali mora, ušao u grupu koja će iskušenja za jedan dan početi plivanjem, nastaviti biciklom i završiti trčanjem, bio je dio velike, odvažne i superutrenirane gomile od 3.000 ljudi. U prosjeku, 20 posto njih ne uspije u naumu. Neki odustanu već prilikom plivanja, drugi posustanu na nekoj etapi biciklističke utrke, a treći, nakon što prođu dvije trećine ekstremnih napora, ne izdrže maraton.
E, Edo je među onima koji su uspjeli. Veliki podvig izveo je uz podršku porodice, kolega rekreativaca i cijelog grada. Ovo je Novi Pazar shvatio kao svoj izazov, svi su bodrili Edina, a on kaže da mu je ta podrška bila ključna. Kako je došao na ideju da se upusti u Ironman? Izgleda da je sve išlo u etapama: „Kad sam shvatio da imam isplivan, odvožen i istrčan maraton, shvatio sam: to je to. Vrijeme je da te izazove objedinim u jedan.“
Film počinje tako što nas autor Samir Smajlović u Edinovu priču uvodi preko izjave njegovog osmogodišnjeg sina: „Ja sam Idriz, za mjesec dana punim osam godina, znam da plivam i vozim bicikl (…) Na Prvom pazarskom polumaratonu istrčao sam pet kilometara za pola sata i osvojio sam medalju. I babo je bio sa mnom. On je brži… Ali lako je njemu, on je ironman.“
Idrizovom ispoviješću film i završava: „Ja sam Idriz, napunio sam osam godina i još uvijek nisam ironman. Babo kaže još je rano, ali bićeš akobogda…“
Ta konceptualna dosjetka uokviravanja filma karakterističnim narativom često je rabljena, a u ovom filmu ima puno opravdanje, jer svi rekreativci koji se pojavljuju kao sagovornici u filmu ističu, između ostalog, i jak edukativni, odnosno motivacijski aspekt sopstvenog angažmana. Cilj im je da privuku što više sugrađana i od Novog Pazara naprave centar zdravog života, grad s masovnom posvećenošću sportu. I nije baš da nemaju uspjeha u toj nakani.
