Genocid je događaj koji, nažalost, u istoriji Srebrenice zauzima najznačajnije mjesto. No, istorija Srebrenice ne smije ostati reducirana na vrijeme od genocida pa naovamo. U čemu leži odgovornost novinara kada se govori o predstavljanju Srebrenice?

Jedno ime ne bi smjelo ostati zaboravljeno u lokalnoj memoriji. Nije to ni Ćamil Duraković ni Emir Suljagić ni Naser Orić ni Ratko Mladić. Radi se o Juraju Dragišiću, jednom od najznačajnijih filozofa i teologa u Evropi s kraja 15. i početka 16. vijeka, koji je rođen u Srebrenici i dio života proveo u njoj. Njegov globalni uticaj u najvećoj mjeri povezan je sa reformom kalendara. Papa Grgur ga je usvojio, ali gregorijanski kalendar je njegovo djelo.
Zanimljiv novinarski posao, ne naročito zahtjevan, bila bi anketa. Novinari trebaju pitati ̶ od opštinskih glavešina preko srednjoškolskih profesora do građana ̶ znaju li ljudi uopšte ko je taj čovjek. Koliko je on prisutan u memorijalnoj kulturi Srebrenice? Zagreb ima njegovu ulicu, da li je ima Srebrenica? Ako nema, zašto nema?

Malo je, također, poznato da je upravo po Srebrenici, franjevačka provincija Bosna Srebrena dobila ime. Kad su katolici u pitanju, na TV1 i na Hayatu u proteklom periodu imali smo pomen na jedinog katolika sahranjenog u Potočarima. Kao značajna vijest, plasirana je i ona o djeci Srebrenice koja su pjevala papi prilikom njegovog dolaska u Sarajevo. Međutim, nismo imali ni riječi o katolicima Srebrenice. Kako je ta populacija iz Srebrenice gotovo nestala? Srebrenica je u identitarnom smislu jako važna za identitet katolika u BiH te kroz to i za sam identitet Bosne, sintagmu često spominjanu u bh. medijima, uključujući i dvije spomenute televizije. Ta sintagma, uveliko zahvaljujući medijskim banalizacijama, postala je floskula, zbog opštih mjesta i nedovoljnog istraživanja osnovnih komponenti tog identiteta. Srebrenica je jedno od mjesta na osnovu kojeg se može argumentirano pričati o bosanskom identitetu u smislu njegove etničke mozaičnosti. Mediji za to nisu pokazali sluh, prešutjevši katolike Srebrenice ili ne znajući ništa o njima.
Tek nešto malo više priča se o Sasima, kopačima srebreničkog srebra, ali nedovoljno i o tome. Međutim, to se čini prijeko važnim kada memorijaliziramo Srebrenicu. Ona ne počinje s genocidom. Njena istorija puna je pozitivnih primjera čija afirmacija može uticati na njenu pozitivnu budućnost gotovo jednako kao i suočavanje s genocidom.

Već je u ovom tekstu spomenuta redukcija povijesti. Međutim, može se to i grublje reći, a ne pogriješiti. Čini se da se u Srebrenici, osim ubijanja većeg dijela njene muške populacije, dešava i ubistvo njene prošlosti. Mediji su ti koji, barem u trenucima kad Srebrenica dolazi u prvi plan, imaju obavezu reći nešto više o njoj.

Genocid se nije desio u provinciji evropske provincije. Genocid se desio u mjestu koje je stvaralo i imalo vrijednosti apsolutno jednake onima koje su se stvarale i u evropskim centrima.