Vođeni načelom po kojem svaka žrtva iz nekog od ratova protutnjalih ovim prostorima ima pravo na dostojan grob, pod uvjetom da je hrvatska, a naročito ako je ustaška ili, minimalno, domobranska, visoko je državno izaslanstvo, predvođeno Tomom Medvedom, ministrom hrvatskih branitelja, i Silvanom Oruč Ivoš, predsjedničinom izaslanicom, u društvu predstavnika Generalskog zbora, Hrvatskog žrtvoslovnog društva i proustaškog Hrvatskog domobrana, prije nekoliko dana svjedočilo pokopu posmrtnih ostataka “55 žrtava partizanskih zločina protiv čovječnosti tijekom Drugog svjetskog rata i poraća”. Ostaci ubijenih, pronađeni su i ekshumirani na devet mjesta u općinama Plitvička jezera i Rakovica te sahranjeni na mjesnom groblju u Vakancu.
Simbolično odavanje počasti osobama čiji je politički i vojni cilj bila uspostava etnički čiste Hrvatske, upotpunjeno je riječima predsjedničine izaslanice da su ubijeni samo zato “što su bili domoljubi, Hrvati i što su voljeli svoj narod i Katoličku crkvu”.
Ako su svojedobno i postojale stanovite rezerve, nedoumice o javnom slavljenju ustaša u Hrvatskoj, one su već neko vrijeme uklonjene. Ustaše se veliča otvoreno, njihovi se zločini opisuju kao neizbježna djelovanja u cilju očuvanja stabilnosti pravnog poretka, a o krvavoj i u svakom pogledu bijednoj NDH, nerijetko se govori kao o ne baš neugodnom predahu između dviju mračnih Jugoslavija.
Birane riječi Silvane Oruč Ivoš na ispraćaju ubijenih, vojne počasti na pogrebu, ministar u društvu ekstremnih desničara, samo su potvrdili laskavi status ustaštva u državnom protokolu, njegovo zasad nepisano uvrštavanje u vrijednosti koje Hrvatska smatra dobrim, korisnim i poželjnim.
Hrvatska nije ustaška država kao što je bila NDH. Ne trpa svoje građane u stočne vagone, ne odvodi ih u logore gdje ih se zlostavlja i ubija.
U hrvatskoj zemlji, međutim, ubrzano raste pijetet prema onima koji su radili nabrojano u prethodnoj rečenici. Pognojen službenom brigom najviših državnih adresa, na tlo baca tešku sjenu, a ona se zgušnjava u sve teži mrak.
