Brzo objavljivanje generativnih alata umjetne inteligencije bio je trenutak obračuna. Baš ove sedmice Geoffrey Hinton, proslavljeni programer umjetne inteligencije, najavio je ostavku u Googleu, rekavši da žali zbog svog rada i želi slobodno govoriti o opasnostima i rizicima tehnologije koju je stvorio.
Elon Musk je, u tipičnom suprotnom stilu, upozorio da umjetna inteligencija može uništiti civilizaciju i stvorio kompaniju za umjetnu inteligenciju. Prethodno je uložio u OpenAI, kompaniju koja stoji iza generativnih AI alata kao što je GPT-4.
Musk se pridružio stručnjacima za umjetnu inteligenciju i nekim čelnicima u industriji koji su pozvali na šestomjesečnu pauzu u razvoju generativne umjetne inteligencije, istovremeno pozivajući kreatore politike da uvedu pravila, vjerovatno u tom roku.
Jasno je da nikada nisu iskusili demokratski zakonodavni proces. Usvajanje i provedba zakona o umjetnoj inteligenciji, a kamoli uspostava novog regulatornog tijela, potrajat će godinama.
Drugi predlažu ispitivanje rukovoditelja AI-ja pod zakletvom kako bi sastavili evidenciju sigurnosnih problema s kojima su se susreli. No prethodna saslušanja s Markom Zuckerbergom iz Mete ili Sundarom Pichaijem iz Googlea nisu ostavila traga na poslovne modele društvenih medija i pretraživačkih divova, a nisu nametnuti ni zakoni koji bi ograničili njihove ovlasti.
Odjednom, svi žele regulirati AI. Napisana su otvorena pisma i zakonski prijedlozi. Nažalost, nepodudarnosti između karakteristika umjetne inteligencije i ponuđenih rješenja odaju duboke nesporazume između ljudi koji razvijaju i prodaju umjetnu inteligenciju i onih koji donose zakone.
Političari širom svijeta shvatili su da moraju učiniti nešto brzo. Sada se utrkuju da postave nova pravila. U rijetkom trenutku političkog usklađivanja, republikanci i demokrati, kineske i evropske vlade nadaju se obuzdati prijetnje umjetne inteligencije (iako iz vlastitih političkih razloga).
Evropska unija je najdalje odmakla u zacrtavanju kako bi zaštitne ograde trebale izgledati. Zakon EU-a o umjetnoj inteligenciji uglavnom razmatra kako umjetna inteligencija, nakon što se primijeni, može stvoriti rizike u pristupu zapošljavanju, obrazovanju ili ljudskim pravima.
Ipak, dužnosnici EU-a priznaju da ovaj fokus na primjene umjetne inteligencije izostavlja generativnu umjetnu inteligenciju ili umjetnu inteligenciju kao tehnologiju. Sljedeći niz otkrića učinit će da današnji sintetički mediji izgledaju primitivno.
Možda ne znamo što slijedi, ali znamo da će se nove tehnologije stalno pojavljivati. Propisi usvojeni danas također će se morati baviti budućim ponavljanjima.
To je izazov koji treba riješiti i zahtijevat će inovaciju same politike. Bilo bi sjajno kad bi programeri umjetne inteligencije ažurirali svoje razumijevanje vladavine prava. Ono što uzbuđuje inženjere brine regulatore. Rizici sistema umjetne inteligencije leže ne samo u njihovim specifičnim primjenama, već i u pitanju ko ih uopće ima. U ovom trenutku kompanije vode šou i to je opasnost za demokratiju.
Svaka uspješna regulacija umjetne inteligencije mora se baviti trima područjima. Prvo, dinamika moći između AI programera i ostatka društva. Ta je asimetrija već toliko značajna da samo najveće tehnološke kompanije mogu razviti umjetnu inteligenciju zbog pristupa podacima i mogućnosti njihove obuke i obrade.
Čak i bogati univerzitet kao što je Stanford, koje obučava vrhunske inženjere umjetne inteligencije, nema podatke niti snage kompanija iz Silicijske doline. Kao rezultat toga, tajne unutrašnjeg rada umjetne inteligencije – koje imaju ogroman društveni utjecaj – ostaju zaključane u korporativnim sistemima.
Drugi problem je pristup informacijama. Mora postojati zaštita javnog interesa kako bi se zakonodavcima omogućilo da vide unutrašnje djelovanje umjetne inteligencije. Ne postoji javno razumijevanje algoritama koji upravljaju aplikacijama koje utječu na društvo. To zauzvrat ometa raspravu utemeljenu na činjenicama, fokusiranu javnu politiku i potrebne mehanizme odgovornosti.
I treće, ne možemo zanemariti stalno promjenjivu prirodu umjetne inteligencije. Regulativa mora biti fleksibilna i čvrsto provediva. To može uključivati vođenje zapisa kako bi se utjecaji mogli zabilježiti kada se postavke prilagode.
Iako postoji politička volja za reguliranje umjetne inteligencije, put naprijed je težak. I stručnjaci za umjetnu inteligenciju i zakonodavci imali bi koristi od dubljeg razumijevanja jedni drugih.
Informatičari bi trebali razumjeti njihov utjecaj na demokratiju, a regulatori bi trebali dublje istražiti kako umjetna inteligencija funkcionira. Jaz između njih dodatno će spriječiti razvoj propisa koji odgovaraju snazi umjetne inteligencije, a ta neusklađenost sama po sebi stvara rizike.
Izvor: Financial Times
Autor: Marietje Schaake
