Komentirajući aktuelna društvena i politička zbivanja, reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović nedavno je izjavio da vanjski faktori “Bošnjake pokušavaju radikalizirati“ i da se “njihovo postojanje tretira kao opasnost: “Kada me pitate o Bošnjacima, plašim se nastojanja koja pokušavaju da ih pod svaku cijenu radikaliziraju, da ih otjeraju od Zapada kako bi ih se onda optužilo da ne pripadaju ovim prostorima i kako time ‘nemaju pravo’ živjeti ovdje, a kamoli biti političkim narodom…”.
To da iz susjednih državnih centara dolaze ozbiljni ataci na Bosnu i Hercegovinu, tvrdnja je za koju je lako naći argumente. Ali da neko drugi pokušava radikalizirati Bošnjake, stav je preko kojeg se ne bi smjelo olako preći. Jer Bošnjaci, kao i ostali narodi u Bosni i Hercegovini, već godinama prolaze kroz proces radikalizacije, a za to im nije kriv niko sa strane. Tom procesu uzroke valja tražiti isključivo unutar bošnjačkog korpusa. Ako mu je istinski stalo do deradikalizacije, onda reisul-ulema najviše može uraditi tako što će kritički sagledati ponašanje i trendove na unutrašnjem planu, jer nema blagotvornijeg političkog metoda od autokritičke refleksije. Radikalizacija nikad ne dolazi bez razloga, sama od sebe. Višedecenijsko pauperizovanje širokih narodnih masa, potpomognuto intencioznom destrukcijom obrazovnog faktora i oštrom medijskom atmosferom, smrtonosna je politička injekcija za svaki narod, i Bošnjaci tu nisu izuzetak.
Ništa bolja situacija nije ni kod ostalih konstitutivnih segmenata Bosne i Hercegovine. U hrvatskom korpusu najcjenjeniji su egzaltirani komentatori koji tvrde da je Željko Komšić glavni faktor radikalizacije Hrvata. Zagovornici ove teorije svjesno ignoriraju činjenicu da u informativnoj Hercegovini decenijama s najvećim uspjehom djeluje farma ostrašćenih portala čiji glavni zadatak nije informirati, nego ozvijeriti narodne mase. I tu vojnu dužnost više nego uspješno objavljaju, čemu je najveća potvrda upravo narativ da je samo postojanje Komšića jednako radikalizacija. Ništa sumanuti portali i njihovi komentatori, ništa decenije neprofesionalizma i strateškog urlanja.
Kod bosanskohercegovačkih Srba ta je sveta obaveza povjerena vrhovnoj informativnoj jedinici, javnom servisu entiteta. RTRS bi se slobodno mogao prevesti kao Radikalna televizija Republike Srpske. Naša saradnica Gordana Katana još od 2014. godine svake sedmice bilježi njihova profesionalna posrnuća, i to je takva zbirka svjedočanstava koja će se vjerovatno decenijama proučavati na studijima žurnalistike. Pošto urednički kadar u stopu prati vokabular i filozofski opus Milorada Dodika, tako je i arhineprijatelj srpskog naroda nađen u političkom Sarajevu, iako su njegovi tragovi najvidljiviji upravo u redakcijama političkog RTRS-a.
Eto kako stvari stoje s našim etničkim radikalizmima. Uvijek je tu neko drugi kriv, uvijek se traže spoljni neprijatelji, nikad unutrašnji uzročnici. Pri tome valja imati na umu da stvarni život teče unatoč svim ozvjerenjima. Tamo, na ulici, po trgovima i pijacama, ljudi posluju i surađuju, požrtvovano pomažu jedni drugima. Dok god predstavljaju sami sebe, sve je u redu. Tek kad se transformiraju u narode, a to se najčešće dešava na društvenim mrežama i sportskim natjecanjima, tokom navijačkih bahanalija i u drugim sferama javnog života, iz njih progovori zloglasni duh naroda. I tada nastaje kuršlus zvani nemogućnost zajedničkog života. Sudeći po političkim govornicama, takav je život zaista nemoguć. Srećom da govornice imaju malo zajedničkog s onim što se dešava u stvarnosti.
