Kako vam zvuči ova titula: predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik?

A ova: bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik? Jedina razlika između prvog i drugog iskaza je u činjeničnosti. Od prije nekoliko dana drugi niz riječi je tačan, a prvi pripada prošlosti.

Nakon što je Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine potvrdilo prvostepenu presudu Miloradu Dodiku, javni prostor Bosne i Hercegovine preplavljen je mišljenjima, energičnim stavovima, oštrim osudama, nevjericama, zaprepaštenostima i odlučnim namjerama da se presuda opozove, ne prizna, poništi, izignorira, anulira i adaktira… Nepregledno more reakcija pokazuje u kakvom političkom okružju živimo i zato je zanimljivo pogledati neke od najvažnijih, najslikovitijih ili, narodski rečeno, najglupljih izjava.

Evo odabranih:

Aleksandar Vučić: “Dok dišem i dok kap krvi teče mojim venama, neću dozvoliti da iz mojih usta izađe pohvalna riječ o presudi. Bolje je da ne živim nego da na takav način sva svoja uvjerenja izdam.”

Na stranu to što predsjednik Srbije pokazuje tradicionalni pravni krkanluk, karakterističan za vlast  koju obnaša, izjava je zanimljiva kao neponovljiv dramski momenat. Teško je procijeniti kako pozorišta na tlu bivše Jugoslavije stoje s dramaturzima, ali ako ima koje da je u deficitu s tom profesijom, evo mu kadrovika kakvog bi poželio svaki teatar. Majstor zapleta i kralj verbalnog suficita, može govoriti tri sata ni o čemu, a da to opet bude zanimljivo, jer njegovi su govori bliži kakvoj živahnoj meksičkoj sapunici nego ozbiljnom političkom diskursu.

U trenutku kad je presuda potvrđena, glavni tragičar unutar granica toksičnog srpsko-propagandnog koncepta je Milorad Dodik, što Aleksandar Vučić izrazito teško podnosi. I spreman je odigrati bilo kakav igrokaz, samo da bi on bio u prednjem planu. Pa manje je emocija u reakcije unio bivši predsjednik RS nego glavni gostujući pojavljivač TV Pinka, Informer tevea i Happy televizije. Niko i ni u čemu ne smije biti ispred njega, pogotovo ne u patnji. Otud svi ovi značenjem bremeniti termini:

–  Disanje kao temeljni proces održivog života;

– Kap krvi kao pjesnički simbol i politički supstitut za otpor, hrabrost i pravednu borbu.

– Usta kao organ verbalne dijareje i začetak probavnog sustava.

Kakve veze ovaj digestivno-pulmološki instrumentarij ima s jednom pravosudnom odlukom, to do daljnjeg ostaje nepoznanica. Dobro je srpsko društvo ikako u pameti, kakav ga opskuran lik vodi. Oslobođen iritantne obaveze da poštuje međunarodno pravo i zakonske regulative susjednih zemalja, on udovoljava sopstvenoj potrebi za fidelkastrovskim monodramama bez kraja. Dok se Emmanuel Macron pojavi tri puta na malim ekranima, ovaj ih nakarika nekoliko stotina. On ispaljuje optužbe i ocjene rafalno, kao iz kakvog ratnog kišobrana. Dok smo živi i dok dišemo, do posljednje kapi krvi, ostajemo zapitani nad smislom ovakvog oglašavanja.

Milorad Dodik: Ljudi, on kao da zna nešto što mi ne znamo. Tako se ponaša. Više je povodom njegovog pravnog i lobističkog brodoloma dramio Aleksandar Vučić nego on. Spokojan, čovjek ima neki odgovor. Ili dogovor. Samo je jednom ispalio klasični miloradovski prostakluk, a sve ostalo je bilo unutar granica vladanja sobom.

Dodik je rutinski optužio šefa delegacije Europske unije u BiH Luigija Sorecu da je autor odluke, te na listu krivaca za svaki slučaj turio i Martu Kos, komesarku za proširenje. I tek na kraju, reda radi, s učtivom suzdržanošću prepustio se šatorskom bijesu i poručio: “Anitta Hipper, nosi se dođavola i ti i vaše nezavisno pravosuđe i vaš Aki.”

Valjda vidjevši koliko ljudi oko njega unose energije i patetike u javna obraćanja, Bivši je tek kasnije podlegao gubitničkom bijesu pa u opticaj pustio neke od najljepših motiva svog standardnog rasističkog repertoara. Recimo, onaj  o muslimanima kao patološkom čimbeniku. Bit će velika sreća i važan momenat u oporavku društva kada ovaj bosanski pravoslavac nekad siđe s javne scene. A ako poželi da se 2031. godine vrati i ako se nastave postojeći demografski trendovi, veliko je pitanje hoće li preostalih 120.000 stanovnika Republike Srpske tada uopće htjeti da ga ponovo gleda kako raspisuje tendere i – široke ruke, kakvim ga je Bog stvorio – daje kojekakve antidrogerske kredite za uzgoj jabuka.

Željka Cvijanović: Članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, između ostalog je nešto meditirala o “naklapanjima sarajevske kvazipolitičke čaršije”. To povodom tvrdnji da će ona biti nasljednica. Dovoljna su samo dva pojma iz lapidarne  izjave pa da se naučnom uvjerljivošću iscrta politički profil Željke Cvijanović. Naklapanja i politička kvazičaršija govore da je „političko Sarajevo“ predsjednici ono što je biku crvena marama – iskušenje kojem ne može da odoli. Riječi i uvrede poteku same od sebe. Sabina Ćudić, zastupnica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH nedavno reče: “Ona je veći psihopata od Dodika u pregovorima, na sastancima govori islamofobične riječi, kako je SNSD na braniku borbe protiv islamizma u BiH”.

Kao bivša debatna šampionka, Ćudić zna da je psihopata prejaka riječ i da u političkoj komunikaciji kod odmjerenih ljudi nema mjesta za takva stilska pretjerivanja. Međutim, verbalno prejaka i nedolična, Sabinina izjava ostaje suštinski tačna, Cvijanović zloupotrebljava globalni antiislamski sentiment u svrhu političkog profita, što joj možda može donijeti sitni politički ćar, ali je dugoročno diskreditira na više nivoa. Cvijanović je u sličnim ispadima povremeno znala nadmašiti velikog učitelja, ponašajući se kao Dodik u pričuvi. Njih dvoje dijele temeljni vokabular: čaršija, kasaba, kotlina… Riječ je o višedecenijskom dehumaniziranju Sarajeva koje je Radovan Karadžić počeo na ideološkom planu, Ratko Mladić nastavio na minobacačkom, a Dodik i Cvijanović ovjeravaju na rasističkom.

„Ni do sada Sarajevo nije odlučivalo ko će voditi SNSD ili bilo koju drugu političku partiju iz Republike Srpske, pa neće ni ubuduće”, kazala je Cvijanović za agenciju Srna. I ovo je izjava na koju valja obratiti pažnju. Naklapanja beogradske i banjalučke kvazičaršije postavljena su tako da Sarajevo ne smije ni pomisliti da uređuje bilo šta po Banjoj Luci, ali Banja Luka i Beograd imaju međunarodno verificirano pravo da se miješaju u sve sarajevske aspekte života. Cvijanović dodaje da se političko Sarajevo (zlu)raduje eliminaciji Milorada Dodika, iako je po dosadašnjim reakcijama jasno da njegov odlazak s nestrpljenjem iščekuje kompletna EU (minus Hrvatska i Mađarska), što je u više izjava potvrdio i sam osuđenik.

Nikola Špirić: Stari lisac, ogrezao u bogatstvu zarađenom pisanjem knjiga,  propisno je nezainteresiran za sudbinu šefa koji mu je sve to omogućio. Špirić je ispalio nekoliko protočnih floskula o narodu koji se pita, a kad se pita narod, kao što svi znamo iz teorije prava, tu sud nema šta da traži. Tako je kompletna pravosudna problematika jednim potezom prebačena na etnonacionalni teren, što je nezabilježen zahvat u istoriji pravne prakse.

Nenad Stevandić: Predsjednik Narodne Skupštine RS je jedini mahao ratom. Ali mahao, ne mahao, ostao je usamljen, jer drugi su mahom govorili o političkoj ili ustavnoj krizi. Potom je prijetio posebnom sjednicom NSRS. Koja je iz nepoznatih razloga za sada doživjela sudbinu mitinga podrške bivšem predsjedniku RS. Kad je i to propalo, Stevandić je odvalio da će RS na kraju pobijediti, šta god da to značilo.

Jelena Trivić, Igor Crnadak: Pripadnici specifične političke kaste, takozvane konstruktivne opozicije. Trivićkina rečenica da je presuda štetna za srpski narod ide u red najvećih provala Draška Stanivukovića i može se smatrati svakakvom, samo ne opozicionom. Taktika malo ćemo napadati Dodika, malo braniti narod i Republiku Srpsku na kraju se svodi na kompromisno rješenje – mnogo ćemo braniti Dodika.

Nebojša Vukanović: Nije jedini, ali jeste jedan od rijetkih opozicionara iz RS koji ima pravo na status opozicije. Među nekoliko izjava koje je dao ističe se apel javnosti da obrati pažnju na govor tijela ljudi koji okružuju Dodika. A taj je govor jači od svih verbalnih poruka, što stari dobri Vukan  zna bolje od drugih.

Ana Brnabić: Osoba koja ima više nedoličnih izjava po kvadratnom metru javnog prostora nego Ramo Isak i Zukan Helez zajedno, nešto je pričala o nedoličnim izjavama iz Bosne i Hercegovine i pri tome svečano proglasila da je Denis Bećirović veća prijetnja miru nego Aleksandar Vučić. Zaista šta drugo reći nego: “Dame i gospodo – Ana Brnabić glavom i bradom”. Pa Bećirović u slučaju kakvih nemira ne bi mogao podići ni izviđački odred, a njemu naspram stoji razgoropađeni Vučić sa svim onim dronovima, bombarderima, tenkovima, Informerima i Milomirima Marićima…

U međuvremenu, dok se zloglasni sarajevski izvođači ne samoorganiziraju, Brnabić nastavlja tradiciju srbijanskih dužnosnika koji, što se tiče jedanaestog jula, većom tragedijom smatraju napad na Vučićev kišobran nego genocid izvršen 1995.

Srđan Amidžić: I ministar finansija Bosne i Hercegovine, poznat po nekontroliranom bijesu izazvanom odlukom da dug Viaduktu vrati onaj ko ga je napravio,  također je dao izjavu. Recimo odmah,  tako neupečatljivu i sazdanu od općih mjesta da je po suzdržanosti i šturosti samo Dragan Čović iz SNSD-a jači od njega. Pošto mu proračunatost i sopstvena sudbina nikada nisu bili slabija strana, Amidžić je zauzeo autokonstruktivnu poziciju: „Nafaka ne pada s neba, valja živjeti i kad se vašarski šatori sklope.“ Pametno, ministre.

Dragan Čović: U umjetnički formuliranoj rečenici pozvao na poštovanje sudskih odluka. Kao što svi znamo, jedno govori, u Ameriku gleda, Rusiju sluša, a Evropskom unijom manipulira. U nezgodnoj je situaciji jer on formalno zastupa najeuropskiju politiku u BiH. Suštinski, najeksponiraniji je igrač ruske politike po svim pokazateljima.

Trivijalne tvrdnje da su Hrvati ovdje najeuropskiji narod, a HDZ najciviliziranija stranka stvarnost pobija u svim segmentima. Evo najnovijeg: pročitajte na našem portalu analizu dnevnika TV Hayat i RTV HB i vidjet ćete da je Draganova televizija u reakcijama na drugostepenu presudu Miloradu Dodiku ogroman prostor dala ruskom ambasadoru, Vučiću, Stevandiću i ekipi, dok je reakcija iz EU sprčkana na samo začelje informativnog bloka.

Elmedin Konaković: Gotovo da nema javnog nastupa u kojem ministar spoljnjih poslova ne naruši dobre diplomatske običaje. Njegov komentar presude najbolje je valorizirao sarajevski advokat Senad Bilić Billy: “Odbrana gosp. Dodika može se obratiti i Ustavnom sudu BiH (koga gospodin Dodik ne priznaje, a da bi se obratio Sudu u Strasbourgu mora prvo Ustavnom sudu BiH – ah, ta Bosna i Hercegovina) sa Apelacijom zbog povrede ljudskih prava u toku postupka protiv gospodina Dodika, sa prijedlogom za određivanje privremene mjere koja bi odgodila izvršenje presude do odluke po Apelaciji. U praksi takva privremena mjera se veoma rijetko usvaja, ali pravno postoji i ta mogućnost. Često govorim i pišem ono što ljudi ne vole da čuju, ali ću reći da bi u ovom predmetu pred Ustavnim sudom BiH gospodin Dodik čak mogao i uspjeti? Zašto, kako? Šokirani bi bili mnogi zbog same te mogućnosti? Pa gospodo draga, zbog činjenice da su “vaši”ovdašnji visoko pozicionirani političari u toku čitavog postupka protiv gospodina Dodika davali tako glupe izjave da je to prosto nevjerojatno. Proglašavali su gospodina Dodika krivim i prije odluke suda, tražili od suda zatvorske kazne, a vrhunac je bila jučerašnja izjava gospodina Konakovića da će u slučaju oslobađajuće presude protiv Dodika, pozvati građane na proteste ???? Kakav danak neiskustvu, kakav materijal za Ustavni sud i Sud za ljudska prava u Strasbourgu… kakve povrede člana 3 KZ BiH i načela prezumpcije nevinosti i člana 6 EKLJP o pravu na pravično suđenje…”

Nermin Nikšić, Borjana Krišto: Dosadni u nastupima i izjavama, što je uostalom i dužnost svakog premijera. Problem s Nikšićem je što on nije samo premijer, nego još i predsjednik stranke te drugi najvažniji lik Trojke, odmah iza Konakovića. A problem Krišto je što u formalno pravnom smislu ne postoji. Vojnikinja partije koja se ne pojavljuje na važnim saslušanjima i sjednicama, jer nije njeno da se pojavljuje, nego da izvršava naređenja.

Bakir Izetbegović, Edin Forto: Nije važno šta će se reći, samo nek se u eter pusti izjava, bilo kakva. Osuđujemo, podržavamo, naređujemo, pozivamo… Ako u ovom trenutku ima neko irelevantniji od nas dvojice, nek se sam briše s liste (koalicionih) prijatelja.

Ah, da, još i apeliramo…

Misija OSCE u BiH:”Misija ponovo naglašava svoju posvećenost nezavisnosti pravosuđa i vladavini prava i poziva sve strane da poštuju ishode sudskog procesa, kao temelja demokratskog sistema u BiH”

Jeste li stvarno ovo napisali? Zaista pozivate sve strane? Pa znate li da je baš zbog takvih apela, upućenih svim stranama, “onima koji pucaju na grad” ali “i onima koji pucaju iz grada” ovdje poginulo 100.000 ljudi a deset puta toliko raseljeno? Ono što odgovorna politika nikada ne smije da uputi je – apel svim stranama. Čim neko poziva sve strane, znajte da je u nekom talu sa stranom koja snosi najveću odgovornost.

Spontani protest se odgađa: U međuvremenu, politički vrh Republike Srpske ne miruje. Ali i ne napreduje, više je riječ o nekom verglanju u mjestu. Stariji čitatelji sjetit će se genijalne obavijesti na nekom jadranskom otoku: AKCIJA NIŠTA NAS NE SMIJE IZNENADITI ODGAĐA SE ZBOG KIŠE. Ovih dana, kao da je neko važan taj oglas imao na umu, jer u toku je sljedeći politički fenomen: “spontani miting podrške Miloradu Dodiku odgađa se zbog loše organizacije.” Grupiranje snaga je propalo jer su snage energično odbile da se grupiraju. Na 37 stepeni lakše je jesti lubenicu, ili piti pivu, nego mahati transparentima protiv sarajevske kvazičaršije.

Ko će normalan sad još i to?