Nacija je toliko opijena nogometnim uspjehom da se niko ne smije usprotiviti megalomanskoj ideji, niti upitati koliko će to sve koštati
Piše: Vladimir Matijanić
Moramo poraditi na tome da se napravi nacionalni stadion, rekao je Andrej Plenković, hrvatski premijer, nakon što se državna reprezentacija plasirala u finale Svjetskog prvenstva u Rusiji. U međuvremenu, hrvatski su nogometaši osvojili srebro, ali megalomanske ambicije srećom nisu evoluirale do planiranja gradnje minimalno dva-tri nacionalna stadiona. No, i ovo je dovoljno.
Čelnik Vlade ideju je argumentirao imidžem “zemlje koja je jaka u nogometu” te predložio analizu i potragu za adekvatnim modelima gradnje “bez nekih enormnih troškova”: “Bio bi red da imamo moderan, ne pretjerano velik, do 30 tisuća mjesta i ne pretjerano skup stadion”, izgovorio je uz rutinsku napomenu – naš nogomet i nogometaši to zaslužuju.
Ideja je razgalila zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, voli on megalomaniju, pa je predložio da nacionalnim stadionom bude proglašen “Plavi vulkan”, deset godina star projekt arhitekta Hrvoja Njirića. Nacionalni stadion može biti samo u glavnom gradu, smatra njegov prvi čovjek te se nada da će Plenković i Davor Šuker, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, prihvatiti prijedlog.
U neobično debeloj knjizi novovjekih hrvatskih promašaja, plodovi sportske megalomanije imaju posebno mjesto. Uoči Svjetskog rukometnog prvenstva 2009. godine izgrađeno je šest arena, a jedina trajna vrijednost koju su donijele jesu milijunski gubici. Trezveniji mediji podsjećaju na kronični hrvatski manjak novca za lijekove, “djecu, bolnice, mirovine, plaće, kolektivne ugovore, dodatke, besplatne usluge, škole, znanstvenike, mlade obitelji, poduzetnike”, upozoravaju da će projekt, koliko god racionalno osmišljen, biti preskup, ali u eri opijenosti nije popularno pitati tko plaća piće.
Prema Goranu Mariću, ministru državne imovine, izgradnja nacionalnog stadiona nije samo realna, nego i potrebna, a objekt može biti završen najkasnije za tri godine. Ozbiljna opozicija rado bi podsjetila da u državi postoji nekoliko lijepih stadiona, da je i aktualna reprezentacija, druga na svijetu, nastala bez nacionalnog stadiona, ali ozbiljne opozicije u Hrvatskoj već neko vrijeme nema.
