Piše:
Godinama kasnije, 2021. godine, pokušavao sam objasniti drugoj urednici, ovog puta Amerikanki u jednoj američkoj novinskoj agenciji, gdje se nalazi kružni tok „Zaatara“ u Nablusu, na okupiranoj Zapadnoj obali, jer je ona znala samo njegov hebrejski naziv: „Raskrsnica Tapuah“. Pomislio sam: kako je moguće da iskusna novinarka koja već dvije decenije radi u Palestini ne zna palestinske nazive mjesta?
Ali tada mi se, dok sam se prisjećao svog prvog pokušaja da predložim članak, nametnulo još jedno pitanje: Kako je moguće da sam ja, Palestinac, morao otići u drugu zemlju, naučiti drugi jezik i razumjeti drugu kulturu da bih bio prihvaćen kao novinar u stranim medijima ovdje, u Palestini? I kako je moguće da američka ili francuska urednica ne mora poznavati jezik, kulturu, pa čak ni nazive mjesta u zemlji o kojoj izvještava?
Iste, 2021. godine, prvi put sam upoznao mladog fotografa koji nikada nije pohađao školu novinarstva. Zove se Wahaj Bani Moufleh i tada je pravio prve korake kao fotoreporter, izvještavajući o događajima u svom rodnom mjestu Beita, u Nablusu, gdje su stanovnici započeli sedmične proteste kako bi se suprotstavili širenju naselja na svojoj zemlji. Wahaj je bio veoma zainteresovan da nauči teoriju fotografije, a ne samo kako koristiti fotoaparat. Bio je uvjeren da svojim objektivom dokumentuje historiju svog sela koja se odvija pred njegovim očima.
Danas je Wahaj nagrađivani fotoreporter koji je učestvovao na međunarodnim festivalima i koji prati događaje širom Zapadne obale, od sjevera do juga. Njegov objektiv ne prestaje bilježiti intimne trenutke palestinske svakodnevice, izvan novinarskih kompozicijskih pravila koja zahtijeva štampa.
U maju 2025. godine zajedno smo napisali reportažu o raseljavanju beduinske zajednice Mughayyir Al-Deir, istočno od Ramallaha. On je fotografijama dokumentovao dan raseljavanja, dok sam ja izvještavao o životu porodica nakon što su raseljene. Njegove fotografije nisu samo dokumentovale raseljavanje nego i način na koji su ga ljudi proživljavali i šta je ono za njih značilo, slikama koje su govorile snažnije od svih opisa i citata koje sam napisao.
Na jednoj fotografiji bio je pogled djevojčice iza komada drveta koji je nosila, kao da posljednji put gleda mjesto koje je do tada bilo njen dom. Niko nije mogao vidjeti i razumjeti taj pogled, niti ono što je govorio, ako nije duboko razumio povezanost Palestinaca s njihovom domovinom i osjećaj iščupanosti iz vlastitih korijena ili prijetnje da će biti iščupani. Samo prisustvo na tom mjestu, uz poznavanje teorije novinarstva i fotografije i dobar fotoaparat, ne bi bilo dovoljno da se zabilježi takav prizor. Bila je potrebna osoba koja razumije ljude, kulturu i značaj tog trenutka za njih, ne samo za političku priču nego i za same ljude koji su se tamo nalazili.
Wahaj nije morao pohađati školu novinarstva da bi naučio ono što mu je bilo potrebno da postane fotoreporter. Počeo je čitati, nikada nije prestao i nastavlja usavršavati svoje vještine na terenu. Ali ono što je naučio kako bi izvještavao o Palestini, a ne o nekom drugom mjestu, naučio je tako što je bio prisutan. Ne u smislu da je Palestinac, niti u geografskom smislu, nego u smislu prisutnosti kakvu pokazujemo kada s poštovanjem i empatijom slušamo prijatelja ili voljenu osobu.
Ono što palestinski novinari imaju upravo je to: prirodna sposobnost da razumiju palestinsku stvarnost iznutra, uz poštovanje i empatiju potrebne da se ispriča ljudska priča.
Tokom proteklih godina rada kao novinar na Zapadnoj obali, moje najvažnije sredstvo nije bilo ništa što sam naučio u školi novinarstva, niti jezici na kojima pišem. Bilo je to ono što sam učio tokom najvećeg dijela svog života, prije nego što sam napustio Palestinu radi studija, misleći da mi nešto nedostaje i da to moram potražiti negdje drugo. Kultura, način na koji Palestinci razumiju i organizuju stvarnost u svojim mislima, njihov rječnik, svakodnevne brige, društvene norme i kolektivno pamćenje. Upravo mi je to omogućilo da uđem u šator beduinske porodice, kuću radnika, polje poljoprivrednika i život raseljene porodice te dođem do priče. Ne do priče koju zahtijeva uređivačka politika neke strane agencije, nego do priče koju ti ljudi žive.
Sve sam to naučio zato što sam i sam Palestinac, ali vi ne morate biti Palestinac. Kao međunarodni novinar, samo trebate naučiti razumjeti sredinu o kojoj izvještavate. Ne nužno arapski jezik ili njegov palestinski dijalekt, nego način na koji ljudi o čijim životima izvještavamo razmišljaju, razumiju i vide svijet. Upravo je ta sposobnost razumijevanja ono što je važno, a ne učenje jezika naših stranih urednika i njihove čitalačke publike, osim ako je to potrebno kako bi se osiguralo da prijevod bude vjeran izvorniku.
Ta osnovna vještina ono je što nekoga čini međunarodnim novinarom. Sposobnost da dubinski razumije kulturu, način razmišljanja i iskustva drugog društva kako bi vjerodostojno izvještavao o njegovoj stvarnosti. Ali da bi se uopće prepoznala važnost takve vještine u određenoj zemlji, mora postojati barem minimum osnovnog poštovanja prema ljudima i društvu te zemlje. Predugo zapadni mediji glavne struje nisu osjećali potrebu da poštuju naš narod. Barem ne dovoljno.
Ne dovoljno, barem, da nauče naš jezik dok godinama iz Palestine izvještavaju o našim životima. Ne dovoljno da nauče kako mi nazivamo mjesta na vlastitoj zemlji. Ne dovoljno da prebroje naše mrtve, a da naše vlastite brojke i našu žalost ne stavljaju u zagrade. A budući da vodeći mediji nisu pokazali ni osnovno poštovanje potrebno da bi razumjeli i vjerodostojno prenijeli iskustva našeg naroda, mi, palestinski novinari, preuzeli smo na sebe zadatak da razumijemo način na koji međunarodna publika razmišlja i doživljava svijet. Ne zato da bi nam strani urednici u našoj zemlji za to odali priznanje, nego da bismo stvarnost našeg naroda vjerno prenijeli međunarodnoj publici, iz čije je svijesti Palestina predugo bila brisana.
Objavljeno: 19. novembar 2026.
Izvor: https://mondoweiss.net/2026/11/palestine-letter-palestinian-journalists-learned-the-worlds-language-foreign-editors-never-learned-ours/
