Kakve namjere Selma ima
Za početak, pogledajte samo kako je gosp. Slučaj sve to fino uštimao: Antonija Čerkez, Hrvatica iz Širokog Brijega, usred Beograda pjeva pjesmu Selme Bajrami, Albanke iz Tuzle. Može li ljepše, otvorenije i, ako nećete zamjeriti, balkanskije od toga? Otvoreni Balkan u svom najboljem izdanju. Ali onda na scenu stupa Aleksandar Vulin i zabranjuje Selmu kao pojavu, ličnost, umjetnicu i identitet, uplevši pri tome politiku tamo gdje joj apsolutno mjesto nije.
Ili možda jeste? Podzemno upravljanje estradom i zabavom oduvijek je posao politike i političara i ne samo kod nas. Identitet je, kao što ćemo vidjeti iz još jednog primjera, prvorazredno državotvorno pitanje na drugom kraju svijeta. Za mis Japana izabrana je djevojka rođena u Ukrajini, od – možete li uopće zamisliti – “bijelih roditelja”. Naravno, razvila se velika diskusija je li to izvorna japanska ljepota ili ne. Ili su u Japanu previše čitali naše forume i Twitter prepucavanja, ili je svijet totalno odlijepio. Aleksandra Prijović je u Hrvatskoj prije koji tjedan bila prvorazredni kulturološki problem, mnogi se čestiti domoljub zabrinuo za čistotu nacionalnog identiteta zbog toga što im sportsku dvoranu puni “srpska pevaljka”. Dino Merlin isti je podvig, uprkos politici, uradio u beogradskoj Areni, a sarajevska je gradonačelnica s uzdahom rekla da nažalost ne može zabraniti Prijovićku. Onog Cetinskog smo otjerali prije prve probe.
Prošla su vremena kada je estrada pratila politiku u razbijačkim aktivnostima, danas narodnjaci zbližavaju regije i ljude, a politika čini koliko je u njenoj moći da taj proces onemogući. Ili bar ublaži. Ako Otvoreni Balkan do sada kao ideja nije pao na ekspanzionističkim ciljevima dominantne politike, na Selmi Bajrami hoće sigurno. Beogradska zabrana izrodila se u omanji međudržavni incident. Nije valjda da će krv pasti zbog stihova “Mi smo bili kao noć i dan/ ja ovakva, / a ti prosječan…”?
Državna imovina
Prvo je Milorad Dodik uputio dramatičan apel javnosti Republike Srpske, izjavivši da stranci žele da otmu imovinu entiteta koji leži na rudnim bogatstvima vrijednim petnaest milijardi dolara. Dan kasnije ista ta javnost saznaje da se priprema novi Zakon o geološkim istraživanjima kojim se lokalne zajednice isključuju iz odlučivanja o tome hoće li pristati da se rudarenje vrši na njihovoj teritoriji. Eto o čemu se radi, na djelu je vješto smišljen trik koji bi trebao pacifizirati lokalno stanovništvo. Kojem je, ruku na srce, sasvim svejedno ko će mu upropastiti okoliš i život, domaći ili strani faktor.
Mi u Federaciji problem smo riješili znatno elegantnije, Nermin Nikšić fino je jednim telefonskim pozivom strancima na pladnju ustupio livadetine i šumetine oko Vareša, isključivši državu iz igre.
Ljudi, ne budite naivni, državna imovina je priča za malu djecu, na kraju ćemo svi zajedno zaključiti da je razlika jedino u priči i njenom pakovanju. A rezultat velike rasprodaje unaprijed se zna.
Bosna i Hercegovina
Mirsad Abazović, sarajevski profesor kriminalistike u penziji, na Twitteru sažima sve što treba da se zna o političkom sistemu u kojem smo zatočeni:
„Nemamo popis stanovništva.
Nemamo evidenciju onkoloških bolesnika.
Nemamo evidenciju oboljelih od raznih zaraznih bolesti.
Nemamo popis nepismenih.
Nemamo registar pedofila.
Nemamo registar silovatelja.
Nemamo popis kriminalaca povratnika.
Nemamo…
Zato imamo:
Tri člana Predsjedništva.
42 poslanika u Parlamentu BiH.
98 poslanika u Parlamentu FBiH.
83 poslanika u NS RS.
15 poslanika u Domu naroda BiH.
58 poslanika u Domu naroda FBiH.
14 vlada.
168 ministara.
131 načelnik.
10 gradonačelnika.
3136 vijećnika.“
Srđan Puhalo sve to dodatno reducira u jednu jedinu rečenicu: „Saudijska Arabija dozvolit će konzumiranje alkohola, samo je Dejton nepromjenjiv.“
Koliko se zaludne društvene energije troši na izbor članova Predsjedništva, iako je to tročlano čudo suštinski ispad u globalnim razmjerama i iako je kao takvo privremena forma jer jednog dana morat ćemo se unormaliti i preći na ono što ostale države imaju – jedan predsjednik, jedan kabinet, jedan sekretar, jedan službeni auto. Ali daleko je taj dan. Pošto smo među najsiromašnijim zemljama kontinenta, zašto bi išta bilo jedno, kada sve te procedure i troškove možemo utrostručiti?
