Dani i Slobodna Bosna
Polako ali sigurno propadamo. Izrastamo u društvo bez ideje i motiva, jer te stvari u ovom trenutku nema ko artikulirati. Mnogi će sljedeću tvrdnju dočekati na (ideološki) nož: otkako su iz javnog prostora nestali Dani Senada Pećanina i printana Slobodna Bosna Senada Avdića, ono što smo mogli ugrubo nazvati građanskom opcijom izgubilo je najvažnije ideološke koordinate i prostor djelovanja. Sve što se pojavilo kasnije nije imalo ni energiju ni magiju ta dva medijska projekta.
Igrom slučaja i nužnošću povijesnih prilika, oba su nestala. Njihovim odlaskom zakucan je posljednji čavao ideji otvorenog društva. Valja se prisjetiti groznice koja je vladala sarajevskim ulicama četvrtkom u podne, dok su ljudi čekali svoje novine. Kolporteri su znali na raskrsnicama, ugrožavajući bezbjednost, vozačima prodati stotine primjeraka za sat ili dva. Ako to nije bila odanost ideji, onda ovo današnje urlanje po mrežama i komentarima ispod tekstova sigurno nije. I Dani i Bosna bili su puni mana, propusta i grandioznih promašaja, što neizostavno ide uz dobro novinarstvo, ali su odigrali esencijalnu ulogu u razvoju društva: bili su hrabri, pisali protiv zločina, razotkrivali korupciju i glupost, gurali društvo u pravcu slobode, bili rasadnik novih ideja. Dva Senada, Pećanin i Avdić, tako su obilježili jedno vrijeme i prostor da se nakon nestanka njihovih medija nepovratno sužava poligon društvene misli. Imamo mi i danas poligona, nije da nemamo, ali to nije to…
Razdržavljenje države
Traje sinhronizirani poduhvat razdržavljenja države na svakom koraku, u svakom raspoloživom detalju. Napadnuta na toliko frontova, Bosna i Hercegovina niti ima snage, niti znanja da se odbrani. U tome je i glavna taktika snaga koje je destruiraju – trajna, nezaustavljiva, divlja ofanziva na koju napadnuti objekat nema odgovora.
On proglasi rat Bosni i Hercegovini kao državi i prostoru koji ima budućnost, mi odgovorimo proglašavajući rat CIPS-u. Da se razumijemo, ukidanje CIPS-a je neophodna inicijativa, suštinski važan politički projekt, ali tek kad od istaknutog predstavnika Trojke čujemo šta ima reći povodom onog prvog, relevantnijeg hibridnog rata koji traje. Dragan Čović je izjavio da je naša (pazite ovu množinu) zadaća u narednom periodu izboriti se za promjene Izbornog zakona i odlazak stranih sudija. Dakle, doslovno Dodikove ciljeve uvrštava među svoje prioritete, sve pri tome kunući se u Bosnu i Hercegovinu, što je neuporedivo inteligentnija taktika hibridnog rata od one koja nam dolazi iz Banje Luke.
Viktor Ivančić
Danas je rođendan Viktoru Ivančiću, velikom splitskom novinaru, uredniku, satiričaru, piscu. Evo odlomka iz davnog intervjua u kojem objašnjava svoju i Feralovu poetiku:
“U jednom intervjuu si rekao da Feralov humor – u koji, naravno, spada i Robi, iako je zaživio prije Feral Tribunea kao samostalnog tjednika – nije nastao na zasadama Smojinog, već usprkos njemu. Pod kojim i čijim utjecajima je nastao Robijev?
– Da, mi smo tu tradiciju splitskoga humora, koja je zaista bila bogata, uzeli u obzir tako da je sabotiramo. Feralova poetika bila je čista suprotnost poetici ovdašnjih humorističkih i satiričkih listova. Nismo, recimo, objavljivali karikature, već fotomontaže, nismo pisali humoreske, nego persiflaže klasičnih novinskih rubrika… Na kraju ispadne da nastavljaš tu tradiciju kroz njenu negaciju, što je valjda i u redu. Slično je bilo i s Robijem. On je nastao zbog potrebe da se jedan drugi jezik unese u „oficijelni“ javni prostor. U to je vrijeme dalmatinski idiom kojim su se služili Smoje, Popadić i mnogi drugi bio na svoj način kanoniziran, bio je sveprisutan, od novinskih stranica do Splitskog festivala, kao jedan vid statičnog forsiranja tradicije. A meni se, onako nadobudnom, taj jezik činio okamenjenim, pogodnim jedino za odlaganje u muzej. Stoga sam pokušao s gradskim slengom, s prljavim i krvavim jezikom ulice, koji je sam po sebi, barem sam tako vjerovao, djelovao subverzivno, a istovremeno mi je davao veće mogućnosti da izrazim ono što o stvarnosti želim reći. Naravno, danas je i Robijev jezik muzejska roba, ali neka ga tamo otprema netko drugi.”
