Pravila socijalnog distanciranja, za koje je primjereniji naziv “fizičko distanciranje”, su postavila obavezu prilagođavanja na rad od kuće, prelaska obrazovnog sistema na internet-platforme i održavanja kontakta putem društvenih mreža. Oslonjeni smo na internet više nego što smo bili u vremenu kada nije vladala pandemija. Ne samo što naše poslovne obaveze iziskuju konstantnu povezanost posredstvom interneta, već to zahtijevaju i naši centri interesovanja, hobiji, potrebe za informiranjem, želja za zabavom ili barem distrakcijom od stanja koje uzrokuje stres, brigu ili paniku.

Međutim, kolika je vjerovatnoća da ta umreženost koja nam sada omogućava koliko-toliko produktivan i smislen boravak u izolaciji, uzrokuje određenu dozu anskioznosti, pretrpanosti informacijama i dezorijentisanosti?

Nicholas Carr, čovjek koji je godinama istraživao medije i bavio se tehnologijom uopšteno, iz svog ličnog iskustva, te na osnovu mnogih istraživanja, napisao je knjigu “Plitko” kao osvrt na posljedice korištenja interneta.

Šta internet čini našem mozgu? Djelomično smo sposobni odgovoriti na to pitanje, ali moguće je da smo suštinske promjene zaista doživjeli nesvjesno.

“Ako posmatrate jednu određenu tehnologiju u jednom određenom trenutku, svakako se čini da su, kako tvrde instrumentalisti, naši instrumenti čvrsto pod našom kontrolom. Svakoga dana svako od nas donosi svjesnu odluku o tome koju će tehnologiju i kako koristiti.”

Ova Carrova teza ističe i glavno stajalište zagovornika ili neutralista web-a, da je sve u našim rukama i u našoj moći. Međutim, mi često zaboravljamo koliko su uloge zamijenjene i da, koliko lako možemo biti korisnici, toliko možemo biti i sluge. Nicholass Carr postavlja sjajno pitanje, da li smo mogli odlučiti da NE koristimo sve tehnološke inovacije? Kako smo mogli odabrati da ignorišemo sat ili geografske karte, te reći da nam ne trebaju? Mi smo na samom početku već stavljeni u svijet svake tehnologije koja je novorazvijena, bilo to naša želja ili ne.

Koliko je mentalno i kognitivno opasno postati robom, ovisnikom, svakodnevnim korisnikom koji velikodušno troši više od 12 sati dnevno koristeći neku od online tehnologija?

Promjene na korisnicima

Na pitanje “Kako korisnici čitaju na webu?”, Jakob Nielsen, dugogodišnji konsultant na dizajnu web-stranica, odgovorio je: “Ne čitaju”.

Nedvojbeno je da je internet donio jednako mnogo dobrih i pozitivnih stvari u procese potencijalnog saznanja, prvenstveno uzimajući u obzir “spajanje svog znanja svijeta na jedno mjesto” putem baza podataka, umrežavanje korisnika što može poslužiti kao osnov za upoznavanje drugih perspektiva. Informativni mediji su postali globalni, nemoguće je biti neinformisan, teško je zataškati stvari… Ali, ono što teoretičari pripisuju negativnim posljedicama interneta je činjenica da “mentalno, mi smo u neprekidnom kretanju”, što kaže i Carr u svojoj knjizi.

Rasipanje pažnje donekle je rezultat forme internet stranica, a posebno hiperlinkova iako im to nije bila prvobitna namjena – naime, pioniri hiperteksta su vjerovali da je to način da se “obogati doživljaj učenja”. Rezultati su bili dijametralno različiti.

“Pokazalo se da procjenjivanje linkova i izabiranje puta među njima podrazumijevaju mentalno zahtjevne zadatke rješavanja problema koji su izvanjski samom činu čitanja. Dešifriranje hiperteksta značajno povećava čitateljevo kognitivno opterećenje i utoliko mu slabi sposobnost razumijevanja i zadržavanja onoga što čita. Jedna studija iz 1989. pokazala je da čitatelji hiperteksta često na kraju počnu rastreseno klikati “po stranicama umjesto da ih pažljivo pročitaju”- navodi Carr.

Nicholas Carr koristi termin “intelektualne tehnologije” kojim opisuje sve instrumente kojima proširujemo svoje mentalne  sposobnosti: pisaći stroj, računaljka, knjige, novine, škola, kompjuter, internet…  Kao i u svemu, tako i ovdje, postoje oprečni stavovi o funkcijama tehnologije; ali može se svesti na činjenicu da ona daje, koliko i uzima; a mi smo svjesni toga, koliko i nesvjesni.

“U odlukama koje smo, promišljeno ili ne, donijeli o tome kako ćemo se služiti računalom, odbacili smo intelektualnu tradiciju osamljeničke koncentracije na jednu stvar, etiku koju smo nasljedovali od knjige. Na tim izborima, svoj glas smo povjerili žongleru” – opisuje Carr.

“Žongler” podsjeća na jedan izraz na engleskom jeziku: Jack of all trades, master of none – što bi u nekom grubom prevodu značilo biti poprilično prihvatljivih sposobnosti u mnogim stvarima, ali najbolji niti u jednoj. Većinom su se tim izrazom opisivali ljudi koji se nisu mogli odlučiti za jednu profesiju, za jedan hobi, te u želji da ispune sve svoje prohtjeve, ostajali su samo osrednji znalci više polja; dok oni koji su bili spremni žrtvovati se za jedno posebno polje i pokloniti mu svu svoju koncentraciju – postajali su najbolji. Na neki način, kroz čitav sistem korištenja interneta, mi razvijamo takve tendencije postupanja: bavimo se svime pomalo, ali ničim konkretno.

“Mreža donosi i brzinski sustav reakcija i poticaja – rječnikom psihologije “pozitivnih potkrepa” – koji ohrabruju ponavljanje kako fizičkih, tako i umnih radnji. Kad kliknemo na link, dobijamo nešto novo što možemo pogledati i ocijeniti. Kad guglamo, trenutačno dobijamo popis zanimljivih informacija na razmatranje. Kad šaljemo SMS, instant-poruku i email, često dobijemo odgovor već za nekoliko sekundi ili minuta… Interaktivnost mreže nam daje nove i veoma djelotvorne načine da pronalazimo informacije, da se izražavamo i upuštamo u konverzacije s drugima. Ona nas usto pretvara u laboratorijske štakore koji konstantno pritišću poluge kako bi dobili mrvice socijalne ili intelektualne hrane.”

Upravo u ovoj snažnoj ovisnosti o malim količinama lažne satisfakcije se krije razlog tolike potrebe za internetom. Što više dobijamo, mi želimo još – a koliko god je to malo, mi želimo još malo. Takav krug je skoro nemoguće prekinuti kada se svi naši odnosi provlače kroz internet i bivaju njime krunisani: naš posao, naša prijateljstva, naše veze, naši hobiji.

Neopisiva količina raznovrsnosti na internetu predstavlja i određeno “kognitivno opterećenje” koje nas spriječava u bilo kojem naumu da mislimo dubinski i kreativno u datom trenutku korištenja. Brzina dolaska do informacije ili zadivljenost količinom postaje pak primarni cilj, a sve smo manje svjesni da se to nastavlja i van virtuelnog svijeta. Preslikava se u naše društvene odnose, u naše ambicije, u naše životne odluke – te želimo sve i odmah ili nikako uopšte.

Najveće iznenađenje bi mogle biti i konkretne fizičke promjene.

“Svaki put kada izvršavamo neku namjeru ili doživimo neki osjećaj, aktivira se određeni skup neurona u našem mozgu… Svaki put kada se isti doživljaj ponovi, sinaptičke mreže među neuronima postaju jače i brojnije.” – započinje Carr objašnjenje kako se razvijaju navike.

Ovaj citat je iz poglavlja “Životni putovi” u kojem Carr na metaforički način opisuje puteve, odnosno naviknute i ucrtane podražaje u mozgu koji se kasnije reflektuju kao naša svakodnevnica, naše uobičajeno djelovanje i jedan kalup razmišljanja. Što će reći, ukoliko smo konstantno aktivni na internetu, u jednom trenutku ćemo početi razmišljati kao prosječni “netizen” (net + citizen) kopirajući sve što smo vidjeli na web-stranicama. U govoru ćemo obrazovati kraće rečenice, prioritet ćemo dati brzini, a ne kvalitetu informacija; pažnju nam postaje lako kupiti i više nismo fokusirani na neki dugotrajan rad. Takva promjena zaista može biti vidljiva na nama iz perspektive nekoga ko nas je poznavao prije nego što je internet oblikovao naš mozak.

Promjene u medijima

Ako posmatramo iz ugla da su internet mediji masovnog komuniciranja izrazito tekstualni – još uvijek postoje članci, naslovi nas kupuju, postoje e-knjige i slično; koliko se oni i po čemu zaista razlikuju od knjiga, iz perspektive poklanjanja pažnje?

“Stranica teksta na internetu koju gledamo na zaslonu kompjutera možda izgleda slično stranici otisnutog teksta. Ali kretanje web-stranicom i klikanje po njoj podrazumijeva fizičke radnje i osjetilne podražaje posve drugačije od onih do kojih dolazi kada držimo i listamo knjigu ili časopis… Oni nas potiču da gacamo unutra-van po nizu tekstova, umjesto da održavamo pažnju na jednom od njih. Hiperlinkovi su osmišljeni tako da nam privlače pažnju. Njihova vrijednost kao navigacijskog sredstva neodvojiva je od njihovog ometalačkog učinka.”

Iz ovog Carrovog citata, još jednom, možemo zaključiti šta se dešava sa našom pažnjom. Ona nije više fokusirana na sadržaj, nego na formu, na potencijalne informacije, na reklame u uglu stranice, na podebljane i italic riječi.

Svojom masovnom upotrebom, internet je počeo diktirati trendove, bio je toliko moćan da uslovi druge medije njihovim suštinskim promjenama. Medij koji nije bio prilagodljiv novim ukusima publike, više se nije mogao boriti za neko zavidno mjesto popularnosti. Prvi, koji su i formu očuvali danas – a zajedno s njom doprinijeli depopularizaciji istraživačkog novinarstva – su novine i magazini.

“Magazin Rolling Stone, nekoć poznat po tome što objavljuje goleme, hrabre priče pisaca poput Huntera S. Thompsona, danas takve tekstove izbjegava, a čitateljma nudi tek gomilu člančića i recenzija. ‘Bilo je to doba prije interneta’, objašnjava njegov nakladnik Jann Wenner, “kad je Rolling Stone objavljivao tekstove od sedam tisuća riječi’. Većina popularnih magazina danas je ‘krcata bojama, prevelikim naslovima, ilustracijama, fotografijama i šokantnim citatima’, piše Michael Scherer u časopisu Columbia Journalism Review. “Siva stranica puna teksta, nekoć okosnica svakog magazina, danas je praktički prognana” – piše Carr.

Neka ovo stoji kao još jedan primjer teške promjene: danas možda nećemo naći istraživače, pisce, naučnike koji će biti spremni raditi toliko temeljno i ići u samu srž polja kojeg obrađuju kako bi kritički nastrojenoj publici ugasili žeđ za znanjem.

“Deseci studija psihologa, neurobiologa, edukologa i web-dizajnera ukazuju na isti zaključak: ulaskom na internet supamo u okoliš koji potiče ovlašno čitanje, rastreseno i ishitreno razmišljanje, te površno učenje” – objašnjava Carr.

Ako bismo najkraće moguće opisali ideju onoga šta internet čini našem mozgu, moglo bi se reći da briše sve ono što je potrebno da bi se izgradile zavidne umne sposobnosti. Oštro je reći da “zaglupljuje”, ali u nekoj mjeri nas spušta na nivo poluobrazovanih, poluedukovanih, neiskusnih jedinki koje gube volju za stvarnim znanjem, a ulažu u prividno. Barem tako misli izraziti internet skeptik – Nicholas Carr.