Kakav je kredibilitet medija koji nemaju nikakve podatke o vlasništvu, većinu tekstova preuzimaju iz drugih izvora, a urednici i novinari su im anonimni?

Kada razgovaramo sa drugim ljudima u svakodnevnom životu, intuitivno tražimo da znamo s kim razgovaramo kako bismo bili sigurni u kredibilitet sagovornika. Bilo da se radi o poslovnom sastanku ili neobaveznom razgovoru sa novim poznanicima, osjećamo potrebu da znamo identitet osoba kako bismo mogli procijeniti motiv osobe – ako nakon razgovora saznamo da je određena osoba imala drugačiji motiv, većina nas osjeća nelagodu. Navedene situacije su svakodnevne, ali ne postoji velika, sistemska opasnost manipulacije, jer je domet takvih razgovora ograničen.

Mediji, koji bi trebali pomoći svakom građaninu da donese informisanu odluku o pitanjima od društvene važnosti i u svakodnevnom životu, imaju posebnu važnost u demokratskom društvu. Građani, odnosno medijske publike, imaju potpuno pravo zahtijevati od medija potpunu transparentnost podataka o vlasništvu. U vremenu eksplozije internetskih portala, blogova, propagandnih sajtova – mnogo važnije od same informacije postaje motiv da se ta ista informacija objavi. Tačnije, publika se ostavlja u nemilosti svoje medijske i informacijske (ne)pismenosti, jer je danas mnogo jednostavnije biti medij nego što mnogi misle.

Prije 25 godina, svako ko se mislio baviti novinarstvom na svoju ruku ili kreirati sopstveni medij morao je imati veliku sumu novca kako bi osnovao novine, radio ili televiziju. U takvim okolnostima manje ponude medijskih kanala, transparentnost vlasništva se podrazumijevala zbog samih procedura registracije. Međutim, danas, svaki pojedinac sa minimalnim resursima može preko noći pokrenuti “informativni” portal koji se svojim vizuelnim predstavljanjem i koncepcijom sadržaja na prvu ne razlikuje od tzv. “mainstream” medija. U tome se krije najveća opasnost za publiku, jer je medijska pismenost na niskom nivou i publika nema izraženu naviku da provjerava rubrike sa kontaktima i impresumima, nego se rukovodi sadržajem koji se koncepcijski ne razlikuje mnogo od klasičnih medija.

Transparentnost vlasništva na online portalima u BiH

Policy studija iz 2015. godine, u kojoj se Internews bavio upravo temom transparentnosti vlasništva na portalima, pokazala je velike zakonske, medijske, građanske i moralne probleme: od publike koja nije dovoljno sposobna da ispituje motive medijskih sadržaja, do zakonskih problema regulacije na internetu. Tri godine poslije, situacija se nije popravila, čak suprotno, jer porastom stepena penetracije interneta u BiH, publika na internetu postaje značajno uvećana. Posebno je problem netransparentnosti izražen u periodima nezvanične predizborne kampanje, jer se povećava uticaj portala sumnjivih motiva.

Prije nego se posvetimo konkretnim primjerima, potrebno je naglasiti da u BiH ne postoji zakonska regulativa koja propisuje obaveznim iznošenje takvih podataka. Situacija je specifična jer se govori o internetu, koji se generalno smatra “slobodnim medijem”, te se svaki pokušaj regulacije odmah problematizuje. Takođe, ne postoji obaveza kreiranja javnog registra online medija, u kojem bi novoosnovani portali morali evidentirati ko je vlasnik (ili vlasnici), kontakt adresu i ulicu i broj sjedišta firme/udruženja građana.

Najveća prepreka uspostavljanju javnog registra je način evaluacije određenog glasila na internetu, odnosno, u kojem trenutku možemo smatrati da je blog ili lična stranica prerasla u medij koji ima posebnu obavezu prema javnosti. Drugi problem je određivanje nadležnog organa za uspostavljanje registra, jer bi takva inicijativa postala važno političko pitanje u podijeljenom društvu kakvo je BiH.

U nastavku teksta slijedi jedna ilustrativna analiza portala u BiH, sa aspekta dostupnosti podataka o vlasništvu. Sve portale možemo generalno podijeliti u tri grupe:

– Portali koji imaju potpune informacije o vlasništvu, adresama i kontaktima redakcije

– Portali koji nemaju informacije o vlasništvu, ali imaju barem jedan kontakt telefon ili adresu

– Portali koji nemaju informacije o vlasništvu, niti podatke o adresama ili telefonima.

Kriterijum za izbor portala je njihova relativna uticajnost koju iskazuju brojem posjeta i ažuriranošću novih sadržaja.

Vlasnik nije poznat, ali portal nije potpuno anoniman

U ovu grupu spadaju portali koji nemaju nikakve podatke o vlasniku ili glavnom uredniku, ali imaju barem nekoliko podataka o adresi sjedišta i brojevima telefona. Dodatno, analizirane portale provjeravamo u bazi registrovanih domena who.is, mada se mora napomenuti da to nije apsolutni dokaz identiteta vlasnika. U toj bazi se nalaze podaci osobe koja je registrovala domen, što se ne mora poklapati sa stvarnim vlasnikom (često se dešava da domen registruje firma/pojedinac koji je zadužen za održavanje sajta).

Portal Source.ba nema nikakvih podataka o vlasniku, ni na sajtu ni u bazi who.is. Na kraju stranice, u podnožju se nalaze brojevi telefona i nekoliko adresa elektronske pošte. Novinari u tekstovima su potpisani. Ipak, istaknuti tekstovi pokazuju senzacionalističke motive, kao što je na primjer ovaj tekst, koji naslovom navodi korisnike na otvaranje (u naslovu ne stoji informacija da je u pitanju Sibir, a ne BiH).

Bljesak.info je portal koji takođe na sajtu ima sve informacije osim o vlasniku. Međutim, provjera putem platforme who.is otkriva nam ime Miro Škobić, koje stoji uz ostale relevantne informacije poput adrese i kontakt telefona. Većina tekstova nije potpisana, dok naslovi nisu pisani u “klikbejt” maniru. Ipak, uočeno je da sajt koristi otežanu navigaciju kako bi se korisnik zadržao na istom mjestu: nije moguće jednim klikom vratiti se unazad, nego je potrebno nekoliko klikova kako biste se vratili na početnu stranicu.

Tuzlanski portal Tip.ba takođe nema nikakvih podataka o vlasništvu, uz navedene brojeve telefona i elektronsku poštu. Platforma who.is nema nikakvih dodatnih informacija. Ovaj portal uglavnom nema mnogo potpisanih članaka, pretežno se recikliraju drugi izvori i agencije. Banjalučki portal Banjaluka.com takođe nema zvanične informacije o vlasniku, ali who.is otkriva da je vlasnik Ranko Petrušić iz organizacije InfoARS. Tekstovi su potpisani, bez klikbejt naslova (naslovi koji imaju za cilj da korisnik otvori tekst i poveća broj posjeta, dok je informativnost uglavnom zanemarena).

Potpuno netransparentni portali

Pored gore navedenih portala koji ipak imaju neke informacije o vlasništvu, mada nisu potpune, mnogo veći problem predstavljaju portali koji nemaju nikakve podatke. Štaviše, neki od njih uopšte nemaju rubrike u kojima bi se takvi podaci mogli nalaziti.

Poskok.info nema nikakve podatke o vlasništvu na portalu, ali se na who.is ipak nalazi nekoliko podataka koji govore o tome. Navedeno je da je osnivač Poskok klub, a da je sjedište u ulici Humske republike 1.

Portal Govorisrbija.rs po domenu ne pripada Bosni i Hercegovini, ali je privukao pažnju publike kada je Javni servis Republike Srpske (RTRS) koristio ovaj neprovjereni izvor kao dokaz za navodne planove rušenja Republike Srpske. Ovaj portal nema nikakvih podataka o vlasništvu, a tekstovi su pisani u “klikbejt” stilu bez potpisanih novinara.

Insajder.ba je privukao pažnju javnosti na sličan način, kada su drugi mediji počeli prenositi tekstove o istraživanjima javnog mnijenja koji nisu nudili nikakve informacije o kredibilitetu. Ne postoje informacije o vlasništvu, dok je većina tekstova nepotpisana.

Dakle, vidimo da postoji određeni kontekst u kojem se ovakvi portali nalaze: nemaju nikakve podatke o vlasništvu, objavljuju “klikbejt” tekstove, urednici i novinari su anonimni, većina tekstova su preuzeti, izvori su najčešće nepoznati, kredibilitet se pokušava dobiti prelivanjem sadržaja u “mainstream” medije.

Kako ispitati kredibilitet portala?

Postoji nekoliko koraka kako se medijska publika može zaštititi od negativnih uticaja anonimnih portala:

– Prvi dojam o sadržaju: ukoliko se previše koristi “klikbejt” pristup, reklame se miješaju sa tekstom, jednostranost u izvještavanju

– Potraga za podacima: pretražiti da li postoje rubrike Kontakt i Impresum, kao i platformu who.is

– Spamovanje na društvenim mrežama: provjeriti dinamiku i kvalitet objava na društvenim mrežama, da li sponzorišu “zapaljive” sadržaje

– Opšti dojam o sadržaju: koje izvore koriste, da li su novinari potpisani, da li su izvori provjerljivi, kakav je omjer “teških” i “laganih tema”.

Transparentnost vlasništva sigurno nije garant boljeg novinarstva, ali je početni korak u sređivanju relativizovane medijske scene. S druge strane, publika treba postati svjesnija kredibiliteta portala kojeg posjećuje, pogotovo jer nema vizuelne razlike između “profesionalnog” i “propagandnog”. Medijska pismenost više nije ekskluzivitet, nego jedna od suštinskih kompetencija – ako nismo sposobni da kritički čitamo medije, neće biti važno da li postoje informacije o vlasništvu ili ne, jer publika neće tragati za njima.