„Stotinu puta ponovljena laž postaje istina.” Priznali mi to sebi ili ne, mediji imaju veliki uticaj na nas, od nametanja tema o kojima ćemo misliti do samog oblikovanja načina na koji ćemo misliti. Često ono što vidimo u medijskom svijetu za nas postaje stvarnost. Gledamo filmove pune stereotipa, slušamo istu takvu muziku i na kraju vjerujemo istim takvim medijima. Položaj žena se dosta promijenio u posljednjih nekoliko decenija, ali se način na koji su žene prikazivane u medijima nije naročito promijenio.

Neravnopravna zastupljenost

Zahvaljujući, najvećim dijelom, feminističkim pokretima, danas žene imaju jednake šanse kao i muškarci da dobiju profesionalne uloge i poslove, kao što su liječnica ili pravnica (Gilpatric, 2010). Od 1960. godine do 1990. godine, broj ženskih likova s glavnim ulogama porastao je sa 12% na 32%[i]. Međutim, žene na filmu uglavnom imaju pasivnu ulogu i služe za pružanje vizualnog zadovoljstva uz pomoć svog izgleda i putem identifikacije s muškim glumcem na ekranu. Laura Mulvey govori da „u svojoj tradicionalnoj egzibicionističkoj ulozi, žene se istovremeno gledaju i prikazuju s njihovim izgledom koji se vezuje za snažan vizualni i erotski uticaj”, i kao rezultat tvrdi da je u filmu žena „nositelj smisla, a ne stvaralac smisla“.

Istraživanje pokazuje da su u okviru 56 najboljih filmova u Sjevernoj Americi, Skandinaviji, Africi, Aziji, Latinskoj Americi i Evropi žene i djevojke četiri puta više nego muškarci prikazivane u otkrivajućoj odjeći, zatim, gotovo dvostruko je vjerovatnije da će biti prikazane djelimično gole, i četiri puta je veća vjerovatnoća da će biti prikazane potpuno gole[ii]. Otkriveno je da prekomjerna seksualizacija ženskih uloga u popularnim holivudskim filmovima ima negativan uticaj na samopoštovanje mladih djevojaka i može ih natjerati da mijenjaju svoje tijelo kako bi više nalikovale glumicama iz filmova i serija[iii].

Ipak, istraživanja su pokazala da su crnkinje izložene stereotipizaciji koja nadilazi seksualnu objektivizaciju. Mlade crnkinje su predstavljene kao ljutite, arogantne, neznalice i žene koje uvijek galame zbog nečega. Također, crni likovi obično u filmovima imaju uloge profesionalnih sportaša, posluge, muzičara i kriminalaca, uloge koje imaju niži status od uloga bijelaca[iv].

„Što se samih medija tiče, žene su u mnogim emisijama predstavljene na klasično stereotipan način – u reklamama su najčešće domaćice, nerijetko tek seksualni objekti. Mnoštvo kojekakvih reality emisija akcentuje važnost žene samo u sferi njene fizičke pojave, zanemarujući pritom njene intelektualne sposobnosti. Ako tome dodamo turske, španske, indijske, ali i domaće serije u kojima se žene uglavnom predstavlja na isti opisani način – ostaje malo programa u kojima možemo pogledati ženu onakvom kakva jeste: sposobna, snažna, emocionalno inteligentna, hrabra. Treba uložiti mnogo napora u društvu, u svim sferama, počevši od obrazovanja i odnosa u porodici, odakle sve i kreće, do radnih mjesta i medijskih predstava, da bi došlo do neke suštinske promjene nabolje”, objašnjava viša asistentica Amela Delić.

Kada je riječ o filmovima, nije, naravno, istina da su samo žene žrtve stereotipizacije. Postoji mnogo stereotipa i rasizma u filmovima, koji su najčešće prikazivani na šaljiv način. Baš kao što smo „naviknuti“ na stereotipe u filmovima, da ih sada više gotovo i ne primjećujemo, naviknuti smo i na ulogu žene kao vizuelnog elementa koji ima ulogu da privuče našu pažnju. Popularna serija devedesetih „Baywatch“ jedna je od onih koje su dosegle veliku popularnost zahvaljujući objektivizaciji ne samo žena nego i muškaraca. „Zaštitni znak serije bilo je usporeno trčanje atraktivnih spasilaca, prvenstveno Pamele Anderson i Hasselhoffa”[v]. Serija je tokom emitovanja imala najveću gledanost, o njoj su svi pričali, a kritičari sa sigurnošću mogu reći da je svaka osoba tokom devedesetih odgledala barem jednu epizodu.

         Fotografija 1 – Scena iz serije „Baywatch“ (Photo courtesy of Fremantle)

U skorije vrijeme, filmovi se počinju ozbiljnije baviti tabu temama. Imamo priliku vidjeti sve više filmova koji se bave problemima LGBT populacije, koji govore o rasizmu, nacionalizmu i politici. Međutim, stopa objektivizacije žena u filmovima je i dalje visoka.

Podaci koje su prikupili istraživači iz USC Annenberg i Fondacije Harnisch pokazuju da, u svrhu uloge u filmu, 27,9% žena treba da nosi seksualno privlačnu odjeću i 26,4% njih treba da nosi odjeću koja otkriva prsa, noge ili drugi dio tijela ispred kamera. Žene čine manje od jedne trećine likova koji imaju tekst, a manje od jedne četvrtine glavnih uloga. To čini ove postotke još alarmantnijima: žene su manje vidljive u filmovima, ali kad su prisutne, eksponencijalno je vjerovatnije (otprilike tri puta više od muškaraca) da budu shvaćene u seksualnom smislu.

Dijagram koji prikazuje rezultate istraživanja škole USC Annenberg

S druge strane, ohrabrujuća je činjenica da ipak postoje filmovi koji se bave problemima s kojima se žene susreću u društvu i koji doprinose nečemu većem od puke objektivizacije. Jedan od primjera je španska serija „Las Chicas del Cable“, ili na našem jeziku „Telefonistkinje“. Iako se ova serija bavi problemima s kojima su se susretale žene 20-ih i 30-ih godina u Madridu, ti problemi se ne razlikuju mnogo od problema u današnjem, modernom društvu. Priča prati život četiri žene koje se suočavaju s porodičnim nasiljem, omalovažavanjem, uvredama i ostalim preprekama dok se pokušavaju izboriti za svoja prava  u svijetu u kojem muškarci vode glavnu riječ.

        Fotografija 2 – Scena iz serije „Las Chicas del Cable“ (Google Images)

Objektivizacija ženskog tijela u muzičkim spotovima

Objektivizacija žena prisutna je i u muzici, kako u tekstovima pjesama tako i u muzičkim spotovima. Poseban problem predstavljaju spotovi R&B / hip hop i pop žanrova. Objektivizacija žena u muzici postala je sve intenzivnija i učestalija (Song, 2016), a žene bivaju neprestano bombardovane slikama koje predstavljaju ko bi one trebale biti, kako trebaju izgledati i kako se očekuje da žive svoj život (Luddy, 2016 ). Dauphinais (2015) primjećuje da u gotovo svakom muzičkom žanru postoje brojni spotovi s oskudno odjevenim ženama koje su tu bez ikakve funkcije osim da izgledaju lijepo ili ugađaju muškarcu. To potvrđuje tezu o objektivizaciji žena u medijima, sa čvrstim fokusom na prikazivanje žena kao seksualnih objekata (Harper i Tiggemann, 2008). Ovo gledište potkrepljuju studije koje sugerišu da popularna muzika uključuje seksualiziranu reprezentaciju žena, s nejasnim motivima i posljedicama[vi]. Shodno tome, Railton i Watson (2005) primijetili su da ako se pjesma reproducira kroz određeno vremensko razdoblje, privlači pažnju ljudi i tada postaje normalna i prihvatljiva, a sve što je zastupljeno u toj pjesmi postaje vremenom prihvatljivo. Ovaj postupak prihvatanja najčešće se dešava spontano, bez da smo svjesni kako se to zapravo desilo. Muškarci u spotovima su dominantni, snažni, imaju puno novca i imaju potpunu kontrolu nad razgolićenim djevojkama koje predstavljaju najslabiju kariku.

          Fotografija 3 – Scena iz videospota pjesme „Taste“ (Pinterest)

Muzički spotovi postaju sve seksualno eksplicitniji (Glantz, 2012), sugerišući da muzika sadrži značajno više seksualnog sadržaja od bilo kojeg drugog medija (Pardun, L’Engle i Brown, 2005). Videozapisi sa najviše pregleda su upravo oni u kojima se pojavljuju modeli koji zavodljivo plešu i privlače pažnju muškaraca; iz tog razloga se redatelji odlučuju na ovakav tip muzičkih spotova, samo da bi dostigli popularnost. Studija je utvrdila da muzika i slike u muzičkim videoisječcima mogu navesti gledatelje da konstruiraju svijet u kojem žive[vii]. Kao takva, muzika i filmska industrija igraju ključnu ulogu u uticaju na percepciju ljudi[viii].

Međutim, nisu samo muškarci ti koji „insistiraju“ na razgolićenim modelima u svojim spotovima. Sve je veći broj pjevačica koje objektificiraju žene i snimaju potpuno iste spotove kao i njihove muške kolege. Pored drugih žena, pjevačice sada objektificiraju i same sebe, koristeći svoj izgled kako bi pospješile prodaju albuma. „Iako su umjetnice ženskog spola postale vidljivi i uspješni ‘brendovi’ u muzičkoj industriji (npr. Beyonce, Lady Gaga, Taylor Swift), nedavne analize sadržaja pokazuju da se seksualizacija žena nije smanjila (Conrad, Dixon, & Zhang, 2009). To pokazuje da veliki dio seksualne objektivizacije žena potiče od umjetnica koje objektificiraju vlastita tijela” (Frisby i Aubrey, 2012).

      Fotografija 4 – Jennifer Lopez u spotu svoje pjesme „Booty“ (Google Images)

Žene u medijima

Kao što već znamo, mediji imaju jako bitnu ulogu u društvu samim širenjem informacija i promicanjem određenih vrijednosti. Sadržaj medija odražava obrazac vrijednosti nekog društva. Mediji, filmovi, muzika i reklame imaju ogroman uticaj na način kako se rod izgrađuje u našoj kulturi. Eksploatacija žena u masovnim medijima je upotreba ili prikazivanje žena u masovnim medijima (poput televizije, filma i reklama) radi povećanja privlačnosti medija ili proizvoda bez obzira na interese i na štetu žena koje su prikazane, ili žena uopšteno. Ovaj postupak uključuje predstavljanje žena kao seksualnih objekata i postavljanje standarda ljepote za koje se očekuje od žena da ih se pridržavaju[ix].

Studija IIS univerziteta, koja je imala za cilj otkriti percepciju adolescenata o spolno stereotipnom prikazivanju žena u medijima i njegovu povezanost sa stvarnim životnim iskustvima, uradila je ispitivanje na 100 učenika u dobnoj skupini od 17 do 20 godina.  Ispitano je 50 mladića i 50 djevojaka. Nalazi studije pokazuju da postoji stereotipna zastupljenost rodnih uloga u medijima i da se time donekle jača tradicionalna patrijarhalna predstava o rodu. Djevojke su se, za razliku od muških ispitanika, složile da se žene predstavljaju u tradicionalnoj ulozi ili kao seksualni objekti i osjećale su potrebu reguliranja sadržaja medija[x].

Šta se onda dešava sa ženama koje rade u medijima? Studija iz 2014. godine, koju su sproveli Međunarodna fondacija žena i Institut za sigurnost vijesti, pokazala je da se dvije trećine novinarki susrelo s nekom vrstom zastrašivanja, prijetnji i zlostavljanja tokom svog rada. „Novinarke su u Bosni i Hercegovini, što zbog same prirode novinarskog posla, a počesto i zbog spola, dodatno ugrožene. To je pokazala i studija iz 2019. koju smo profesorice Hrnjić-Kuduzović, Momčinović-Popov i ja radile za Udruženje BH novinari. Problem je, smatraju novinarke, i društveni kôd u Bosni i Hercegovini, odnos prema ženama uopće pa tako i u novinarskoj profesiji, nesolidarnost muških kolega, ali nerijetko i kolegica, odnos zvaničnika i drugih izvora informacija, priroda posla koji zahtijeva 24-časovnu posvećenost, nepoštivanje zakonskih propisa, neprijavljivanje uznemiravanja i kršenja zakona… Ipak, treba naglasiti da ni novinari nisu u mnogo boljoj poziciji budući da je novinarstvo posao u kojem su svi radnici često pod različitim vrstama pritisaka, ucjena, pa i otvorenih verbalnih prijetnji”, govori viša asistentica Amela Delić.

Mi kao populacija se često volimo pohvaliti kako živimo u modernom i otvorenom društvu, društvu koje je slobodno i bez predrasuda. Međutim, ovakvi primjeri objektivizacije i stereotipizacije pokazuju da to ipak nije u potpunosti tačno. U medijima, ali i u „stvarnom svijetu“, još uvijek postoji mnogo netrpeljivosti prema drugačijem, mnogo osuda i stigmatizacije. Teži se ka stavljanju ljudi u određeni kalup i zbog toga je oslobađajuće društvo bez predrasuda i dalje nedostignuti ideal.

Izvori:

[i] Neuendorf et al., 2010

[ii] https://www.theguardian.com/global-development/2019/oct/01/geena-davis-damaging-stereotypes-on-screen-limit-womens-aspirations

[iii] Pennell, H.; Behm-Morawitz, E. (2015). “The Empowering (Super) Heroine? The Effects of Sexualized Female Characters in Superhero Films on Women”. Sex Roles. 72 (5/6): 211–220.)

[iv] https://library.uoregon.edu/sites/default/files/data/guides/english/howard_journal_communications.pdf

[v] https://bs.m.wikipedia.org/wiki/Spasila%C4%8Dka_slu%C5%BEba_(serija)

[vi] Boosalis i Golombisky, 2010; Adams i Fuller, 2006; Chatterji, 2012; Espinosa, 2010; Frazier, 2013; Brathwaite, 2013 ; Glantz, 2013

[vii] Brown, Campbell, i Fischer, 1986

[viii] Happer i Philo, 2013; Garfias, 2004; Horton, Price i Brown, 1999

[ix] https://hhw8452.wordpress.com/2016/05/17/the-effect-of-exploitation-of-women-in-mass-media/

[x]https://www.researchgate.net/publication/274985611_Gender_Stereotyped_Portrayal_of_Women_in_the_Media_Perception_and_Impact_on_Adolescent